Posljednje objavljivanje u medijima stenograma sa sjednice Vrhovnog državnog vijeća RH, održane 12. studenoga 1991. godine, a posebno način i vrijeme njihovog objavljivanja, razlog su nastanka ovog reagiranja.
Pritom posebno mislim na činjenicu da se ovaj dokument i njegovi dijelovi još od 2008. godine mogu naći u knjizi Saše Radovića „Tko je jamio, jamio je“, te na Internetu.
U sklopu programa Noći muzeja 27. siječnja 2010., uz prezentaciju V. J. Turk o prikupljenoj građi Muzeja suvremene povijesti, održao sam dobro posjećeno predavanje o odnosu društva prema braniteljima i Domovinskom ratu, a jedna od glavnih tema bili su upravo navedeni transkripti. Stoga je začuđujuće kada se ovom dokumentu i nizu drugih koji negativno govore o državnom vodstvu i gradovima herojima Vukovaru i Dubrovniku, kao „novootkrivenim“ posvećuje tolika pažnja.
UVIJEK PRIJE IZBORA
Ponadao sam se da će s obzirom na ovogodišnju iznimno važnu obljetnicu biti „preskočeni“, ali su se pojavili vrlo „obzirno“ nakon obilježavanja herojske obrane i pada Vukovara, a neposredno pred Dan dubrovačkih branitelja. Posebno smeta što svi koji se na bilo koji način bave Domovinskim ratom znaju da je ova tema uvijek vezivana uz vrijeme održavanja lokalnih i državnih izbora.
Ne mogu iznova ne spomenuti Muzej Domovinskog rata u Dubrovniku, naravno nepostojeći, kroz koji smo u suradnji s braniteljima pokušali barem na lokalnoj razini promijeniti odnos društva prema našoj najnovijoj povijesti i braniteljima, a što ovakvi natpisi i „analize“ izravno uništavaju i vraćaju na početak. I onda kada na ovakav način doživimo ponavljanje mitova o Dubrovčanima koji ne žele braniti svoj grad, o Konavljanima koji plaču za svojim pršutima, i to dobrim dijelom iz usta počasnog građanina Grada Dubrovnika g. Stjepana Mesića. Zato moram još jednom pitati čitatelje i javnost treba li nam Muzej Domovinskog rata u danima i godinama kada nas sustavno vraćaju na početak i pokušavaju udaljiti od povijesne istine. Pričama o potrebi gledanja u budućnost samo se skriva želja, nažalost živa i unutar Hrvatske i njenih javnih institucija, za zaboravom koji bi okrunio nastojanja na izjednačavanju agresora i žrtve te podijelio odgovornosti na dvije zaraćene strane. Odgovor na ovo pitanje dobili smo kroz interes javnosti za još uvijek privremenu izložbu „Dubrovnik u Domovinskom ratu 1991.-1995.“ u tvrđavi Imperijal na Srđu, koju je samo u ovoj godini vidjelo više od 50.000 posjetitelja od čega 36.000 stranih gostiju.
KAŽNJENI ZBOG OBRANE GRADA
Nego vratimo se „transkriptima“ sa sjednice VONS-a, koja je u prvoj točki dnevnog reda imala raspravu o situaciji oko Vukovara i Dubrovnika. Ona na najbolji način svjedoči o potpuno utemeljenim tvrdnjama od strane dubrovačkih branitelja, kako su za obranu Grada tijekom cijelog Domovinskog rata bili marginalizirani i kažnjavani. Zašto je to priznanje 1991. izostalo vidimo iz izlaganja predsjednika RH dr. Franja Tuđmana, koji u uvodnom dijelu iznosi još uvijek živu sliku i „istinu“ o Dubrovniku koji je skloniji kapitulaciji i predaji nego borbi. Tu tvrdnju iznosi temeljem dopisa predsjednika Izvršnog vijeća, predsjednika SO Dubrovnik i povjerenika Vlade za južnu Dalmaciju, još jednog od jako dobro poznatih i često korištenih dokumenata od onih koji su uporno htjeli dokazati spremnost Grada na predaju.
Taj dokument objavljen je i u knjizi dr. Trpimira Macana „Posljednja opsada Dubrovnika“, a istini za volju, u njemu iznesena slika koja ne odgovara dubrovačkoj stvarnosti, daje dovoljno argumenata zagovornicima takvih teorija. Posebno teško zvuče dijelovi u kojima se govori kako je obrana Grada razbijena i kako više ne funkcionira, te predložena rješenja koja uključuju predaju oružja međunarodnim mirovnim snagama.
