Sune Danielsson bivši je švedski veleposlanik u Hrvatskoj, i to u vrijeme Domovinskog rata i poraća, u najburnijem razdoblju za našu državu.
Nakon angažmana i iskustva u Hrvatskoj na različite načine bio je uključen u programe raznih europskih i svjetskih institucija, a najviše vremena posvetio je sprječavanju i kontroli trgovine oružjem i drugim opasnim tvarima. Proteklih dana na DIU – Međunarodnom sveučilištu u Dubrovniku držao je predavanja iz povijesti diplomacije i međunarodnih odnosa. Za duList govori o svom iskustvu ratnog i današnjeg Dubrovnika, značaju kontrole trgovine vatrenim oružjem, kao i švedskim iskustvima članstva u Europskoj uniji.
Vaša predavanja mogu se povezati s dijelom Vaše karijere koji ste ostvarili na Balkanu. Od 1992. do 1997. godine bili ste švedski veleposlanik u Hrvatskoj, a de facto ste pokrivali i Bosnu i Hercegovinu. I to u najdramatičnijem razdoblju moderne povijesti tih država.
– Istina. Došao sam u Hrvatsku, kao prvi švedski veleposlanik, u rujnu 1992., te sam ubrzo nakon toga posjetio Dubrovnik. Tada sam saznao da sam u stvari bio prvi među svim akreditiranim veleposlanicima u Hrvatskoj koji je došao u vaš grad. Ovdje je još uvijek vladalo opsadno stanje, te sam vidio što se stvarno događalo. Ratovi na području bivše Jugoslavije bili su tragičan događaj koji je ostavio dubok trag, čije se posljedice osjećaju još i danas u tim državama. Zato je ta tema izuzetno važna za proučavanje povijesti diplomacije i međunarodnih odnosa, te sam upravo tome posvetio svoja predavanja.
Optimizam i pozitivan stav
Kad danas gledate na to razdoblje, koje su Vaše misli i dojmovi o toj situaciji, općenito na Balkanu, pa i u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini?
– Kad se sjetim rata, situacija je zbilja bila užasna. Ljudi su patili, ne samo zbog borbenih djelovanja, ubijanja i velikog broja izbjeglica, nego i zbog osjećaja beznađa. Bili su očajni, depresivni. Kad pogledam danas, 20 godina poslije, vidim da se stanje smirilo i da se krenulo naprijed. Ima puno više optimizma za bolju budućnost u regiji. Imate mir i stabilnost, a to je dobar temelj za gospodarski razvoj i dobrobit svih ljudi.
U čemu primjećujete najveći napredak u gradu Dubrovniku od 1992. do 2013. godine?
– Uvijek o tome razmišljam kad dođem ovdje. Iako sam 1992. godine u Dubrovnik stigao nakon najtežih dana opsade, ljudi su još uvijek bili izolirani. Izlaz iz grada bio je odsječen, a ljudi su osjećali izoliranost, ne samo geografsku, već i psihološku. Dubrovčani su se prije rata navikli na dolazak velikog broja turista. Za vrijeme rata, pod opsadom, grad je bio gotovo prazan. Mnogi su ga stanovnici napustili, jer su se osjećali jako izloženima. A sumnjali su i da je Dubrovnik grad u koji bi se netko želio vratiti, jer je zbog uništene ekonomije to bilo praktično nemoguće. Naravno, ne smijemo zaboraviti ni velika oštećenja koje je grad doživio. Kad Dubrovnik gledam danas, vidim da je grad nakon rata obnovljen, što je najuočljivije na novim krovovima. Grad se vratio u svoj stari izgled. Danas je to živi turistički grad, ponekad možda čak ima i previše turista! Ogromne su razlike između ratnih dana i današnjice. A pozitivan stav Dubrovčana je sjajan.
Jesu li to iskustvo i stečeni dojmovi rezultirali Vašim angažmanom u institucijama za kontrolu trgovine oružjem, posebno u Wassenaar Arrangementu?
– To nije direktno povezano. Prije deset godina izabran sam na funkciju šefa Sekretarijata te međunarodne organizacije sa sjedištem u Beču. Preuzeo sam vodstvo u trenutku kad je Wassenaar Arrangement prolazio kroz neke teškoće. To je organizacija nastala u ranim devedesetim godinama prošlog stoljeća, nakon što je CoCom, organizacija koju je osnovao NATO za sprječavanje prijenosa tehnologije u Istočni blok, izgubila svoju svrhu. Naime, Hladni rat je završio, Berlinski zid je srušen. Ipak, rat u Iraku u ranim devedesetima dokazao je kako se prijenos osjetljivih materijala nastavlja, i to iz zemalja Zapadne Europe prema Sadamu Huseinu. Zato je bilo prijeko potrebno uvesti kontrolu tog prijenosa. Godine 1996. u Wassenaaru, mjestu pokraj Haaga, predstavnici 33 države postigli su dogovor kojim su ustanovljene mjere za nacionalnu kontrolu izvoza oružja i visoke tehnologije. Zemlje članice su se dogovorile da će se međusobno informirati o prijenosu osjetljivih materijala i oružja.Tako bi države izbjegle slati oružje u područja u kojima bi se posljedično stvorila nestabilnost.
