Baš je bilo vruće tog ljeta 1995. godine. U ove prve dane kolovoza. Znali bi za te dane reć' 'vrhunac sezone' u nekim davnim godinama prije te '95., a i nakon te godine, do današnjih dana tako zovemo ove vruće ljetne dane. Te ponosne '95 – te godine i nije nam bilo 'do sezone', imali smo važnijih stvari za učinit. I učinilo se.
Danas u ovim ljetnim gužvama, kad sa svih strana stalno slušamo brojke vezane za još jednu sezonu, nekako se na brzinu, rekli bi 'reda radi' i onako uz put, prisjetimo tog ponosnog petog kolovoza te 95 – te. I dalje se nastavimo boriti sa jezivim brojkama naše svakodnevnice.
Prosječni likovi …
Borimo se i protiv svega onog što nam donosi ta svakodnevnica, 'nova stvarnost profita' i neizvjesna budućnost u kojoj će naš Grad biti na meti mnogih svjetskih i domaćih hohštaplera koji u njemu žele svoj dio 'kolača'. Grad kroz povijest znan i poštivan po svojoj mjeri, skladu i redu, postao je po svemu suprotnost tome. Po njegovim Mirima vrte se razne reklame, a ispred crkve Svetog Vlaha reklamiraju se mobiteli! Sve je u službi profita i nema nikog da konačno i hrabro kaže – dosta! Grad je postao neizdrživ za normalan život njegovih stalnih stanovnika. Onih koji ovdje ne žive samo ljeti, već i zimi, kad je Grad od svih zaboravljen i pust. Kad Grad zimuje, dok se ljeti van svake mjere iznajmljuje! Na žalost, za njega se najmanje bore oni koje smo izabrali da ga štite i o njemu brinu, naši političari. Prosječni likovi po svojim sposobnostima, tek stranački ustrojeni i izabrani, bezglavo i nemoralno dizanjem ruke guraju ovaj Grad u ambis iz kojeg nam povratka više nema. Fotka prazne Vijećnice, na zidu pano sa slikom projekta na Srđu koji prekriva lijepi crtež Grada simbolično nam govori sve. I gdje smo danas i što smo i tko o nama brine i odlučuje i kakva nam je budućnost. Pregaženi smo.
Biti viđen…
Grad je pun. Kako i ne bi bio, kao najprivlačnije mjesto i središnji izazov ljetnog đira ne samo na Jadranu, već i na Mediteranu. Ipak je vrhunac sezone, kad će ako ne sad. I zaista, svi bi bar na jedan dan u Dubrovnik, slikat se malo na Stradunu u điru, biti viđen i zapamćen, biti 'in'. A onda poć' u nastavak ljeta negdje drugo, te kukati naokolo kako je u Dubrovniku skupo. A zašto i ne bi bilo, ako želite biti 'in' i na Stradunu, uz fotku za pamćenje i popiti piće! Ako je Stradun 'in', onda neka bude skup! I više nego je danas skup. Ali, svi koji do nas dođu, trebaju znati kako nije samo Stradun Dubrovnik! Treba učiniti samo korak, dva do neke od sporednih ulica, za primjer do betula Primo ili Fontana, te osjetit onaj pravi đir Grada, života manjih ulica i domaće mu čeljadi, te naravno proć' jeftinije. Ali i bit manje viđen. Posebno 'manje viđen' pored sramno polomljenih drvenih vrata nekadašnjeg javnog WC kojeg smo zvali 'Kod Zorke', nasuprot Fontani. Zar zaista nitko u ovom Gradu nije u stanju ta vrata popravit?
Mjesto okupljanja nekad…
S Pila je skoro pa nemoguće u Grad uć'. S Ploča je nešto lakše. Istina, i tamo oko Tabora gužva je stalna. Stoga, ovaj put u đir ulazimo u Grad s Ploča. I ne tako davno, na Pločama je bilo i te kako veselo i puno čeljadi zbog znane prijeratne diskoteke 'Bachus', smještene u prve tri, pa i četiri lađe Lazareta. Osamdesetih prošlog stoljeća, punih deset godina bila je to uvjerljivo najbolja dubrovačka diskoteka. Tko god bi svratio do Grada, obavezno je bilo tamo navratiti, bit viđen u toj gužvi. A takve su gužve bile, da se nije moglo proć' preko mosta na Pločama od kolona mladih koji su tamo išli na zabavu, čekalo se i po pola sata za ući unutra, a znalo bi se skupiti i preko dvije tisuće ljudi u ljetnim noćima u toj sjajnoj diskoteci 'Bachus'. Pridodajmo mu i predzadnju lađu u Lazaretima, tada popularnu 'La Bambu' gdje bi se na rock koncertima okupilo i tisuću ljudi, ukupno bi dakle bilo i po tri tisuće ljudi u tim ljetnim noćima u ova dva tada kultna prostora okupljanja mladih Dubrovnika.
Kum na otvaranju Bachusa osamdeset i prve bio je znani slikar i veliki zaljubljenik u život, posebno u dobro vino i lijepe žene, Milovan Stanić, koji je po puno tog bio nešto kao grčki bog Bakus.
'Bachus' je otvoren u početku pod VK Jug, a koju godinu kasnije preuzeo ga je Mario Pezzi, po puno toga veliki i omiljeni lik Grada tih godina. Mario je bio jedan od heroja prvih i najtežih dana odbrane Dubrovnika, poginuo je u studenom 1991. godine na Bosanci. On je Bachus osmislio, sve te godine vodio, a s njim se početkom devedesetih i zatvorio.
Fala gospar Vlaho!
I za kraj opet izvlačimo jedan datum iz povijesti. Točno na današnji dan, 7. kolovoza godine 1893. u Dubrovniku se rodio znani kompozitor i pjevač tridesetih godina gospar sa zagrebačkom adresom, Vlaho Paljetak. U Zagrebu je i ostao zauvijek, tamo je umro 1944. godine. Bio je, rekli bi današnje vrijeme, kantautor, sam je skladao svoje stihove, a pamtimo ga po velikim hitovima od kojih izdvajamo tek neke; Fala, Adio Mare, Ajme meni, Tri palme na otoku sreće, te svakako po najpoznatijoj hit pjesmi do današnjih dana – Marijani. Želio je biti operni pjevač, točnije tenor, ali prvo je bio šaptač,a kasnije i glumac u zagrebačkom HNK, cijeli svoj život pjevajući sa gitarom. Jedan od mnogih velikih povijesnih likova rođenih u Dubrovniku.