Iš'o sam ti neki dan ispod Mira, preko Margarite do doma – priča nam u Prima, u koji smo se skrili od ovih loših vremenskih nepogoda, Božo Petric.
Kad tamo, na onoj maloj placeti đe počinje Grbava i đe živi Beš, neka velika dreka! Stanem, gledam, a ono – djeca se igraju! Hvatice, između dvije vatre… Njih nekoliko. Ma, baš mi je bilo nekako gust ih gledat. Nisam ni to godinama vidio, djeca se igraju gore na Svetoj Mariji. Kao nekad mi. Davno.
Svi naokolo smo ga slušali s gustom, jer nam je to prepričao baš nekako s gustom. Božo Petric, neizbježni lik Grada. Jedan od tri zadnja profesionalna ribara Grada. On je upravo onaj ribar u onoj maloj barci, na fotografiji jedva vidljivoj, snimljenoj i objavljenoj na jednom od naših portala, prije nekoliko, između Lokruma i Ploča. Po onoj velikoj buri.
– A mor'o sam ić'! Za vadit i spasit mrežu. Odnijelo bi je more. Ma bilo je i gorih akcija spašavanja! – zaključi Božo, dok ga je njegov kučak Ogi gled'o odozdo, mirno sjedeći pored nogara stolice za šankom.
KUČKI GRADA
I njegov Ogi je jedan od tri zadnja! Al' ne ribara, već kučka Grada. Uz Hrnićevog Medu i onog trećeg… sa zubima odozdo, aj se sjeti imena, upada Nino Troja „Škrabica! Tako ga bar mi zovemo!“ E to su vam tri zadnja kučka Grada. U ova vremena koja živimo, „kad u Gradu nema ni kučka ni mačka“ kako se voli reć' za pojasnit pustoš u ove dane zimske bure. A i njih je, ko' i čeljadi, nekad bilo puno više. Pa se uz topli napitak u Prima počnemo prisjećat kučaka iz davnog đira; Mušo, Hari…
A našeg dragog Tutnja poslali da snimi velikog kučka Brika do Šumeta, jer je spasio čeljad od vatre! A ne znaju valjda kako se Tutanj strašno boji kučaka, pa ga je snimio sa „snajperske daljine“. I sad ga zezaju na tim forumima i portalima.
Kad smo već i iznova do tih portala, evo neki objaviše i priču o velikom Bebu Burinu, tek prepisavši bezobrazno i bez napomene od slova do slova tekst koji sam o njemu napisao prije pet godina, skupljajući sve te podatke po Gradu i iz razgovora s Bebovom obitelji. To vam je naše današnje moderno techno copy novinarstvo.
OPROST UZ OSMIJEH
– Sve je dobro, al' nešto si pogriješio! – dočekao me Krešo Nikić u svom domu u Župi u novom điru naše priče, uz dodatak – Ma, nema veze!
Ma, kako nema veze! U toj masi informacija o njemu, krivo sam zapisao kako mu je žena iz župske obitelji Zec, pa je kuću izgradio na njenom! Ma ne! Krešova majka je iz obitelji Zec, te je on kuću izgradio na materinom. Greška, za to se… al' iako je bio boksaš, gospar Krešo mi to uz osmijeh oprašta. I, naravno, vadi iz kredence neke nove davne fotke, povijest i njegovu i sporta i života Grada.
– Ma zapravo, nisam puno volio boks! To je došlo do Grada između dva rata, preko Talijana, Puljiza. Ni godinu dana se nisam tim bavio, imao sam tek 14 godina, samo dva javna nastupa, jedan dobio, drugi neriješeno. Iako mi je boks valjao u životu! Nisam se volio tuć', al' 'ko bi mene i ja bi njega.
Pa ide pojašnjenje onih starih fotki boks susreta u dvorani na prvom pjanu Sponze, gdje je dakle danas Arhiv. Iza te fotke Krešo je zapisao kako je to susret Boksačkog kluba Jug i Radničkog kluba iz Beograda. Jugaši su ih dobili 12 – 4, a vodio ih je i bio im trener Antun Pače. A na toj slici članovi BK Jug su, s lijeva poredani Pero Vinkin, Ivica Milat, Marinko Jurica, Frank Đin Marinović, Milo Nenada, Krešo Nikić, Pušo Kurbašvili, Ante Šimunović i Koko Prizmić.
– Marinko Jurica nek' ti priča o povijesti boksa u Gradu. On to bolje zna. A onda sam prešao na plivanje. S 15 godina. Danče, dvije pruge, nas stotinu. Već prve godine, 1949. na državnom natjecanju mlađih kategorija u Rijeci, nas nekoliko osvojili smo prva mjesta, a ja sam pobijedio na 50 i na 100 metara, stil „leptir“. Na 50 sam čak oborio i državni rekord! Iduće godine, opet u Rijeci, pobijedio sam na 50 i na 200 metara, opet stil „leptir“! Evo ti „Fiskulturni vjesnik“ – Zagreb, datum 30. 12. 1949., pa čitaj…