Ako sve to i možemo opravdati ponuđenim objašnjenjem od potpisnika koji tvrde kako je glavni cilj „dramatiziranja“ bio dobivanje prijeko potrebne pomoći u naoružanju, u pismu postoji i jedan potpuno neobjašnjiv dio: „Izvan gradskih zidina ima preko 30.000 ljudi od kojih će većina nastojati i uspjeti ući u prostor unutar zidina čiji je stambeni dio najnesigurniji…“. Nije li to izravna potvrda kako je postojao netko tko je trebao spriječiti ulazak građana i branitelja u povijesnu jezgru?
KRIVE INFORMACIJE PREDSJEDNIKU
Samo posjedovanjem krivih i netočnih informacija mogu se objasniti tvrdnje dr. Franja Tuđmana kako se u Dubrovniku „Broj mrtvih i ranjenih broji na kojih desetak…“, te da je obrana zakazala i da je pružen vrlo slab otpor agresoru. Nakon toga, moramo se upitati kako je zaboravljeno da je umjesto planiranih 5 do 6 dana za osvajanje dubrovačkog područja neprijatelj do dolaska na prilaze Dubrovniku „potrošio“ 25 dana, i da Grad do održavanja ove sjednice još uvijek nije pao. U najmanju ruku čudno zvuči i tvrdnja kako se Dubrovčani nisu pripremali za obranu zato što su „oni“ vjerovali da Dubrovnik neće biti napadnut, a posebno kad to kaže predsjednik RH koji je 17. rujna pri povratku s pregovora u Igalu u Zračnoj luci Čilipi rekao „Vidimo su u slobodnom Dubrovniku“.
Ne možemo zaboraviti ni „zabranu“ naoružavanja Grada tijekom svih mjeseci koji su prethodili općem napadu agresora. Zanimljivo je i kako predsjednik, veličajući Matu Šarliju Daidžu, kao jedinog koji brani Dubrovnik, ne spominje da ga je samo tri dana ranije imenovao za zapovjednika Sektora Dubrovnik, nakon što su propali brojni pokušaji oslobađanja Slanog i prekidanja kopnene blokade Grada. Podsjećam čitatelje, kako bi sami zaključili kolika je bila upućena pomoć braniteljima Dubrovnika, da je najozbiljniji pokušaj napada na neprijatelja u Slanom, po zapovjedi Glavnog Stožera HV, izvršen 23. listopada 1991. Tim pokušajem proboja zapovijedao je Luka Džanko, a ukupne angažirane snage Hrvatske vojske u toj akciji iznosile, su vjerovali ili ne, oko 200 vojnika. Kada znamo kolike su bile neprijateljske snage na tom području ne moram vam ni govoriti da je sve završilo neuspjehom i odustajanjem, pri čemu je radi stradanja grupe diverzanata iz 4. brigade ZNG ugrožena cjelokupna crta obrane prema Stonu.
Jednako tako, na sjednici nije prokomentirana ni Naredba o poduzimanju mjera pripravnosti na području dubrovačke općine, tj. o općoj mobilizaciji koju je predsjednik Tuđman izdao 9. studenoga samo tri dana prije sjednice.
OZNAČENI SRAMOTOM
Mogao bih u beskraj navoditi nelogičnosti i neistine iznesene od sudionika ove sjednice, u kojima je za razliku od Vukovara, Dubrovnik označen sramotom hrvatskog naroda. Cjelokupna dokumentacija o tom vremenu, kojom raspolaže Muzej suvremene povijesti, a obuhvaća i već „čuveni“ dopis Odbora Crvenog Križa u kome su formulacije poput „Molimo zaraćene vojske…“, i „Ključevi Grada su vaši…“, prijedlozi sporazuma o prekidu vatre iz listopada i studenoga, te zapisnici sa sjednica Kriznog štaba iz studenoga 1991., potvrđuje kako se samo nastavkom stručnog i znanstvenog rada i utvrđivanjem povijesnih činjenica o Domovinskom ratu možemo izboriti za istinu. Ona je zasigurno na strani dubrovačkih branitelja i građana koji su u Domovinskom ratu ispisali najsvjetlije stranice naše povijesti.
I zato svima čestitam Dan dubrovačkih branitelja, i dvadesetu obljetnicu uspješne obrane Dubrovnika 1991. godine, sa željom da se očuvanjem sjećanja borimo protiv ovakvih „istina“.
PRILOG:
Fotografija Mila Kovača, studeni 1991. (Muzej suvremene povijesti)