„Mislim da se u ovom gradu sve češće događa nešto što nije baš normalno!“ izjava je jednog našeg sugrađanina objavljena ovih dana u medijima. Čitamo li, pratimo li uopće sve te vijesti koje pišu o svim tim aferama oko nas? Zapravo, skoro sve oko nas je afera! O čemu mediji malo pišu, to još manje čitamo, a političari to sve prešute i traju na vlasti dalje.
Uz to, svako jutro bude nas napadno sa novim postotcima i brojkama o našim dragim turistima, te ih uspoređuju sa nekim lanjskim godinama, uz pohvale stalnim povećanjima! Normalan čovjek pita se do kojih granica te brojke trebaju ići, kakav je plan koji bi zadovoljio interesi onih koji nam određuju sudbinu i živote, te kako u tom svemu živjeti. U ove ljetne dane Grad se opet prostituira za svakog i za svašta do krajnjih granica podnošljivosti. Ponovno su tu razni političari i njihovi skupovi, u sred naše ljetne gužve, u dane otvaranja Igara, zbog njih staje sve. Iznova smo ljeti grad u koji svatko želi navratiti, a zimi grad koji svi zaborave.
Tomo i turisti
U tom svom ljetnom ludilu, vratimo se još malo sjećanjima na Bužu i velikog lika Grada, Toma Šeparovića. Volio je susrete sa turistima, o tome je tek znao pričati, evo sjećanje na jednu zgodu iz 1989. godine…
– Imo sam ti ja raznorazne susrete sa strancima, posebno sa strankinjama. Evo, jutros se sreo s nekim Kinezima, zagrlio san ih i počeo kukat: „Jadna djeco, što ste nastradali, u gorim ste govnima nego mi!“ Ja ti volim sve ljude i ne volim da im je teško. Svima bi pomogo da mogu. A o kazinu u Kini sam ti čuo preko radija iz Italije, jer ti ja ovim našim ništa ne vjerujem. Sve lažu. Čak nas i sa prognozom zajebavaju, a to je meni jako važno radi ribanja. Čitan ti ja o svemu ovom, ali s mjesec dana zakašnjenja. Nađem novine u smeću, pa čitan. Večeras imam sastanak sa 18 Austrijanaca u disku Bachus. Oni me zovu Wunderbag, znam ih ima 15 godina. Kako je to bilo? To ljeto jadni spavali u parku, gladni, a vanka uragan, kiša. Zvao ih sve u mene doma, napio ih i najeo, skuho im čaj i isprigo patate. Sad ti oni imaju po 45 godina i svi su neke face tamo, ali mene ne zaboravljaju. A ni ovaj naš Grad. Treba ulagati u te mlade ljude kad s ruksakom dolaze ovdje, kad nemaju dinara u špagu, tad im treba pomoći, dat im badava krevet, nahranit ih, jer kad postanu veliki, pamte oni, hvale nas, eto ih na se u Grad. To je ulaganje u budućnost Grada. A jednom ti ja sjedim na Pilama, kad mornari s Tintoreta. Pitaju me ima li đe kurvi u gradu? Ja ti ih odveden u jedne, tu naše u Grad. To ti je bio pazar. Imala je strašna posla, a dala i meni nešto para. Provizija, kaže mi. Neki dan mi navrate Japanci, da vide moj tinel, doveo ih vodič, a ja vam fino govorim njemački, pa smo se i fino razumjeli. Učio sam ih ribat, jednom uhitili 30 bukava, pekli smo ih ovdje ispred vrata, kazin je to bio na Buži.
Tomo i njegove žene
Tko će ga znati koliko je žena Tomo imao! Zna se za prvu, Mariju iz Konavala, jako je volio i patio kad je umrla. A dalje, tko zna!
– Imao sam 4,5 žena, sa svakom sam dobio kuću, ali što će mi toliko kuća? Bulikan. Sad mi toliko nude za njih, ali ja ne dam moje kuće. Imao sam i ja strašnu ženu, treću. Stalno smo se mlatili. A uzeli se iz koristi. Ona se udala za mene jer sam imao kuću, a ja nju oženio jer je i ona imala kuću. Zamisli tu ljubav! Na kraju sam ipak ja dobio njenu kuću, ona partila. Jednom je ona nosila kozu na hebanje, i nosi je ona, a koza će „mee…“, a ona će ti kozi: „Bleji ti još malo, ali ćeš doći do k..ca, a kad ću ja?“ Vidiš onu mašinu za šit, ođe? Za nju sam ti jednu babu moro osam puta hebavat. I to na razne načine. A znaš li ti kako je staru babu hebavat? Ima tu posla sinko moj. Krvavo sam je zaradio… Ništa mi ne govori. A onda moja Jovanka doznala kako sam nabavio mašinu, pomlatila se sa babom, a za tu mašinu nikad nije sjela šit.
