Još se nisam skroz umirovio. Kad me zovu, ja vrlo rado pođem. Vrlo rado, iz razloga jer moram vježbat’ mozak. Ne rješavam križaljke jer su sve na istu fintu, ali ovako ispunim cijeli dan – priča nam gospar Frano Haklička, uistinu jedan od rijetkih turističkih vodiča u ovom Gradu koji se može pohvaliti tako dugovječnom i uspješnom karijerom u sektoru u kojem je napravio svoje prve poslovne korake.
— Turistički vodič sam postao prije skoro šezdeset godina, ali 1978. iziš’o je novi zakon pa smo svi ispočetka morali polagat’ ispit. Nakon toga formiralo se Društvo dubrovačkih turističkih vodiča – nastavlja Haklička koji na naše pitanje koliko jezika govori, odgovara u šali – ni jedan! Govoriti dobro jezik je jako teško, napominje. Za sebe će reći da se jako dobro služi engleskim i talijanskim.
Ni riječi više
— I poprilično s hrvatskim – dodaje smijući se. U šezdeset godina skupio je iskustva dovoljnog i za nekoliko života. U tome itekako su mu, ističe, pomogla putovanja. Za profesiju turističkog vodiča izuzetno je važno izaći iz svoje zone poznavanja, odnosno upoznati svijet izvan granica lokalne zajednice. Mi jednostavno ne poznajemo dovoljno mentalitet gostiju koji nam dolaze, komentira.
— Ljudi ođe dolaze sa svojim navikama i načinom življenja kojeg eventualno očekuju nehtijući i tu. Ima ljudi koji su jako informirani. Puno pročitaju prije nego dođu pa gledaju na Grad s velikom lakoćom. Sjećam se kad sam počeo radit’, pogotovo kad bi išli u restoran, Amerikanci su se čudili što im kamarijer kad dohodi ne donese vodu s ledom. Kad sam poš’o u Ameriku onda sam vidio da svaki stolu pristupa s bokalom vode i leda – objašnjava.
Jednako je s kafom koja se nekoć donosila u džezvici. Mi naprosto neke običaje moramo naučiti, dodaje, kako bi bili dobri domaćini. Isto pravilo vrijedi za posjetitelje. Đe će se kupat’ to manje više, iznosi, bitno je upoznati način življenja kojeg, tvrdi, Europska unija želi potaracat’ kako bi bili svi isti. Identitet naroda se zatire pa se tako svojevremeno pojavila i inicijativa kojom bi se zabranilo stavljanje robe na tiramole.
— Sjećam se kad bi me Amerikanci prije pitali kako je nama roba ovako bijela. Onda bi im rek’o kako mi imamo makine koje peru po dvije ure, a ne k’o u njih đe je sve bum-bum-bum. Sve je drukčije i turiste interesiraju takve stvari – tumači. Također, poručuje gospar Haklička, nikad prilikom vođenja nije volio pretjerivati i u superlativima govoriti o onome što se pred gostima nalazi.
— Neka on ili ona ocijeni je li to lijepo ili nije. Uvijek sam istic’o posebnosti Dubrovnika, ali prije toga čovjek treba znat’ s čime ga usporedit’. Recimo, dubrovački knez je vlad’o mjesec dana. Kad je Dubrovnik dobio slobodu nije htio da na vlasti bude dužd k’o u Veneciji, nego su posudili i nešto firentinskog, gdje je gonfaloniere biran svako dva mjeseca iz bratovština. Tako da su odore koje su nosili senatori dio utjecaja Firence, a dio Venecije. Sve je bilo izuzetno dobro promišljeno – ističe.
On često zna reći svojim kolegama kako ne bi smjeli misliti da vode ‘glupu’ čeljad. Uvijek se među njima zna naći netko tko nešto više zna. Neki vodiči, govori, prema gostima zauzimaju stav kao da će oni njih nešto naučiti, jer gosti nemaju pojma. Kad dobije grupu, savjetuje, odmah procijeni tko su te tek onda započni vođenje. Ako se čovjek ne zna prilagoditi, posao neće imati smisla.
— Najveći kompliment kojeg sam dobio je kad mi je došla jedna gospođa iz Velike Britanije u Dvoru nakon vođenja i rekla kako je njezin muž komentir’o kako nisam rek’o niti jednu riječ više, nego što sam treb’o. Dodala je da je njezin muž profesur u Oxfordu zbog čega mi je to značilo još više. Danas ovi mladi vodiči misle da cijelo vrijeme moraju govorit’ što je ogromna greška. Govore takve, neću rijet što, da je to sramota za njih, ovaj poziv i državu u kojoj su išli u školu – kategoričan je gospar Haklička.
