Samo riječi hvale, iskreno! Porod i sve nakon poroda prošlo je odlično, a veliku ulogu u tome ima, osim Bogu hvala mog osobnog brzog oporavka, i medicinsko osoblje naše bolnice, pogotovo sestre u rodilištu – priča nam mama Ana, koja je svoju drugu curicu donijela na svijet prije petnaestak dana u ne baš zahvalnim uvjetima – usred pandemije koronavirusa. Kaže, nije ni osjetila neke velike ‘tektonske poremećaje’, osim pojačanih higijenskih mjera zaštite, a nadamo se kako će njeno iskustvo, koje je bez trenutka razmišljanja podijelila za naš tjednik, pomoći svim mamama kojima je uskoro termin poroda i zabrinute su. Svakako vrijedi pročitati!
— Prvi porod mi je dovršen carskim rezom jer nisam imala trudova niti svojih niti s dripom pa su me pred kraj i ove trudnoće liječnici usmjeravali također na carski rez, iako sam se nadala i do zadnjeg trenutka čeznula za prirodnim porodom. A, pred kraj trudnoće, posebice kada je krenula pandemija, priželjkivala sam tim više prirodan porod, kako bi mi oporavak bio što brži i kako bih mogla što prije otići doma. Ipak, i drugi mi je porod dovršen carskim rezom. Priroda, a možda i adrenalin zbog cijele situacije s koronavirusom, učinili su svoje pa je moj oporavak tekao puno bolje i trajao znatno kraće nego prvi put – istaknut će naša sugovornica.
Ali i izmijenjene su procedure trenutno u našoj bolnici. Kad je riječ o prirodnom porodu, rodilje se puštaju doma već nakon 24 sata uz uvjet da je sve u redu i s majkom i s bebom, dok su rodiljama ‘caricama’ skratili boravak u bolnici sa sedam na pet dana, a cimericu i mene pustili su već nakon tri dana. Moram napomenuti da i od prvog poroda imam pozitivno iskustvo iz našeg rodilišta po pitanju odnosa osoblja prema rodiljama i bebama, a sada posebno. Porod carskim rezom je operacija pa time i veća briga za osoblje, ali svi su bili susretljivi i za njih imam samo riječi hvale – reći će naša mama dvije djevojčice.
Kako se ‘diše’ u bolnici?
Zanimalo nas je i kako je organiziran boravak tijekom i nakon poroda, ali i kako se ‘diše’ u cijeloj bolnici u ovim, blago rečeno, neobičnim uvjetima.
— Dok smo ležale u rodilištu, imale smo sreću da nas je bio manji broj na odjelu, mislim tri, četiri rodilje prva dva dana, iako se broj konstantno
mijenjao, otpuštale su se žene i dolazile nove. Bile smo raspoređene u sobe i zamoljene što manje izlaziti i kontaktirati okolo. Nas dvije cimerice, koje smo rodile carskim, bile smo u jednoj većoj sobi, prvoj do ginekologije, sa svim propisanim mjerama opreza – razmak, njega, pojačana higijena i ostalo – ističe nam naša sugovornica. Tijekom njenog trećeg dana boravka počeli su spajati odjele, odnosno ginekologiju prebacivati na rodilište, jer se odjel ginekologije morao početi koristiti za druge pacijente.
