Ako ti se jedu tripice, idi uzmi ih u Višnjicu! – rekao bi svojoj ženi Jeli Đuro Tomić. Znao je kako su tamo tada bile najbolje u Gradu, a nije volio da mu ih spravlja doma. Nije ugodno vonjalo.
Uz dobre tripice, uz put bi se doma donijelo i dobro vino iz Mljetskog podruma, koji je bio odmah tu, vrata pored Višnjice, legendarne betule balice Grada. I sjajnog restorana. Gdje je danas jedan od nekoliko Irish pabova našeg Grada. U Pracatovoj smo ulici, u koju iznova prelazimo Gučetićevom napuštajući za sad Božidarevićevu, iz koje čekamo još neke priče kojima nema kraja.
Palača Miha Pracata
Gospar Đuro je bolje znan u Gradu kao otac tri znane kćeri; Ankice, Marine i Jelice! Djetinjstvo su započele na Mrtvom zvonu, ali još kao male, 1970. godine spuštaju se u Pracatovu, na kućni broj 7., pa ih kao dio ove ulice bolje znamo. I kao Linđovke! Jelicu, danas s prezimenom Čučević, i kao jednu od sjajnih glumica Kazališne družine „Kolarin“.
Zgrada u Pracatovoj u koju su s obitelji tri sestre Tomić 1970. preselile tada je bila friško i temeljito obnovljena, kao jedna od prvih, ako ne i prva u Gradu s armiranim pločama. To do tad zaštitnica Grada gospođa Beba Beretić nije dozvoljavala. Ali potres iz 1979. skoro pa nisu ni osjetili. Ni crte na zidovima. Inače upravo ta zgrada nekad je bila palača velikog Miha Pracata! Tu je negdje baš preko puta ulaza u osnovnu školu.
Uz obitelj Tomić tu su dugo godina bile i tvrtka „Građevinar“ koja je ovu zgradu i obnovila, pa „Dalmacijaturist“, Šumarija i dopisništvo sarajevskog „Oslobođenja“, te nekoliko obiteljskih stanova. Jelica se spominje samo djece iz te zgrade, tu negdje njene generacije, koja je odzvanjala od njihovog žamora i igre; Jadranka i Snježana Milošević, Đeni i Tomo Mišić, Katija i Ana Žuvela, te njih tri, sestre Tomić. Samo u toj zgradi bilo ih je skoro kao sad u cijelom Gradu.
Igre u Gučetićevoj
Sve ove spomenute ulice, kao zapravo i sve u Gradu, nekad su bile pune djece. Al' ova Pracatova ulica uvijek je bila puna dječjeg smijeha, igre i pjesme. Posebno pjesme, jer njom su se svaki dan, svaki sat, svaki tren spuštala ili penjala djeca do ili iz Muzičke škole, generacije nas koji smo barem koju godinu, ako ne i koju duže, proveli učeći glazbu, svirajući, pjevajući. I onda bi uz pjesmu, svratili do „Nade“ i Dunda Joza Šikića za osladit se nekim od njihovih mirisnih slatkih čarolija.
U ovom dijelu Grada glavni dio dječjih igara odvijao se u Gučetićevoj ulici. I tu su se ponajviše igrale curice, djevojčice! Zašto one? Pa zato što su se dječaci igrali na većoj placeti, il' većem terenu, Iza Roka. Tamo za djevojčice nije bilo mjesta, pa ni šanse za neku igru. Odmah bi ih otjerali, te su one mjesto za svoje igre pronašle tu, u Gučetićevoj. Pored osnovne škole „Centar“ i uz mirise kolača iz pekare „Nada“ koja se nalazila baš s te strane. Tu je bilo carstvo igara djevojčica Grada. Igrale su se tu raznih igara; između dvije vatre, odbojke, na hvatanja, skrivalica, a često i neku svoju varijantu tenisa, sa onim davnim reketima, nešto kao badminton.
Skupljanje loptica
Po sredini tog dijela Pracatove crkvica je Svetog Vida, prvotno građena još u 15. stoljeću u renesansnom stilu, te obnovljena nakon trešnje u 17. stoljeću baroknim stilom. Vrlo bitna za povijest Grada, ali i za povijest igra djevojčica ovog kvarta.
Sve bi bilo u redu u igri badmintona, dok im loptica ne bi upala kroz rešetke prozora u crkvicu Svetog Vida. Baš tu, na kraju Gučetićeve, po sredini Pracatove, zapravo na kraju linije njihova zamišljenog igrališta. E onda bi se tražila nova lopta, išlo bi je se negdje kupit, il' bi igra stala. Za taj dan. A onda bi došao dan Svetog Vida, 15. lipnja, jednom u godinu. E taj dan bi one jako nestrpljivo čekale. Već izjutra, rano, čekale bi da dođe neka od časnih sestara, za očistit crkvu prije mise.
I čim bi časna otvorila vrata crkve, unutra bi pored nje, uletjela neka od djevojčica! I dok bi časna uređivala oltar, stavljala cvijeće i radila sve što treba, „dežurna“ djevojčica bi sa svih strana i kantuna crkvice skupila sve njihove loptice koje su kroz godinu dana i puno igara upale unutra kroz rešetke. Skupilo bi se tu loptica za nekoliko mjeseci igre.
Jelica se prisjeća kako bi problem nastao ako bi to jutro svi bili u školi, pa bi birale koja će bit „dežurna“ i to jutro čekat časnu. Samim tim kasnit malo u školu. Al' loptice su se morale skupit. Inače bi trebali čekat godinu dana, do novog Svetog Vida. Puno lakše bi bilo ako bi škola već završila, došla svom kraju. Tad bi ih nekoliko čekalo časnu. I krenulo u igru, čim bi skupile svoje loptice.