Herojski otpor u studenom II.

I u ovom nastavku feljtona posvetit ću pažnju događanjima, na sada već užem gradskom području, u studenom 1991. godine, te pokušati pokazati zašto uporno ponavljamo kako su upravo to najteži dani u herojskoj obrani Dubrovnika i očuvanju njegove slobode.

Ovaj put za pojednostavljenu, a samim tim i iskrivljenu sliku stvorenu u javnosti, nisu krivi samo povjesničari i nedovoljno sustavno bavljenje proučavanjem Domovinskog rata. Odgovornost snose u prvom redu, nažalost brojni ondašnji predstavnici državnih i lokalnih vlasti koji su svoje krupne propuste i pogreške u organizaciji obrane pokušavali umanjiti i prikriti. Vrlo često „pomoćnike“ su imali i u medijima koji su pri praćenju ovih događanja prednost davali „slučajevima“ i aferama.
 
MIT O KONVOJU
 
Tako je stvoren mit, izgrađivan i u poslijeratnom vremenu, o velikoj i presudnoj važnosti za prekid blokade i pomoć u održanju obrane koju je predstavljao dolazak Konvoja „Libertas“ u Dubrovnik. Oko 800 prijatelja Grada, među kojima veliki broj istaknutih osoba iz javnog i kulturnog života Hrvatske s 29 brodova i brodica predvođenih „Slavijom“ uplovilo je u grušku luku nešto iza šest sati 31. listopada 1991. godine. Ono što je njegova neosporna vrijednost i zasluga svakako su riječi ohrabrenja, iskazana ljubav prema Gradu cijele Hrvatske, kao i značajne količine dopremljene humanitarne pomoći. Međutim, ostaje činjenica da ni tom prilikom dubrovački branitelji nisu dobili prijeko potrebno naoružanje i streljivo koje im je puno više trebalo u tim trenutcima od „maslinovih grančica“.
Obraćajući se brojnim građanima okupljenim ispred crkve Sv. Vlaha, uz brojne uglednike predsjednik saveznog Predsjedništva Stjepan Mesić je između ostalog rekao:
 

"Došli smo ovamo jer nismo mogli gledati da jedan Dubrovnik napadaju vukovi i hijene. Kao mjehur od sapunice raspast će se plan Slobodana Miloševića o Velikoj Srbiji. Donijeli smo pomoć, donijeli smo ohrabrenje, ali smo i mi ohrabreni što ste vi hrabri."
Zanimljiv je obrat u izrečenim ocjenama Stjepana Mesića o Gradu, zabilježen na sjednici VONS-a održanoj 12. studenoga u sklopu rasprave o stanju u Vukovaru i Dubrovniku, a čiji su stenogrami iznova „uljepšali“ ovogodišnji Dan dubrovačkih branitelja. Tom prigodom Dubrovčani su optuženi da nisu i ne žele braniti svoj Grad, da Konavljani samo plaču za izgubljenim pršutima, a da su Konvojem „Libertas“ dopremljenu humanitarnu pomoć s brodova morali iskrcavati Zagrepčani. I ovom prilikom potrebno je odvojiti i istaći među sudionicima Konvoja nekolicinu njih na čelu s dr. Slobodanom Langom koji su ostali u Dubrovniku, uspostavili ured Konvoja „Libertas“ te organizirali opsežan humanitarni rad i kulturni život u Gradu.
 
