Zanimljivosti

IMAMO LI SUSTAVNI PROBLEM? Daroviti učenici u Hrvatskoj često nisu odlikaši

djaci skola ucenici skolarci010

Ljudi često, kada im kažete da je neko dijete darovito, zamisle umiljatu pametnu djecu, s urednom frizurom, naočalama i možda malenom kravaticom te da su često za stolom gdje mirno sjede i čitaju knjigu. No, u stvarnosti su više kao Vragolasti Denis i najčešće nisu odlikaši. Upravo tim riječima nam je majka opisala svoje dvoje darovite djece koji se školuju u Hrvatskoj. Povodom Međunarodnog dana darovitih učenika, koji se obilježava svake godine 21. ožujka, majka je na portalu Srednja.hr podijelila kako uopće izgleda školovanje, ali i život s darovitom djecom.

Kada roditelj ili odgajatelj u vrtiću shvati da je neko dijete darovito i da se svojim vještinama i određenim znanjem ističe od drugih, od tog trenutka život, ali i školovanje te djece ne izgleda isto. Jedno od najvažnijih pitanja koje se tada postavlja je kako uopće educirati tu djecu u sustavu obrazovanja, ako su ona nerijetko ispred svojih kolega, a nekada i nastavnika. Upravo se s takvim novim svijetom, o kojemu do tada nije znala ništa, susrela naša sugovornica, majka dvoje darovite djece.

‘U vrtiću je slagao puzzle naopako, odnosno bez da vidi sliku’

Povodom Međunarodnog dana darovitih učenika, koji se obilježava svake godine 21. ožujka, ispričala nam je kako su njen sin, koji je sada već na fakultetu, i kćer koja je u srednjoj školi, prolazili kroz tzv. ‘sustav praćenja’ darovite djece. Za potrebe ovog intervjua majka je zamolila za anonimnost pa ćemo nju nastavku oslovljavati s Anja.

– Nisam bila upućena u pojam darovitosti s prvim djetetom, ali je razvojno bio napredniji od ostalih već kao beba. Ranije je dizao glavicu, počeo zvati mama sa šest mjeseci a u literaturi piše da je to faza djeteta od godinu dana. Glas R govorio je čisto s 12 mjeseci, čitao abecedu, boje i brojeve s godinu i pol sin, a kći s dvije godine. Sin je znao najosnovnije zbrajane do 20 s dvije i pol godine, složeno množenje s pet godina. Kći je jasno i povezano čitala duge rečenice s tri i pol godine, tečno čitala s iznimnim logičkim zaključivanjem prije četvrtog rođendana. Čitavu Ježevu kućicu je recitirala s tri i pol godine, sin je počeo pratiti fizikalne procese u prirodi, astronomiju i biologiju s četiri i pol godine samoinicijativno gledajući TV. Imao je jako veliki interes za takve tvari, nabavljao je knjige i enciklopedije, bio ‘opsjednut’ svemirom, a u vrtiću je slagao puzzle naopako, odnosno bez da vidi sliku, govori nam majka Anja.

U prvom vrtiću su mu govorili da je problematičan, u drugome su odgajateljice otkrile da je darovit

Navela je kako su i sina i kćer kao darovite ‘detektirale’ odgojiteljice u vrtiću, kao i psihologinja u vrtiću gdje su i testirani. Također su testirani i u Psihološkom centru Medveščak kod psihologinje Tanje Sever. Istaknula je kako su imali sreće što su odgojiteljice u vrtiću bile educirane po tom pitanju te su znale prepoznati darovitost kod njezine djece. Njen sin je prethodno išao u drugi vrtić koji nije imao prilagođen program niti educirane odgajateljice te je zbog svoje znatiželje, popodnevnog ne spavanja i živosti, bio detektiran kao – ‘problematičan’.

– Jer se nije ‘uklapao’ i bio je ‘prezahtjevan’. S četiri godine je u bivšem vrtiću bio ‘gnjavator s puno pitanja’. S pet godina je prebačen u novi vrtić kod odgajateljica koje su ‘detektirale’ darovitost i tada se preporodio, procvjetao. Radile su s njim po posebnom programu. Super mi je bila njihova strpljivost s njim. Mišljenja sam da su općenito odgajateljice najvažnije u detekciji darovitosti djece imaju presudnu ulogu jer kako se djeca ‘karakteriziraju’ u toj dobi takvo ‘sjeme samopouzdanja’ će rasti u njima. Tako je moje dijete u jednom vrtiću gdje nisu prepoznali da je riječ o darovitosti bilo problematično, u drugom darovito, možete zamisliti koliko je dijete ‘procvjetalo’ kad je prestalo bit stigmatizirano, ispričala nam je majka.