Ma je bila jednom i scena Tomove ljubomore oko njegove Jovanke. Gore na Tenisu, kad je tamo bila ona betula koje se malo tko još u Gradu sjeća. Rekli mulci Tomi kako tamo radi neki zgodan konobar koji mu zavodi Jovanku. I odluči jedno jutro Tomo pratit Jovanku do Tenisa, vidi ušla ona unutra, stoji za šankom i pije kavu, vidi on stvarno neki mlad konobar unutra, nešto pričaju. Gleda on, skriven, al’ naišli mulci i napale ga: Eno ti se moj Tomo Jovanka zaljubila u onog momka! A on doma, po sjekiru, pa nase do Tenisa, upadne unutra, te polomi sve sjekirom. Jedva ga zaustavili! Završio je na policiji, pustili ga izjutra, a pustili ga na miru i mulci, shvatili da se nije igrati sa njegovom ljubavi prema Jovanki. O ovome nije volio pričati, te je priča iz drugih izvora.
Tomo i Jovanka
Za njegovu zadnju ženu, Jovanku, koju je jako volio, zna se najviše. Bili su nerazdvojni. I u životu i u ribanju. Znao bi je pred svima uhvatit za guzicu i reći „Ljubavi!“, to je bila njihova erotska igra. „Uhitit ženu za guzicu kad god ti dođe. Eto, to je za mene Liberte. Sloboda. Moje vrijeme, koje koristim kako ja hoću!“ znao bi pojasniti svoj životni izraz „Liberte“! Ima i tu jedna priča – „Jednom sam poželio imat para za kupit sebi neki mali otočić. Samo za mene. Osnovat novu zemlju, na koju nitko osim mene ne bi smio doć’. Posvuda naokolo postavio bi minska polja. Da niko ne dođe! Jedino bi Jovanku pustio na taj moj otok. U tu moju novu zemlju. Kad sam jednom reko’ Jovanki da bi volio kupit otok, ona mi je rekla: Kupi auto, i ja bi jednom htjela bit turistkinja i putovati svijetom! Ja sam vam jako volio tu moju Jovanku, moju zadnju ženu. Samo je ona mogla sa mnon na more u barci. Čak sam i tu svoju barku nazvao po njoj! Svi u Portu su znali za Tomovu barku „Jovanku“. Pa kad me je jedan policijot pito je li to provokacija, odbrusio sam mu „Oli misliš da samo Maršal ima Jovanku!“. Ta moja stara barka koju san imo, opiturana je bila zelenoj bojom, koja se već odavno gulila. Ali, išla je na more. Bez imalo straha i srama. Jedino je motor bio nov. Jedino je on i valjo!“
Tužni kraj priče
Njegova Jovana bila je negdje iz Bosne, imala manje od 50 kila, radila je kao čistačica u La Bambi i Zelenoj naranči, kad nije bila na bolovanju ili na ribanju. Na ribanju je i nestala, u neočekivanoj buri, iza Lokruma listopada 1990. godine. Nikad joj tijelo nisu našli, niti itko zna tu njenu tragediju pojasniti. To je Tomu ubilo. Govorio je tada: „Potonut će ovaj grad kad nitko nije ćeo pomoć mojoj Jovanki!“ Puno lijepih priča imao je o njoj. Nakon ženine tragedije, povukao se. Došao je rat. Devedeset i neke završio je na Ugljanu, tko ga je tamo poslao, teško je otkriti. Vratio se u Grad, smjestili su ga prvo u Domus Christi, bio je slab, rijetko je izlazio. Onda ga je opet netko prebacio u Imperijal, među izbjeglice. Kuća na Buži je prodana, a i on je umro 1997. godine. Zadnje njegovo što se pamti i zauvijek ostaje u sjećanju, iz tih zadnjih dana je „Samo se korito promijenilo, a prasci su ostali isti!“, uz dodatak „Sve se mijenja, samo prasci od ljudi ostaju isti. Snađu se!“ Puno tog što je rekao i što smo s Tomom proživjeli, njegovih škeraca, ali i proročanskih riječi, zauvijek ostaje u sjećanju. Kažu zadnjeg dubrovačkog oriđinala. Velikog Toma Šeparovića.