Za hrvatsku sopranisticu Jelenu Štefanić opera je strast, ljubav, životni poziv, ali ponajprije i posao. Glazba njezinom životu zadaje svoj, često vrlo brzi tempo, a pozivi za angažmane znaju stizati i u tri sata ujutro. Ipak, Jelena Štefanić sve to uspješno balansira te itekako voli, unatoč brzom načinu života, izdvojiti vrijeme za sebe i uživati u svakom trenutku. A, najbolje mjesto za ‘napuniti baterije’ za Jelenu je upravo Dubrovnik. Iako je rodom iz Varaždinskih Toplica, naš Grad za nju predstavlja nešto posebno. Osvojio ju je prije više od osam godina kada je upoznala svog ‘gospara Mislava’ i postala dubrovačkom nevjestom.
— U Dubrovnik me dovela ljubav. Moj gospar i ja upoznali smo se u Zagrebu i tako je sve krenulo. Jako volim Dubrovnik iako nisam rođena Dubrovkinja. U Grad volim doći odmoriti jer ima posebnu energiju. Ne dolazim samo ljeti, čak ga više volim posjetiti zimi i doći odmoriti. Drage su mi šetnje Stradunom kad nema toliko turista, to me jako ispunja. Dubrovnik ima nešto posebno. Pa i da provedem u njemu samo nekoliko dana, napunim se dobrom energijom, obnovim i dobijem krila za dalje, za nove pobjede – ističe Jelena koja nas je ovom prilikom pustila u svoju jutarnju rutinu. Naime, kavu nipošto ne može piti doma, već obavezno mora izaći u kafić. Tako smo se s njome našli u jednom od dubrovačkih lokala u kojem je uživala u ambijentu.
Volim uživati u svakom trenutku
— Važno mi je uživati u svakom trenutku, cijeniti ga i biti sretna u njemu. Volim poći u kafić, opušta me šum ljudi, atmosfera, ambijentalnost. Napunim se ener¬gijom svako jutro, isključim se i jednostavno opuštam – govori Jelena.
Dubrovčani Jelenu Štefanić jako dobro znaju s koncerata ‘Operne dive u sv. Vlaha’ koji se već niz godina održava u sklopu Feste Dubrovnik u čast našem Parcu. Upravo su i Jeleni ti koncerti posebno dragi i još je tješnje približavaju Dubrovniku.
— Jako volim taj koncert. Već godinama pjevam na ‘Opernim divama u sv. Vlaha’, a sve je krenulo preko mezzosopranistice Diane Hilje i na poziv Darije Mikulandre. Tu je svakako i moja kolegica Dubravka Šeparović Mušović koju uz Dianu Hilje držim velikim uzorom. Okružena sam tako prijateljima i to bude zaista lijepo. Svake se godine rado odazovem i radim to i za svoj gust. Atmosfera bude odlična. Takvi koncerti ispunjavaju dušu i to me nahrani – govori naša sopranistica.
Jako voli pjevati i iako joj je to životni poziv, ponajprije na njega gleda kao na posao. Pjeva otkako zna za sebe, a s 12 godina je znala da je ‘to to’.
— Uvijek volim odijeliti posao od privatnog života. Dnevno jako puno vježbam, kao profesionalni sportaš, ali volim imati vrijeme za sebe. Ne radi se samo o hobiju pa da volim malo zapjevati. Kad radim, onda tome pristupam jako ozbiljno. Odlazim na probe, pripremam se. Često me ljudi pitaju što mi je ‘glavni’ posao, a operu doživljavaju kao da mi je hobi, međutim, nije. Ljudi se začude da operni pjevač za to i studira, da čak na tome može i doktorirati. Nemaju percepciju o tome. Talent čini svega jedan posto uspjeha, a sve je ostalo trud, rad, svakodnevno vježbanje i odricanje. Prolazim strogi trening. Ljudi nekada vide samo haljinu, smješak, lijepo lice, a ne vide sve ono što se iza toga skriva. Publika se ipak razlikuje od zemlje do zemlje. Vani ima jako ozbiljne i obrazovane publike pa neki operni pjevači poput Placida Dominga imaju čak i fan klubove i ljudi ih slijede po svijetu na koncertima – priča nam Jelena Štefanić.
Specifični zahtjevi
Ipak, ističe, svijet opere se mijenja pa je i u njega komercijalizacija počela puštati svoje korijenje. Primjerice, audicije su svima uvijek vrlo izazovne, međutim, u posljednje vrijeme postavljaju se i sve specifičniji zahtjevi.
— U inozemstvu ima sjajnih kolega pjevača. Ipak, nekada mi se učini smješnim cijeli taj proces dolaska na audiciju i odabira. Opera je i vizualna umjetnost pa danas veliku ulogu igra i izgled. Ne mora netko izgledati ‘tip-top’, već onako kako se određena uloga zamišlja. Pjevač treba biti ono što si je režiser zamislio. Ponekad tako dođem na audiciju i vidim pred sobom pet, šest žena koje mi toliko sliče jer je teatar tražio određeni tip žene. Traže, primjerice, tamniji glas, određenu visinu, dramatičniji izgled, a nekada bude presudna i boja kose. Ono što situaciju čini još izazovnijom jest to što sve te slične žene slično i zvuče. Pa ti dobij audiciju! Pri takvom odabiru presuđuju nijanse – govori Štefanić.
Audicije su, ističe, dodatno zahtjevne zbog same činjenice da na njima nema publike pa izostaje i povratna informacija koju pjevač od nje dobiva i iz koje crpi energiju.
