Taj mali skriveni đardin s vrha Dropčeve ili s početka Ulice Hanibala Lucića, smješten pored trafostanice, godinama je bio i odmaralište nakon nogometnih susreta ekipa iz raznih kvartova Grada, ili „gostujućih“ ekipa s Ploča ili iz Pila, koji su se održavali u velikoj, dugoj i za nogomet vrlo važno – širokoj ulici Peline.
Nakon udaranja lopte, ili „na malih bara“ ili „na glava“ ili što već, ekipe bi se redovno odmarale u hladu velikog čempresa, što od znoja, što od udaraca dobivenih od padanja po kamenu Pelina. Tu su se najčešće održavali „kvalifikacijski“ susreti nogometnih ekipa kvartova, jer one važnije, završne utakmice, redovno su se ipak održavale Iza Roka.
Mjesto okupljanja i igara
„Taj naš mali đardin uvijek je bio mjesto ugodna okupljanja, druženja starijih, igara djece. Dolazila bi ovdje djeca sa svih strana Grada, igralo se svakakvih igara, a ponajviše „na frnja“ dok je tamo bio samo pijesak, bez ijednog cvijeta i drveta. Đardin je kad smo se ovdje doselili, bio ograđen i nekom ogradom, ali moglo se uvijek ući unutra. Žene iz okolnih kuća tu su sušile robu, tad ne bi dali djeci da se igraju zbog prašine koju bi činili, a navečer, posebno za ljetnih vrućina, sjedilo bi se i do kasno pričalo u njemu. I vladao je neki sklad među svima, znalo se kad se suši roba, kad se djeca mogu igrat, kad je tišina, poštivali su se svi i uvijek je bio neki red. Tada je još uvijek sve pomalo bilo i zapušteno, trava na sve strane, a kako je đardin postajao mjesto okupljanja, žene su odlučile to sve malo dovesti u red, od njega učiniti pravi mali lijepi đardin! Moja majka je i te kako sudjelovala u tom, pa obitelj Miličević iz susjedne Lucićeve ulice, gospar Božo, pamtimo ga kao medicinskog tehničara u bolnici i supruga mu Neda, ma nekako su se svi naokolo uključili u uređenje tog našeg đardina. Pomagala sam i ja, ma i danas znam preć’ preko i zaliti cvijeće. Sjećam se, prvo smo posadili jorgovan, jako velik je narastao, pa ruzmarin, pa… bilo je tu raznog lijepog cvijeća. Onda je netko posadio i šipak, a ovaj veliki čempres iznikao je sam. Malo nas je naokolo ostalo, ali zna se i danas okupit čeljad u njemu za malo odmorit se, a i djeca znaju ponekad navratit, mada sve manje i manje, jer nema ih kao nekad! “ – prisjeća se gospođa Vesna Mijović dok pregledavamo stare fotografije na kojima su njena djeca, kćer Nataša i sin Goran, „Uvijek je s nekom mačkom!“, pa djeca iz susjedstva, Mario Miličević sjajni fotograf iz Foto kluba „Marin Getaldić“, te još neki kojih se imena nije prisjetila.
Sjećanje na Miljenka Bratoša
Ali, prisjetila se ipak jednog imena. „U ovom našem đardinu igrao se i pokojni Miljenko Bratoš! Tu je on s obitelji živio, od rođenja, njihova kuća ti je prva kad silaziš niz skale u susjednu Zamanjinu ulicu. Uvijek se tu igrao kao mali!“ Tako smo se zajedno prisjetili Miljenka, istinskog heroja i prvog organizatora obrane Dubrovnika prvih dana rata one jeseni 1991., baš nekoliko dana prije godišnjice njegova do danas nerazjašnjena ubojstva. Podsjećamo, Miljenko Bratoš ubijen je 25. listopada 1991. u večernjim satima, oko 22 sata, na raskrižju iznad Turističke škole. Išao je u svom golfu na sastanak Kriznog štaba u Hotel „Argentina“ na koji je pozvan nekoliko minuta prije. Ubio ga je, ispalivši rafal u njega, tadašnji pripadnik Hrvatske vojske Đemo Škobalj, koji se u Gradu pojavio niotkuda, isto tako iz njega nekoliko dana iza nestao. Na žalost, nikad puno tog nije pojašnjeno oko Bratoševa ubojstva, ostala su mnoga pitanja još uvijek bez odgovora; zašto, kako, da li i od koga zapovjeđeno … te nakon svih ovih godina to ostaje i dalje za sve dubrovačke branitelje mučna i nerazjašnjena priča prvih ratnih dana našeg Grada. Ove subote, 25. listopada, godišnjica je njegova ubojstva, prisjetimo se tog dana čovjeka koji je najzaslužniji za obranu našeg grada tih najtežih prvih ratnih dana jeseni 1991. godine.
Dundo dr. Miho Skvrce
Nakon tog prisjećanja i pauze u tišini, gospođa Vesna je krenula u sjećanja niz Dropčevu ulicu, na neku dragu čeljad koja su je obilježila. Tu je živjela i obitelj Đuranović, iz koje i te kako znamo dvije sestre, Dubu i nezaboravnu Franicu iz klape Raguza i iz njihove pjesme „Frane moja“. Ova ulica je zaista ulica sjajnih glazbenika, uz Franicu, iz nje je Antun Simatović, Milo Hrnić… prisjećamo se i obitelji Ulaga, pa gospar Fistanić koji je bio kurir u Orkestru i gospar Remiđo Bijelić koji je bio kurir u Igara, pa obitelji Segato, Sagrestano, pa…eto nas opet na dno Dropčeve ulice, s velikim razlogom. „Na broju 4. bila je kuća moga dunda, brata moga djeda po majci, dr Miha Skvrce. Kad smo se majka i ja 1952. vratile iz Konavala, on nam je dosta pomagao!“ Svakako veliki lik našeg grada, nalazimo zapisano da se Miho Skvrce rodio 8. svibnja 1874. godine u mjestu Pločice u Konavlima, pučku školu pohađao je u rodnom mjestu, klasičnu gimnaziju u Dubrovniku, a studirao je pravo u Grazu i Beču. Nakon studija odlazi u Zadar, gdje dobiva prvi posao, aktivno sudjeluje u tamošnjim hrvatskim društvima, ali nakon okupacije i aneksije Zadra od strane Talijana, vraća se u Dubrovnik 1920. godine, otvara odvjetnički ured, aktivno se bavi politikom, istaknuti je član i zastupnik HSS – a, a 1927. izabran je za gradonačelnika Dubrovnika, na mandat od dvije godine. Zapamćen je kao istaknuti pravednik koji je pomagao siromašnim obiteljima tog vremena, te kao veliki rodoljub. Iako se nije uključio u politička događanja za vrijeme Drugog svjetskog rata, nova poslijeratna komunistička vlast potpuno ga je marginalizirala, te je zadnje godine svog života proveo povučen i izvan javnosti. Umro je 1958. u Dubrovniku. S razlogom je gospođa Vesna ponosna na svog dunda Miha.