Predrasude se ne događaju samo u vrtiću. Mnogi ljudi darovitu djecu zamišljaju kao umiljatu i pametnu, s urednom frizurom, naočalama i možda malenom kravaticom te da su često za stolom gdje mirno sjede i čitaju knjigu. No, Anja nam objašnjava kako to u stvarnosti nije ni blizu istini.

– Uglavnom izgledaju kao Vragolasti Denis. Ako pogledate film ili crtić, to je obrazac darovitog dječaka. Domišljati su, mozak ima radi 100 na sat, ne spavaju ni danju ni noću. Mozak im stalno radi, tj. jako malo sna, brzo pričaju, brzo razmišljaju, elokventni su, pričaju brže, jasnije, elokventnije od ostale djece. Prljavi su od istraživanja, stalno rade neke nepodopštine jer su znatiželjni i ne mogu se smiriti, stalno nešto istražuju i rade štetu, ne iz zločestoće, već iz znatiželje, objašnjava Anja.

‘Učiteljica nije bila educirana, nije radila s njim po posebnom programu’

Nakon vrtića, problemi po pitanju darovitosti njene djece nastavila su se i u osnovnoj školi. U prvom razredu osnovne škole učiteljica, prema riječima majke, nije htjela ‘priznati’ da se radi o djetetu koje je darovito, bez obzira na to što je bilo dostavljeno više mišljenja različitih psihologa u kojima je istaknuto da se radi o visokoj darovitosti.

– Učiteljica nije bila educirana, nije radila s njim po posebnom programu. U drugom razredu smo postigli kompromis sa stručnim timom škole te mu je dozvoljeno da može čitati svoje enciklopedije za vrijeme nastave kad mu je dosadno. Što je bivao stariji, bilo mu je jednostavnije u školskom sustavu, a posebno kad je upisao srednju školu u kojoj je dosta radio na područjima u kojima je darovit. Kad je dobio predmetne učitelje, krenuo je s natjecanjima iz područja darovitosti. Bio je nekoliko puta visoko rangiran na državnom prvenstvu i jednom na međunarodnoj olimpijadi, sve iz područja koja su mu još kao djetetu u vrtiću detektirali, rekla nam je majka Anja.

‘Ni sin ni kći, petog razreda pa do kraja srednje škole, nisu bili odlični učenici’

Danas je njen sin uspješan student, a kod kćeri je, kaže, veliku ulogu odigrao pubertet te se htjela se prilagoditi vršnjacima. Što se tiče ocjena, Anja kaže kako kćer sada u srednjoj dobro prolazi iz predmeta koji ju zanimaju, dok se iz ostalih ‘provlači’. Kao vrlo važan faktor kad su u pitanju daroviti učenici ističe činjenicu da oni najčešće – nisu apsolutni odlikaši.

– Ni sin ni kći, petog razreda pa do kraja srednje škole, nisu bili odlični učenici. Sin bi iz nekih predmeta dolazio do županijske razine, a ne bi imao odličan u tim predmetima. Koliko sam vidjela, rijetko koje darovito dijete u našem sustavu je čisti odlikaš, ima ih, ali su rijetki. Razlog tomu je što se nakupe jedinica i dvojki iz predmeta koja nisu njihova područja, a to je većina jer oni su daroviti iz dva ili tri školska predmeta. Pored problematike navale odlikaša koja je desetljećima aktualna u Hrvatskoj, daroviti najčešće nisu odlikaši, a to vam govori da sa sustavom nešto ne štima, izjavila je Anja.

Dodala je kako je ona osobno puštala svoju djecu da rastu i razvijaju se bez da kao roditelj radi pritisak na njihove obaveze u školi. Smatra pritiskom uništava dječje samopouzdanje i da samopouzdanje može donijeti više benefita i koristi nego odlične ocjene koje su postignute, kako kaže, pritiscima roditelja.

– Mislim da današnji najčešći profil roditelja je onaj koji odlazi u školu da provjerava ispit, ili onaj koji govor ‘mi smo danas učili’, ili onaj koji piše zadaću s djetetom koje je starije od 10 godina te kao takav radi svom djetetu medvjeđu uslugu. Ali, to nije tema ovog intervjua, to sam samo spomenula jer je na jedan način pogrešno percipirano pojam roditelja darovite djece. Roditelj darovite djece nije onaj koji piše zadaću s njim, roditelj darovite djece je često onaj koji sazna nešto novo od djeteta jer dijete je toliko sposobno da određena područja bolje zna od roditelja, pa čak i u vrlo ranoj dobi. Darovito dijete potiče svog roditelja za nove spoznaje, a ne obrnuto, objasnila je majka.

