U regionalnoj konkurenciji ovogodišnjeg Zagreb DOX-a bit će 26. veljače s početkom u 19 sati premijerno prikazan film ‘Još jednom’. Riječ je o dokumentarcu u režiji Dubrovnkinje Ane Opalić i Noaha Pintarića koji prati živote četiri lezbijke i jedne transrodne osobe, tijekom pet godina, od 2007. do 2013, fokusirajući se na njihove ljubavne odnose, prijateljstva, aktivizam i kreativan rad.
Donosimo vam dio njihovog razgovora za Vox Feminae.
Film ‘Još jednom’ Vaš je dokumentarni prvijenac. U kojim okolnostima ste došli na ideju za snimanje?
Opalić: Ideja za datira iz 2007. godine kada smo Gabrijela Ivanov, Dana Budisavljević, Noah i ja gledali film Jeniffer Fox Flying: Conffesions of a Free Woman’, svi smo bili oduševili tim filmom i meni je bilo užasno žao da ona u svojim putovanjima po svijetu i istraživanjima ženskih identiteta nije predstavila ni jednu lezbijku. Odmah je pao komentar da takav film treba snimiti o nama. To je bio trigger.
Prvi dogovor je pao između nas četiri, bila je ideja da svatko snima ono što se događa s njegovim životom. Nakon što je prošlo nekoliko mjeseci, opao je onaj početni entuzijazam. Sasvim spontano, zato jer smo se u to vrijeme intenzivno družile, složila se finalna ekipa filma: Ivana Kovačić, Mima Simić, Helena Janečić, Noah i ja. Tako smo nakon početne euforije prebrodili i tu početnu krizu i krenuli dalje. S vremenom se počelo nakupljati sve više zanimljivog materijala, a za svo to vrijeme smo se mnogo družili i razgovarali o tome kako taj film treba izgledati. Koliko duge kadrove želimo, kakav tempo i koliko „sirovo“, realistično želimo prikazati što proživljavamo. Negdje 2011. se pojavila producentica Dijana Mlađenović, ona je prvo pogledala sirovi, nemontirani materijal i odmah se „zakačila“. Shvatila je da je materijal vrijedan i da ima mnogo potencijala. Zatražili smo i dobili sredstva za postprodukciju od HAVC-a i onda je sve postalo službeno. Sljedeći ključan trenutak je bio kad smo Noah i ja sjeli u montažu i po prvi put se suočili sa snimljenim materijalom.
Što ste tada zaključili?
Opalić: Da, tek tada smo shvatili koliko smo bili subjektivni, koliko smo osobno proživljali snimljene komadiće naših života. Bilo je jasno da se moramo na neki način distancirati od materijala, kako bismo mogli postići nužnu dramaturgiju događaja koji se u filmu prikazuju.
Opalić: Mi sada shvaćamo zašto smo proveli dvije godine u montaži. Naprosto nam je trebalo vremena da se odlijepimo od materijala i postanemo na neki način nemilosrdni prema sebi i svojim likovima. Bilo je sekvenci koje isprva nismo htjeli bacati van, ali vrijeme i odmak bi pokazali da nemamo izbora. U sat vremena filma trebalo je prikazati pet likova i njihove složene odnose. U sedam godina koliko je film sniman dogodilo se mnogo toga u životima svih pet likova, nagomilalo se puno materijala inaprosto smo se morali odlučiti što je najbitnije.
Koji je bio najljepši trenutak za vrijeme rada na filmu?
Opalić: Za mene je to bio onaj trenutak kad smo se okupili kod Noaha doma i pozvali sve cure koje su u filmu na zajedničko gledanje. Imala sam užasnu tremu ali čim je film krenuo vidjela sam da su reakcije dobre, da ima smijeha, emocija. Pao je spontani pljesak, bilo je i suza. To mi je bilo najljepše moguće priznanje, pao mi je kamen sa srca i sav trud koji smo uložili u montaži, sve te godine snimanja, dobile su potvrdu.
Ostatak intervjua možete pročitati OVDJE.