-Ne znam točno koji je odjel došao na mjesto ginekologije, jer bismo sve te informacije cimerica i ja čule ‘kroz vrata’, a nismo htjele puno propitkivati, jer su te sjajne sestre ionako bile opterećene poslom pa eto tada i preseljenjem stvari između odjela, lijekova, potrepština… Gledajte, one su morale ‘pretramakati’ cijeli odjel, a pritom i nas i bebe ‘asistit’. Čule smo, a pri izlasku sam i vidjela da su neki dijelovi bolnice pregrađeni, zablokirani prolazi, i dosta je toga izmijenjeno, vjerujem kao mjera predostrožnosti i zaštite. Kažem, sestre nismo puno zapitkivale, jer su ionako imale pune ruke posla. Jedino što smo čule onako preko uha, a zvučalo je da im je poprilično kaotično. No opet, kad bi došle k nama, nismo osjećale težinu i pritisak situacije koja vlada oko nas. Odradile bi njegu, prokomentirale s nama ono bitno za nas i bebe i ohrabrile. Svaka im čast – reći će nam dalje, a pitamo ju je li tijekom samog trenutka poroda situacija bila izmijenjena, odnosno kako je u tom trenutku organizirano osoblje, nedostaje li ga…
Sad bi bilo dobro vrijeme za porod kod kuće
— Razmišljala sam, netom prije poroda, kako bi u ovoj situaciji bilo baš dobro da i kod nas imamo mogućnost izbora poroda kod kuće kao što ima u nekim europskim zemljama i svijetu. Da primalja sa svojim timom i doulom dođe k ženi doma i da se porod odvija kod kuće uz stručnu podršku i u krugu obitelji – meni je to idealna i prirodna atmosfera. Posebice sam se mislila u ovakvi,m a i drugim mogućim kriznim situacijama da bi to bilo od velike pomoći i ženama, a dijelom i rasterećenje sustava. Kako sam ovaj put dobila trudove, nadala sam se prirodnom porodu, i do zadnjeg se trudila ostati doma dok se trudovi ne ustale i pojačaju, ali nije išlo tako, a proradio je i strah – je li s bebom sve u redu, ide li to sve kako treba… I krenuli smo put bolnice. Sama pomisao da moram u bolnicu, tamo gdje svakodnevno stižu zaraženi i gdje je velika vjerojatnost da možeš doći u doticaj s virusom, bila mi je strašna i odbojna. Pomalo mi je i od toga rastao strah, a i pri pomisli ‘što ako se i ja zarazim, ili donesem zarazu doma mojima, bebi?’ Ma, ne mogu reći da je to sad bio panični strah, ali neizvjesnost i strepnja se svakako vrtila po glavi. A i umjesto sreće, jer ćeš uskoro vidjeti i primiti svoju bebu, vladao je tužan osjećaj – muž te iskrca pred ulazom, ideš sama u bolnicu, pod maskom, rukavicama, na ulazu zaštitari, ne znaš što te čeka… Na prvom porodu je bio muž sa mnom, a sada sam planirala angažirati i doulu, ali kako je pratnja strogo zabranjena, ništa od tog, i na kraju shvatiš da si sama u tom. Strah je prisutan, ali ionako porod ne može odraditi nitko osim tebe, a mi smo žene za to stvorene pa skupiš snage, sabereš emocije i ideš! – reći će, te ponavlja…
— U ovakvim uvjetima, a i ako se sjetimo i onoga što se dogodilo u Petrovoj, za nedavnog potresa, mislim da bi pomoć i podrška rodiljama u kući bila izvrsna. Naravno, stručna i uz sve mjere opreza. Ali kažem, to je za ovaj put bio moj san, ali ni stvarnost nije bila tako loša. Osoblja je bilo dovoljno, barem je to naš dojam bio i nismo osjetile nikakvu manjkavost – ističe. Dodaje kako se dr. Bender, koji ju je primio i vodio sekciju u rađaoni, maksimalno angažirao, kao i dr. Ivanković i dr. Bačić uz cijeli tim, anesteziologe i primalje.
— Ne znam je li to bila samo njihova ‘pripremna vježba’ ili je zbilja bila najavljena i jedna trudnica sa sumnjom na zarazu koronavirusom, ali pojačane su svakako mjere zaštite i upućen cijeli tim u procedure. Svakako pohvale još jednom cijelom osoblju. Vode računa o maksimalno svemu, 24 sata dnevno. Pojačana dezinfekcija, smanjeni kontakti, pojačan oprez. Kad je porod carskim rezom u pitanju, jer si nepokretna prvih 24 sata, a i kasnije ne možeš baš sve sama, potrebna ti je dodatna pomoć, a sestre su zbilja na svaki naš poziv bile uvijek tu za nas. Nemaju baš vremena ‘ćakulati’ s rodiljama i slično, ali za sve naše potrebe našle su vremena i stalno su nas obilazile – priča nam dalje. Posebno ju je dirnuo ljudski faktor i srdačnost sestara, unatoč cijelom ovom kaosu koji oko njih vlada.