‘Zadnjih 15 godina pratim pitanje sustava i obrazovanja u kontekstu darovitosti, jako malo ili gotovo ništa se nije pomaklo’

Programom za darovite učenike u našem obrazovnom sustavu, kaže nam Anja, nije bila zadovoljna, a da bi objasnila zašto, odgovara kako je previše komplicirano. No, dala je svoj prijedlog kako se taj sustav može poboljšati.

– Mislim da bi trebalo postojati više centara izvrsnosti u svakom gradu koji bi radili po principu kampa u Višnjanu kojeg vode Korado Korlević i Petar Čuček ili Petnice u Srbiji i koji bi okupljali znanstvenike, profesore o druge kompetentne stručnjake iz određenih područja, a koji bi bili voljno raditi s darovitom djecom, a da sve bude verificirano od strane školskog sustava. Djeca su mi godinama polaznici ljetnog kampa Višnjan i sviđa im se njihova metoda rada, djeluje vrlo motivirajuće i razvojno-konstruktivno za darovitu djecu. Pohvalila bih sve edukatore kampa Višnjan, njihov rad je motiviran upravo svjesnošću koliko je važno i potrebno u jednom zdravom društvu baviti se najvećim kapitalom kojeg jedno društvo može imati- intelektualno sposobna djeca i znanje, rekla je Anja.

Kaže kako sve razvijene zemlje ulažu u sustav darovitih učenika i da bi Hrvatska trebala slijediti taj primjer. S druge strane, trenutni obrazovni sustav je opisala kao nedovoljno razvijen i da sporo napreduje po pitanju ulaganja u darovitost, dok se istovremeno ulaže u ‘tričarije i zabavu’.

– Zadnjih 15 godina pratim pitanje sustava i obrazovanja u kontekstu darovitosti. Moja djeca su već velika, međutim žao mi je što se jako malo ili gotovo ništa nije pomaklo u zadnjih 15, 20 godina koliko pratim situaciju. Vani su svjesni da ‘tijelo bez mozga ne funkcionira’, a našem tijelu se dešava da mozak odlazi u inozemstvo. Mišljenja sam da trenutni školski sustav njeguje mediokritet i da, bez obzira na sporadične pokušaje ulaganja u rad s darovitima, izmjenu i dopunu pravilnika, sustav je još uvijek daleko od shvaćanja koliko je bitno ulaganje u darovitu djecu i koji su to potencijali za dobrobit društva u cjelini i koji zbog loše organiziranosti, inertnosti sustava, u konačnici nažalost završavaju u inozemstvu, naglasila je majka.

‘Sustav bi najviše pomogao darovitoj djeci da ih rastereti predmeta na nastavi’

Kao rješenje za sustav darovitih učenika vidi upravo u osnivanju kampova izvrsnosti i to onih koji su verificiranih od strane ministarstva kao i uključivanje znanstvenika u rad kampova. Svoje iskustvo kao roditelja dvoje darovite djece u kontekstu sustava opisuje kao cjelokupni rad, motivaciju i nadogradnju obrazovanja isključivo na izvanškolskim aktivnostima i samostalnim istraživanjima od strane djeteta. Dodaje i kako vrlo rijetko darovito dijete ima motivirajućeg profesora ili profesoricu koji bi bili educirani za rad s darovitom djecom i koji bi ujedno bili jako tolerantni jer je, napominje, raditi s takvom djecom je jako zahtjevno.

– Sustav bi najviše pomogao darovitoj djeci da ih rastereti predmeta na nastavi, pogotovo u srednjoj školi i da se oni mogu posvetiti područjima iz kojih su daroviti. Sustav ne djeluje dobro na darovitost tako da ih opterećuje predmetima u kojima su loši. Djeca bi više izvukla od svoje darovitosti kad npr. ako se detektira kao darovita iz matematike da ih se oslobodi etike, geografije, psihologije itd. jer to je ogromno vrijeme koje ona moraju posvetiti predmetima koji ih ne zanimaju a upravo jeste to vrijeme koje bi posvetili svom području, poručila je majka dvoje darovite djece u Hrvatskoj.

Pročitajte još

ŠTO RADITI U SLUČAJU PUKNUĆA GUME U VOŽNJI? Odmjereno kočiti i ne raditi nagle pokrete

Dulist

NA DANAŠNJI DAN 1947. Rođena književnica Tereza Buconić Gović

Dulist

NA ŠIPANU Treća međunarodna radionica o očuvanju kulturne i prirodne baštine

Dulist