Ne morate nužno biti iz Dubrovnika kako biste obožavali naš grad. I pritom ne mislimo na mnogobrojne posjetitelje našeg lijepog bisera, već ljude koji su emocijama, poslom, životom… Vezani za njega.
Jedan od njih je i 79-godišnji gospar Vjekoslav Vojko Mimica, porijeklom iz Mimica kraj Splita, splitski simpatični barba s uistinu bogatim životnim iskustvom, a veliki dio tih iskustava i anegdota, onih kakve samo Splićani znaju prepričati doživio je upravo kod nas. Zamolili smo ga da, za ovaj broj DuLista, s nama podijeli neke priče, predstavi se, ali i prepriča anegdotu s kojom se malo tko može pohvaliti, a koja mu se dogodila u Stonu…
– Radio sam kao komercijalist u jednoj pomorskoj agenciji i bio preko petnaest godina vezan za Atlantsku povidbu. Poslije toga, bio sam u turizmu preko dvadeset godina kao ‘komdirektir’ Dalmacijaturista i predstavnik Turističke zajednice u Skandinaviji, pa sam tako mnoge poslove napravio u Dubrovniku. Inače sam stalnom adresom u Splitu – upoznajemo dragog gospara Vojka, koji nastavlja:
– Godinama sam u poslu ili osobnim osjećajima bio vezan za Dubrovnik i Dubrovčane. Još od maturalne ekskurzije tijekom 1955. kad smo spavali po privatnim kućama, a jeli u restoranu Ugostiteljske škole u vili Orsula, a gdje bi nas kolege učenici nakon okrutnih dvoboja u nogometu na garbunu ispod Minčete poslužili u frakovima i leptir mašnama kao da smo kakvi zahtjevni američki gosti! Ili moj osjećaj diplomiranog ekonomiste koji i nakon pet godina radne prakse nije smio telefonski razgovor produljiti umjesto uobičajenog kako nalažu vrijeme, odnosno propisi, u Dubrovniku. Šef bi mi stalno skretao pažnju riječima: ‘Znaš tko je kapetan Miho Domijan?’ Bio je za mene kao stijena Prometeja na Kavkazu. Potpuno poštovanje – priča nam o brojnim ljudima koje je upoznao tijekom svog boravka u Dubrovniku. I njega samog su strašno su poštivali…
S prijateljima u Cinque terre
Na stotinu puta
– Tu je i odnos kapetana Spire Savina starijeg koji bi došao u sobu kapetana Obuljena i gospodina Vlahušića nakon mog dolaska kao komercijalnog agenta linije Atlanta za Veliku Britaniju kao pratnja važnog poslovnog partnera. Uz uobičajeni pozdrav dobrodošlice zagrmio bi snažnim glasom: ‘A nama je posebno drago sto ste došli u društvu gospodina Mimice kojeg mi neobično cijenimo!’ A imao sam tek 25 godina… Dubrovnik sam poslom ili privatno posjetio stotinu puta i svaki put ugošćen kako to samo Dubrovčani znaju – kaže nam dalje, osim jednog tužnog puta o kojem priča sa sjetom.
– Bilo je to 1991. kad sam posjetio Dubrovnik, dan nakon bombardiranja i dobio kod gradonačelnika samo crnu kavu. Razumio sam i zaplakao u duši… – tužno dodaje, no prebacuje odmah na anegdote i avanture, dalje u prošlost. Jedna nas je posebno nasmijala, no o tome nešto kasnije.
– Tri stvari vezane za Dubrovnik mogle bi ići na ‘temu’ avanture. Tijekom 1960. godine boravio sam u Dubrovniku pet dana i svih pet dana je pljuštala kiša. Smještaj sam imao na uglu ulice kod ribljeg restorana iznad neke knjižare. Uglavnom sam bio ili u sobi ili u gradskoj kavani čekajući dan poslovnog sastanka s Atlantskom plovidbom. Jedne večeri pokucao je na vrata moje sobe stariji gospodin, negdje oko 80 godina, zamolio me da mu pomognem maknuti neku kutiju u njegovu dijelu stana. Priskočio sam u pomoć i našao se u sobi u kojoj je bilo nekoliko ogromnih knjižurina u jednom kutu te nekoliko stotina naslaganih slika na stolu u drugom kutu sobe. Pomogao sam gospodinu što je tražio a potom je on započeo svoju priču… ‘E moj gospodine, kaže on meni, mi smo ti imali ovu knjižaru na Stradunu preko 70 godina i naša je obitelj pružila gostoprimstvo svim slikarima koji su posjetili Dubrovnik za cijelo to vrijeme. Oni bi prihvatili gostoprimstvo i ostavili bi po sliku, dvije. Nikad nismo uspjeli saznati koji su to bili slikari i jesu li u međuvremenu postali poznati u svijetu umjetnosti.’ Zanijemio sam i počeo s interesom mlađe osobe prevrtati preko toga blaga. Zastao mi je dah, a on je nastavio: ‘Ove ogromne knjige su albumi državne pošte austrijskog carstva od početka 18. stoljeća do 1918. Tiskane su sve poštanske marke koja je ta država izdala u oko 170 godina. Sve slike smo nadomjestili originalima osim jedne.’ Ponovo sam zanijemio i tako dan danas jer ne znam gdje se nalazi trenutačno to bogatstvo iz tipične zimske kišne noći – podijelio je gospar Vojko s nama prvu anegdotu.
