JAN MARK NOVALIJA KOLORIRA POVIJEST Na fotografiji radim i do tjedan dana. To je strast, a ‘lajtmotiv’ je bio tramvaj

Volio bih misliti da sam jednako Dubrovčanin koliko Zagrepčanin – kaže nam mladi restaurator Jan Mark Novalija, koji je već pet godina naš sugrađanin, na početku našeg razgovora. Ne bismo imali ništa protiv da mu naš grad, kojeg je kroz studij i boravak ovdje, istinski zavolio, bude trajni dom. Trenutno je na četvrtoj godini ‘Restauracije’ našeg Sveučilišta i bavi se metalom, a u tome mu uvelike pomaže iskustvo koje je stekao u Tehničkom muzeju Nikola Tesla. No ono što je posebno intrigantno je razlog zbog kojeg je stigao u Grad – dubrovački tramvaj. Ostavši u gradu, nastavio je studirati na Restauraciji i konzervaciji metala. Osim tramvaja kao istinskog ‘okidača’ dolaska u Dubrovnik, otkrit će nam i fascinantan hobi, strast koja prelazi granice puke ‘zanimacije’.

Najveća zanimacija
—Familijarno nemam nikakvih veza s Gradom, a činjenica kako ovdje postoji jedini studij resturacije u Hrvatskoj me privukao za dolazak, mada, najviše je za to zaslužna moja mama, koja je istraživala opcije i otkrila studij Resturacije u Dubrovniku. Ipak bih rekao da je najveći ‘lajtmotiv’ dolaska u Dubrovnika ipak bio tramvaj, moja najveća zanimacija – za početak ćemo saznati od mladog kreativca, koji je u Tehničkom muzeju nedavno do detalja uređivao dubrovački tramvaj, s kolegom restauratorom. Ljubav prema slavnom dubrovačkom prometalu proširila se dalje i danas je Jan Mark istinski poznavatelj dubrovačke povijesti. Dokazuje to svaki dan, posebno na društvenim mrežama, a na oduševljenje mnogih. I tu dolazimo do ključne točke našeg razgovora – Jan Mark izvrstan je i maksimalno posvećen kolorist starih fotografija. Kolorirao je čak i fotografije iz knjige ‘Povijest nogometa u Dubrovniku’ Željana Konsua koja je izašla u izdanju DuLista. Posebnu senzaciju izazvala je njegova fotografija Zelene place iz proljeća 1900. godine s više od 250 ljudi na njoj.

Od nošnji do najnovije mode
—Dugo je trebalo da se za svakog od 250 njih odredi tip nošnje, boje marama, nakita, cipela, poneke puške koje neki nose ispod pasa. Tu su i gradske gospođe, tada u najnovijoj modi iz kataloga, u dugim elegantnim haljinama i korzetima, s parasolom u rukama, kožnim bursama i brojnim šeširima svih dimenzija i oblika. Gundulićev kip je u vrijeme snimanja ove fotografije bio relativno nova pojava pa još nije dobio punu patinu, a lijepe ograde koja ga je nekad okruživala već dugo nema. Sve to u namjeri da sebi i onima koji vole našu povijest približim jedan trenutak zamrznut u vremenu – naglasio je Jan Mark objavljujući fotografiju.

Kako dolazi do ‘materijala’?
—Uglavnom je to izvlačenje iz arhiva! Ustvari, ‘kopam’ po arhivima i tražim na svim mogućim stranicama, koristim prevoditelje, čak pretražujem uz pomoć prevoditelja na švedskom ili norveškom jeziku. Što god nađem, vezano za Grad, preuzimam! I zanimljivo, uvijek se dogodi da se, kad sam pri kraju s fotografijama, pojavi nešto novo. Nešto što me gura naprijed – dodaje. Proces je naporan, no čini se da to našem mladom sugovorniku ne predstavlja nikakav problem.
—Kad sam tek počinjao s koloriranjem fotografija, zapravo bih se koristio programima umjetne inteligencije koji bi sami ‘farbali’ crno bijelu fotografiju. To je bio horor! Slike izgledaju gore nego u originalu – zeleni krovovi, ljudi plavih ruku. Kao one stare televizije. Grozno! Počeo sam sam kolorirati, no postoji i puno ‘pozadinskih’ procesa. Primjerice, taj motiv sa slike tražim ‘uživo’ u gradu, ako je scena na slici fotografirana ujutro, pokušam ponoviti otprilike iste ure i uspoređujem boje. A ako su u pitanju motivi poput nošnji, kao što je bilo s fotografijom Place, onda pomoć izvlačim iz sve moguće literature. Išao sam i u Etnografski muzej, sve kako bih usporedio boje. Primjerice, župska nošnja ima posebnu nijansu plave i na to se mora paziti. Po pet puta se vraćam provjeriti kako bih pogodio nijanse nošnji, jer želim da kolorirana fotografija bude maksimalno dobra – ističe nam Jan Mark. Na jednoj fotografiji može provesti čak pet do sedam dana, a koristi alate poput Photoshopa, Lightrooma ili pak Darktablea.