— Kod bilo kojeg performera i umjetnika, mi smo ti koji prenose energiju i pjevač mora imati feedback. Ponekad u prve tri minute znam kako će stiuacija u teatru izgledati. Nekad su neke predstave posebno teške za izvesti jer publika nije dobre volje. Dođem i osjetim na bini kakva mi je publika. Takve su predstave jako iscrpljujuće jer kao pjevačica moram pokušati animirati i podizati publiku – priča naša sopranistica.
Radni odmor u Gradu
Iako je ljeto rezervirano za odmor koji Štefanić provodi u Gradu, nipošto ne miruje. Trenutno priprema ‘Traviatu’ s Albertom Frkom koju će izvesti na Mythos festivalu u Siciliji. A, odmara i od velike i jako uspješne nizozemske turneje. Bila je to prva ‘post covid’ produkcija, a poziv je, naglašava, dobila slučajno.
— Jedna sopranistica za koju je opera pisana zbog Brexita je nije mogla doći pjevati, a radilo se o svjetskoj premijeri. Kompozitor je klasičnu glazbu obradio na moderan način i na ‘tango štih’. Jako je bilo zanimljivo. Pošto sam 2019. pjevala tu audiciju i nisam je prošla, sjetili su me se 2021. Arija za soprana pisana je u jako velikom rasponu i nisu mogli naći tko bi je pjevao. Kad sam vidjela note, na prvu nisam bila sigurna mogu li to otpjevati. Ali, odlučila sam se okušati i drago mi je da jesam. To mi je najbolja produkcija ikad što se tiče reakcija publike. Imali smo sedam predstava plus jedan koncert u devet dana, što je jako naporno jer se radilo o turnjeri po teatrima u Nizozemskoj, ali svaki put, publika je ustajala na noge. Kao na nogometnoj utakmici je bilo, osjećala sam se kao sportaš. Toliko im se svidjela da nastavljamo s njome u Rusiji, Francu¬skoj, Italiji, Mađarskoj. Dvije godine će biti na repertoaru – naglasila je.
Prisjetila se i kako je sve izgledalo u pandemijskoj 2020. kada su i koncerti,
kao i sve ostalo, stali.
— Bila sam doma u Varaždinskim Toplicama, a ljudi bi me pitali jesam li na godišnjem. Objašnjavala sam im da nisam nego da moja branša jednostavno uopće ne radi. Nije bilo angažmana, putovanja. Bilo je teško, radila sam online neke stvari jer su se otvorile platforme u toj nekoj nuždi da umjetnost opstane. Uz pomoć Ministarstva kulture i njihovog natječaja prijavila sam svoj projekt ‘Hrvatski dragulji’ koji se pokazao jako uspješnim. Probio se čak i na američko tržište te me zovu mogu li ga emitirati. Izvodili smo manje poznate hrvatske arije. Imamo toliko prekrasnih arija, baš da se naježiš. Kad sam čula neke od njih i shvatila da su ih skladali Hrvati rekla sam da ih jednostavno moram pjevati – priča Jelena Štefanić.
Nedostaje ‘feadback’ publike
Epidemiološke mjere, podcrtava, uve¬like su utjecale na energiju između publike i izvođača.
— Atmosfera bude čudna. Neobično je ući u teatar u koji može stati 1500 ljudi i vidjeti ih 50-ak ispred sebe. U Varaždinu smo izvodili Verdijev Requiem i to komorno. Kada sam izišla na binu, izgubila sam žar, nešto je nedostajalo. Pjevala sam, dala sve od sebe, ali nedostajala mi je ona adrenalinska trema. U kazalištu često probijamo ‘četvrti zid’ i idemo prema publici. Iz toga crpimo energiju pa nam to sada nedostaje. Ali, sve ide na bolje, a to je važno – naglašava sopranistica Štefanić.
Nakon odmora u Dubrovniku i ponovnom povratka negdje na zimu, pred Štefanić je još, među ostalim, osim izvedbe Traviate na Siciliji, niz koncerata u Rusiji, Mađarskoj, ali i nekoliko audicija za više uloga. Inače, naglašava, izbjegava u isto vrijeme pjevati više uloga jer je to jako zahtjevno, a svaka predstava traži maksimalan angažman i uronjavanje u ulogu. Ponekad se, otkriva, toliko unese u ulogu da ‘pokupi’ tikove i ponašanje svog lika i u svakodnevnom životu. Jelena Štefanić jasno zna koje još uloge želi igrati. Na prvom mjestu je svakako Lady Machbet jer od pjevačice zahtijeva unutarnju snagu, tehničku i životnu zrelost kako bi se takvu ulogu moglo iznijeti. Želi se vidjeti i u ulozi Puccinijeve strastvene Tosce. Najveći izazov, otkriva, uvijek koj je pjevati Verdijev Requiem. Uvijek je izmori, a kada ga jednom dobro otpjeva, sa svime čime ga je Verdi opremio, više ga, ističe neće izvoditi. Za svaku ulogu, ističe, potrebno je poprilično vremena da joj u potpunosti ‘sjedne’. U tri dana može naučiti i 400 stranica nota, ali ni za jednu ulogu neće reći da je ekspert. Uvijek teži rastu, a nakon predstave joj je najvažnije povući se nakratko u svoju garderobu i izanalizirati svoj nastup.
Iz tiskanog izdanja DuLista od 11. kolovoza 2021.