‘Ala ga ćale, koja klopa ovdi!’
Druga avantura, jer je to zaista i bila, kaže, odnosila se na njegovu inicijativu kao komercijalnog direktora Dalmacijaturista da se početkom 1976. godine spoje Atlas i ‘Daltur’ u jednu kuću. — Htjeli smo između sebe osloboditi par kvalitetnih komercijalnih ljudi koji su između sebe okrutno i beskorisno konkurirali za zajedničkog predstavnika jedne tvrtke u inozemstvu. Split to nije prihvatio pa je integrirao agenciju i hotele i ulične kafiće u jednu tvrtku, a ja sam morao tri godine na teški rad u zapadnu Afriku. Avantura je bila na jednoj večeri rukovodilaca Dalmacijaturista i Atlasa u hotelu Dubrovnik Palace kad je moj devetogodišnji sin pred društvom na početku uzviknuo na splitskom jeziku: ‘Ala ga ćale, koja klopa ovdi! Tribalo bi ovo izist!’… – točno smo ga zamislili i nije bilo teško nasmijati se na ovu scenu, no možda najveća avantura dogodila se nešto dalje od grada, u Stonu.
Sophia Loren u filmu ‘La Ciocara’
– Treća avantura se dogodila jedne tipične prohladne jesenske ili zimske noći u Malom Stonu. Inače kad god bi se vraćao iz Dubrovnika, uobičajeno bi svraćao u Ston na omiljene kamenice. Ovoga puta, a bilo je svježe nakon nekoliko godišća, tijekom osamdesetih, života u Stockholmu, naletio sam na neuobičajenu atmosferu ispred gradskih zidina. Probijao sam se od parkirališta preko stotinjak metara kroz beskrajnu gužvu američkih vojnika u uniformama iz Drugog svjetskog rata. Bilo je tu Afroamerikanaca, Indijanaca, Meksikanaca i bijelaca multirasne Amerike. Okolo su bili džipovi i tenkovi – poneki i spaljeni. Stresao sam se jer sam mislio da su se iskrcali Amerikanci i da je počeo rat, ali su me svjetla reflektora uvjerila da se radi o filmskom projektu. Nasmijao sam se na svoju primisao i izgubio među nabijenim brojem stolova u mom restoranu iza zidina. Restoran je razumljivo bio ispunjen do posljednjeg mjesta. I dok sam za sebe i društvo naručivao kamenice, pogled mi je stalno bježao na prekrasnu ženu za susjednim stolom. Zasigurno je znam! Sad će se ona i meni javiti! I zaista me je tu i tamo pogledala svojim prodornim pogledom… Ipak, moje poznanice iz Dubrovnika nisu tako loše obučene i tako loše našminkane. Svejedno, nisam se prestao pitati tko bi ta žena mogla biti. U međuvremenu je došao konobar i donio kamenice. Valjda su one razbistrile pamet – priča dalje gospar Vojko, koji se kaže, ‘naglo osvijestio’.
– Nakon pete kamenice po redu sinulo mi na jedanput da ta prekrasna žena nije neka moja poznanica već čuvena i meni draga talijanska glumica Sophia Loren koja je tu snimala serijal po filmu ‘La Ciociara’ iz ranih 1960-ih. Pogledao sam je još jednom i nasmješio se. Ona je to primijetila i uzvratila je laganim smješkom. Vjerojatno je promislila: ‘Što me gledaš, pojeo si kamenice – juri kući ženi!’ – zaključuje kroz osmijeh gospar Vojko, a mi se veselimo što smo čuli dio njegovih dubrovačkih avantura…
MNJ