Informacije o minulim vremenima Grada
—Što se tiče ‘fizičke’ pomoći, koristim knjige, znanstvene i izvorne radove, tjednike, glasila, novine, štogod u sebi nosi informaciju o nekim minulim vremenima Grada. Detalj puno znači – na primjer, Gundulićev kip na Placi bio je tek sedam godina star i nije imao patinu na sebi. I to treba uzeti u obzir – ističe nam dalje Jan Mark. U svemu tome, detaljiziranju i strasti prema starini, uvelike mu je pomogao već spomenuti rad u Tehničkom muzeju, ali i strast prema specifikumu prometa cijele države – tramvaju. Zato se pričom vraća na njega, a s ponosom stavlja bedž konduktera pripremajući se za fotografiju za DuList. Tramvaj je, kaže, izniman stroj i svjedok vremena.

Ultramoderno prijevozno sredstvo
—Bili su ultramoderno sredstvo, jest da je bio spor, star, no uvukao se pod kožu ljudima. Kad je odlazio ljudi su plakali, nevjerojatno, kao da je funero. Kad su ga ukinuli, ljudi su skidali dijelove s njega. Najbolji dokaz tomu je tramvaj u ‘Tehničkom’ – pola znakova i dijelova je replika, jer su ljudi sebi uzeli dijelove kao svojevrsnu memorabiliju – napominje. Tramvaj mu je i najdraži motiv za koloriranje i uvijek ga veseli pronaći neku novu fotografiju s njime kao motivom. Kaže i kako je zanimljivo i izrazito ga veseli činjenica da u Dubrovniku jako veliki broj ljudi cijeni i voli povijest – od brojne literature, arhiva pa sve do društvenih mreža. Ljudi u Dubrovniku su, ističe, maksimalno vezani za povijest Grada.

—Bilo mi je iskreno drago kad sam vidio da je moju fotografiju ‘lajkalo’ preko sedamsto ljudi. Drago mi je da s ne svodi sve na turizam, na moderni životni ritam, već se još uvijek cijeni baština kao osnova svega. Fascinira me to! Volio bih da se očuvaju neke zgrade modernije povijesti, kad već nismo uspjeli sačuvati Remizu, poput Radeljevića ili Ville Santi – reći će ovaj vrijedni mladi restaurator. Za kraj će iskreno: ‘Žao mi je jedino što nisam vidio Remizu uživo jer sam u Grad stigao nakon što je srušena…’.

RESTAURACIJA METALA
Ne čistite s Arfom!
Najveći problem restauracije metala danas? Hm, u radionici – nedostatak opreme, a generalno, stav ljudi prema metalu. Metali se doživljavaju kao čvrsti materijali kojima ne može nitko ništa, a ustvari mu mogu naštetiti tek malo uvećana temperatura, vlaga ili pogrešno tretiranje, popu čišćenja s ‘Arfom’ i raznim kemikalijama koje ostavljaju brazde koje se kasnije ne mogu ukloniti, već samo donekle ublažiti. Stoga, oprezno!

FOTOGRAFIJA U BOJI IZ 1912.
‘Filter’ tadašnjeg vremena
Pronašao sam fotografiju ljetnikovca Sorkočević u Komolcu iz 1912. godine – i to u boji. Radi se o jednoj posebnoj tehnici, prije filma, gdje su se škrobna zrnca farbala u crvenu, zelenu i narančastu, pa bi se fotografija ‘prepečatila’. Bio je to svojevrsni ‘filter’ tadašnjeg vremena. Nažalost, ta fotografija zorno prikazuje i koliko je freski propalo u posljednjih stotinu godina!

Objavljeno u tiskanom izdanju 2. studenog 2022.