Davnih 1969. stigao si u naš prelijepi kraj sa svojom suputnicom Marijom Montanaro. I gle čuda! Zaljubio si se kako si sam rekao u Cavtat i Dubrovnik. Odjednom i na prvi pogled.
Ta istinska ljubav trajala je preko pola stoljeća i nije te napuštala niti u ratnom periodu kada si nam dao čitavog sebe, uz Mariju, a kako bi istinski i ekstra pomogao u humanitarnoj, nesebičnoj djelatnosti i kako bi olakšao ljudima našega kraja u tuzi i neimaštini. Herojski i volonterski si sve obavljao. Posljednih godina dolazio si sam jer je u međuvremenu Marija preminula i ostajao i po dva mjeseca, sanjao o svakom svom povratku. Uvijek ti je bio težak rastanak od svih prijatelja. Ponavljao si: Vidimo se, uskoro!
Žalosni smo da te gubimo jer takvog čovjeka zaista imamo u najboljim sjećanjima. Bio i ostat ćeš zauvijek primjer da je ovakav čovjek potreban za današnje bešćutno doba i društvo kada se ne iskazujemo često u pretjeranoj čovječnosti.
Dragi prijatelju, dragi Croato, neka ti je laka talijanska i hrvatska zemlja.
Počivaj u miru – zaista si to zaslužio. Hvala ti za sve.
Tvoji odani prijatelji, obitelj Vidović – Krampus