Vezano na to, kako komentirate navode The New York Timesa kako je upravo Republika Hrvatska, navodno na nagovor SAD-a, dala ili prodala oružje sirijskim pobunjenicima? Jesu li takve situacije moguće?
– To ne mogu reći, jer ne znam ništa o tome. Prvi put za to čujem pa ne mogu dati nikakav komentar.
Dobre i loše strane EU
Jeste li se u svom radu u Wassenaar Arrangementu bavili takvim situacijama?
– Svrha Wassenaar Arrangementa je osigurati da države znaju gdje i kome prodaju svoje oružje, odnosno da budu odgovorne za izvoz oružja. Vlada svake države mora biti svjesna svoje odgovornosti prilikom odluke o davanju dozvole za prodaju oružja. Ako se oružje proda u područja koja druge zemlje članice Wassenaar Arrangementu smatraju neprikladnima, te iste članice mogu postaviti pitanja na bilateralnoj razini, kako bi zemlja izvoznica oružja promijenila mišljenje. No to su povjerljivi postupci i ne mogu ih komentirati.
Na dan 1. srpnja 2013. godine Hrvatska će postati punopravna članica Europske unije. Što biste poručili svojim budućim europskim sugrađanima?
– Nisam u poziciji da Hrvatima dajem ikakav savjet. Siguran sam da ćete se znati brinuti o sebi. Želim Hrvatskoj dobro i nadam se da ćete biti aktivna članica Europske unije. Profitirat ćete od partnerstva s drugim državama, ali ćete imati i mogućnost utjecaja na druge države. Bit će to svakako važan korak u razvoju gospodarstva u Hrvatskoj, jer će se stvoriti bolja situacija za privlačenje ulaganja, što je izuzetno važno za ukupan razvoj zemlje. Imate visoko obrazovano stanovništvo, ali imate probleme, kao i svi ostali. Ako pridobijete ulaganja, stvorit ćete nova radna mjesta i s vremenom još više razviti gospodarstvo. Europska unija otvorit će vam mogućnost da to ostvarite.
Švedska se zajedno s Finskom i Austrijom pridružila Europskoj uniji 1995. godine. Kako Vi doživljavate Europsku uniju? U Hrvatskoj se često ističu samo loše strane Europske unije, a one dobre se stavljaju sa strane.
– Europska unija ima svoje dobre i loše strane. Unija je stvorena kao projekt za uspostavu mira u Europi i to ne smijemo zaboraviti. To je ključno, posebno za Hrvatsku koja je propatila strahote rata. EU stvara zajedničko unutarnje tržište gdje možete imati veću i bolju trgovinsku suradnju sa svojim poslovnim partnerima, posebno za ulaganja. Jer ako tvrtke osjete kako su njihova ulaganja jednako sigurna u Hrvatskoj kao u Njemačkoj ili Francuskoj, onda će doći i ulagati. Ako osjete suprotno, neće doći, a to će biti šteta.
Migracija izbjeglica
Švedska je u devedesetima pa i kasnije predstavljana kao država blagostanja. Mnogi ljudi iz Bosne i Hercegovine, a nešto manje i iz Hrvatske, u vrijeme rata pronašli su utočište, a potom i novi život u toj državi.
– Mislim da je s naše strane bilo dobro primiti izbjeglice iz bivše Jugoslavije. Bilo je primjereno, s obzirom na sve što se na ovim područjima zbivalo i koliko su ti ljudi patili. Mislim da smo primili oko 100 tisuća izbjeglica tijekom rata. To nas je puno koštalo, ali je to bio ispravan čin. Razlog zašto su došli baš u Švedsku leži u tome što su mnogi građani bivše Jugoslavije u šezdesetim godinama emigrirali u Švedsku kako bi pronašli posao, te su mnogi tamo već imali obiteljske veze. Mislim da je samo Austrija primila više izbjeglica s područja bivše Jugoslavije od nas. Siguran sam da su ljudi koji su došli u Švedsku i tamo ostali živjeti, postali punopravni članovi društvene zajednice. Nije im bilo lako, bio je to za njih potpuno novi život, a sve kroz što su prošli bilo je strašno. Nadam se da su se osjećali dobrodošlima i da se Švedska dobro pobrinula za njih.
Vidite li danas utjecaj te migracije?
– Ne znam koliko se izbjeglica vratilo svojim kućama. Mislim da su se oni koji su ostali integrirali u švedsko društvo, jer naša država ima uspostavljen dobar sustav. Ako živite u nekoj državi, morate se njoj i prilagoditi.
Danas ste nezavisni savjetnik. Na kojem poslu trenutno radite?
– Osim predavanja na Dubrovnik International University, Europsku unija me pozvala da radim na području Jugoistočne Azije i to na uspostavljanu mjera kojima bi države na tom području pojačale kontrolu nad oružjem i osjetljivim tehnologijama u svom posjedu ili koje prolaze kroz njihove države. To je od izuzetne važnosti za sigurnost, jer može spriječiti da to oružje i tehnologije završe u krivim rukama.