— Da, vlada ‘strogoća’ radi pojačanih mjera, obitelj ne može biti uz tebe, samo preko mobitela se vidite, ali opet nismo osjetile da nam nešto fizički nedostaje. Ako i jest nešto bitno prifalilo, donijele bi nam sestre s portirnice što nam je obitelj dostavila uz prethodnu najavu. Oporavak nakon carskog je teži i duži, sve te boli, prikopčana si na infuziju, lijekove, ne možeš se dignuti, a čuješ bebu kako plače pa te operu emocije. Sestre gnjaviš svako malo nešto protiv bolova, da ti dodaju nešto, da ti pridignu bebu ako je s tobom… Pa opet, sve te to natjera da nekako upregneš sve svoje snage i volju u oporavak. Dirnulo me kad su mi sestre donijele djevojčicu čim sam ‘došla k sebi’, stavile mi je u naručje, potakle na dojenje, slikale ju, poslale slike mojima… Ništa im nije bilo problem. Taj ‘ljudski faktor’, pristupačnost, pažnja i podrška puno znače u tim, za ženu, posebnim trenucima. Nije im za zamjeriti ni njihove teške momente, jer bude i nas žena svakakvih, pod hormonima, sa svakakvim prohtjevima, idejama i zamislima… Svaka od nas je priča za sebe pa tako je i svaki porod i oporavak priča za sebe. Kako mi je rekla jedna babica o porodu kad sam prvi put bila: ‘Možemo mi imati ideju i plan poroda, ali nikad ne znaš kako će početi, a još manje kako će završiti’. Zato je moja preporuka, osobito ako vam je termin blizu, pratite svoje tijelo i intuiciju, ali i surađujte sa stručnim osobljem, doktorima i babicama. Poslušajte njihove savjete, ako treba i dva, tri mišljenja, i donesite odluku u suradnji. Vjerujem da su svi dobronamjerni, i ne govore olako niti bez veze neke preporuke – zahvaljujemo joj na jednom normalnom, ljudskom savjetu.
Bila sam sretna što izlazim, a onda sam se sjetila njih
Podijelila je s nama još jedan upravo taj ljudski trenutak, za kraj ove, možemo slobodno reći, za sve rodilje kojima je blizu termin, ohrabrujuće priče.
— Pri izlasku iz rodilišta su također mjere predostrožnosti na snazi, točnije s rodiljom i bebom medicinske sestre izlaze do portirnice, izlaza iz bolnice, gdje su sada zaštitari i kontrolni punkt, odnosno mjeri se febra i pregledava zaštitna oprema za sve koji ulaze. Kako su me otpuštali u subotu – budući da ne puštaju muževe gore na odjel – dežurna medicinska sestra – mislim da je bila samo jedna za rodilište i jedna za ginekologiju to jutro na odjelu – morala je prvo otpratiti jednu ženu s njenim stvarima, preuzeti naše jaje za bebu pa se vratiti po mene, snijeti mi i jaje s bebom i torbu do ulaza gdje me čekao muž… I eto, na kraju su te ‘superžene’ i nosači u ovim okolnostima! Znate što, bila sam toliko sretna što izlazim već treći dan, što smo dobro i ja i beba, što se vraćam familiji, što nisam ‘pokupila ništa’ pa ni koronu… A onda mi je prošlo kroz glavu kako se te sestre vraćaju u taj ‘kaos’, svaki dan iznova i ne znaju što će ih dočekati svakim novim danom. Rekla sam samo: ‘Bog ih blagoslovio i čuvao!’ – zaključuje zahvalna mama.
Iz tiskanog izdanja DuLista od 15. travnja 2020.