TOPNIČKI NAPADI
 
Nasuprot tome jugovojska je vrlo brzo „naplatila“ i kapitalizirala svoju „popustljivost“ i „sklonost pregovorima i mirnom rješavanju stanja“ koju je „pokazala“ propuštanjem Konvoja „Libertas“ u okruženi Dubrovnik. Tek što su se okupljeni građani razišli iz gruške luke, nakon uplovljavanja konvoja, po Gružu je otvorena minobacačka vatra u kojoj je ozlijeđeno troje civila, a u popodnevnim satima gađani su Sustjepan i Lapad. Sutradan je uslijedio teški topnički napad na Babin Kuk u čijim su hotelima smještaj našli prognanici s privremeno okupiranih područja dubrovačke općine. Posebno je stradao hotel „Plakir“ u kome su teže oštećene brojne sobe, a ispred njega zapaljeni i uništeni osobni automobili. O riješenosti agresora da zauzme i osvoji Dubrovnik rječito govore stalne uzbune, koje su radi opasnosti po živote ljudi, oglašavane svakodnevno od 1. do 4., te 6. i 8. studenoga. U tim danima, prema podacima medicinskog centra ranjeno je više od trideset branitelja i građana, dok su razarani gotovo svi dijelovi Grada. Sve to bilo je samo najava zasigurno najtežeg napada na dubrovačko područje, kada je od 9. do 15. studenoga bez prestanka bio 143 sata na snazi znak opće opasnosti, o kome sam pisala u prošlom broju feljtona.

Opisane borbe na platou Srđa, i teški gubici u braniteljskim redovima praćeni su sustavnim razaranjem cjelokupnog gradskog područja. Iznova su rušeni dubrovački hoteli, bolnica, a uz stotinjak zapaljenih plovila u potpunosti je izgorjela zgrada i skladišta gruške luke. Zabilježena su i do tad najteža razaranja povijesne jezgre Grada. Oštećeni su gotovo svi važniji objekti, poput gradske luke i valobrana „Kaše“, tvrđave Sv. Ivana (6 pogodaka), Arsenala, gradskog zvonika, Straduna, franjevačkog i dominikanskog samostana, tvrđave Minčete, Vrata od Pila, kao i brojni stambeni objekti unutar zaštićene spomeničke cjeline.
Budući su meta napada bili i svi dubrovački hoteli, koji su pretrpjeli teška oštećenja, uz izravnu opasnost za živote stanovnika Grada pojavio se i problem njihovog smještaja. Stoga je brodom „Slavija“ 14. studenoga, iz spaljene i porušene gruške luke, isplovilo više od 4000 žena, djece, starih i nemoćnih osoba, te ranjenika.
 
„Preseljavanje“ događaja
 
Ove dane vrlo često spominjemo i po dvodnevnom napuštanju tvrđave Imperijal od njenih branitelja, kao i po napuštanju Grada od strane promatračke misije EZ u strahu za svoje živote. Ono što je i ovom prigodom potrebno istaći jest da je ovaj napad u studenom 1991. godine bio i jedini u kome je agresor koordinirano angažirao značajne pješačke, topničke, pomorske i zračne snage kako bi slomio otpor branitelja i prisilio Dubrovnik na stalno zahtijevanu predaju. Dio tih razaranja i borbenih djelovanja, radi jedinstvenosti događanja, poput napada na Srđ i Bosanku zrakoplovima i razaranja svih dijelova Grada s brodova jugomornarice, često „preseljavamo“ i vezujemo uz 6. prosinac 1991. pod dojmom težine tadašnjeg napada.
Na kraju se još jednom moramo podsjetiti da tijekom napada u studenom 1991. neprijatelj zauzima i područje Mokošice i Komolca. U potpunosti se gubi, premda i do tada teško uočljiva razlika između „prve crte“ obrane i ostalih dijelova Grada. Kako je u to vrijeme cijelo slobodno područje Dubrovnika „prva crta“, i kako su svi oni koji su ostali u Gradu u tim najtežim trenutcima njegovi branitelji, svjedoči činjenica da je u vremenu od 1. do 20. studenoga poginulo 29 branitelja, ali i 27 civila.
Vrijeme studenoga 1991. godine obilježili su i novi zahtjevi tzv. JNA za razoružanje branitelja i predaju Grada, dvojbena i dramatična pisma Odbora za ljudska prava Crvenog križa i Kriznog štaba Općine Dubrovnik o kojima ćemo nešto šire u slijedećim nastavcima feljtona.
 
 
Prilozi:
Vido Peručić, 13. sudeni 1991., Gruška luka
Dokument iz Zbirke, Evakuacija brodovima (MSP D 3118)