— Izmišljaju stvari, a Dubrovniku nije potrebno nikakvo izmišljanje. Naljutim se kad čujem kad ovi što vladaju Gradom, pogotovo bivša vlast, govori kako nam treba reklama. Dubrovnik ima sve što jedan grad poželjet’ može. Za Dubrovnik se zna. Kad je bila Jugoslavija, turisti bi pitali je li ovo glavni grad. Prema tome nama nikakva reklama ne treba. Sve ovo što čine je krivo shvaćanje reklamiranja – mišljenja je.
Nikad čovjek ne zna koga vodi!
Ima jedna francuska poslovica koju voli ponavljati, a koju je i veliki Shakespeare upotrijebio u jednom od svojih dijela – ‘kad bi mladi samo zn’o, a stari samo mog’o’. Njom, smatra, trebali bi se u svemu voditi. Osnivanjem povjerenstava u Dubrovačkoj Republici, ako su bila tri člana, jedan je uvijek bio mlad tako da može učiti od starijih. Zato su nam ostavili Dubrovnik kakav su nam ostavili. Inače, o grubim stvarima ne voli govoriti, niti ih se spominjat’. Uglavnom su ga pratila ugodna iskustva tijekom karijere, a pretjeranu proizvodnju vodičkog kadra komentira da se događa isključivo zbog ‘solada’.
— Što je najgore od svega, kad polažu ispite, polažu ih pismeno. Ne bi da će taj vodič pisat’ gostu o spomenicima. On treba bit’ dobar govornik i ispitivač ga mora čut’. To je tako krivo organizirano, kao i duljina trajanja tečaja – nastavlja. Uz to ljuti ga i popularizacija Grada u kontekstu serijala poput ‘Igre prijestolja’.
— Au, to je strašno (smije se)! Ja to ne znam vodit’, niti bi se usudio. Pogled’o sam jedanput komadić i vidio sam da to nije za mene, ali čujem da svi vodiči pjevuše pjesmu serije. Kad nešto žele rijet strancima, onda ih pitaju znaju li đe je ‘walk of shame’. Dakle, jezuitske skaline već su preimenovali u ‘hod srama’. Ima jedna vodička koja govori za Stradun da se prevedeno na engleski zove ‘ugly street’ – odvratna ulica – kaže snebivajući se naš sugovornik.
Goru stvar nije mogla reći, ponavlja. Stradun na milaneškom dijalektu, otkriva, znači ‘velika ulica’. Pitao je gdje je to pročitala, a ona mu je odgovorila kako je mislila da je naziv izvučen iz pogrdne talijanske riječi ‘stradaccia’. No, ukazuje, ima i pozitivnih primjera. Ne treba generalizirati. Obad’o je i kolege sa solidnim znanjem.
— Vodim građane u drugom i trećem mjesecu kako bi upoznali ljude koji ođe žive s Gradom. Bude dosta čeljadi. Neki dolaze svaki put. Bio je jedan mladić, inače vodič, koji je kad sam ja spomenuo Revelin zn’o ime francuskog inženjera kojeg se ja nisam mog’o sjetit’, a koji je prvi počeo gradnju tog tipa tvrđave. To hoće rijet da je jako dobro informiran. Poslije sam ga malo sluš’o i vrlo lijepo je vođenje obavio – objašnjava.
Najvažnije kvalitete, kaže, koje mora posjedovati dobar turistički vodič je da se na prvom mjestu zna lijepo obuć’. Kad dođete pred goste, oni vas odmjere od glave do pete. Ako vas vide u japankama, tri kvarta iskidanim gačama, s botijom vode u stražnjem špagu ili ispod pazuha, pali ste na prvom ispitu. Prema tome, svaki ozbiljni vodič, mora držati do samog sebe.
— Vodič mora imat’ dostojanstvo što mnogi i nemaju. ‘Sluganderski’ se ponašaju prema gostima, vjerojatno očekujući neku napojnicu. A o znanju da ne govorimo. I sam još uvijek učim. Uvijek imate neriješenih stvari u životu. Po noći se sjetim nečega, probudim i pogledam na tablet, iako te informacije na Internetu su vrlo često ne dobre. Prije smo kupovali literaturu. Jedanput sam vodio, umro sam od straha, 23 povjesničara umjetnosti iz Firenze. Promislio sam, što ću ja njima govorit’.
Kako Talijani misle na glas, kad su ugledali zidine, odma’ su oni sami počeli o njima govorit’. Puno puta, nehtijući’, čovjek uči od gosta. Bome, poslije provjeriš koliko je to dobro ili ne. Jedna je gospođa došla s Coste i stali smo ispred natpisa na latinskom kod sirotišta. Ona ga je prevela svojoj djeci i mužu. Dakle, sigurno je bila profesurica latinskog. Nikad čovjek ne zna koga vodi! – zaključuje naš razgovor gospar Frano Haklička.
Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista, 8. rujna 2021.
