Publika, puno kazalište… Ne mogu vam uopće opisati taj osjećaj! Hvala svim ljudima koji su kroz ove dvije godine, tijekom kojih smo igrali jako puno u mom matičnom teatru Gavella, dolazili na predstave. Jer niti publici nije bilo jednostavno biti na tako velikom razmaku, biti pod maskama cijelo vrijeme. Zaista je šokantno vidjeti tako malo ljudi u gledalištu. To je bilo ludo. Uslijedio je osjećaj nepravde kada gledaš prepuna neka druga mjesta, postavljaju se neka druga pitanja. U kazalištu se sigurno nikad nitko nije zarazio jer su mjere zbilja bile oštre, uvijek. Tako da sada, kada čujem puni pljesak, puni smijeh, ma i šutnju – kad znaš da je puno ljudi zajedno – to je ono najljepše – priča nam Jelena Miholjević, glumica u čije je biće duboko utkan Dubrovnik, grad o kojem nam priča s neskrivenom ljubavlju. Grad koji ju je kazališno definirao. U dubrovačkom velikom ansamblu stat će ponovno na daske našeg teatra već 22. travnja, kad nas očekuje premijera drame ‘Krijesnice’ autorice Tene Štivičić u režiji ravnatelja Kazališta Marina Držića Paola Tišljarića. Posebna je veza Jelene Miholjević i publike, pogotovo one dubrovačke. O njoj, teatru, ljubavi prema glumi, osvrtu na ‘Krijesnice’… Priča nam za ovaj broj našeg tjednika.
U najavnom tekstu dubrovačke premijere drame Krijesnice ističe se kako se ‘ljudi susreću u zračnoj luci i, prisiljeni na čekanje, jedni drugima staju na put i utječu na sudbine’. Dvoje od tih ljudi koji se susreću ste Vi kao Žana i Toni, osobe vlastitih životnih drama unutar ove drame. Kako se Žana snalazi u datom joj kontekstu?
Fascinantno je koliko su ‘Krijesnice’ Tene Štivičić u svojoj jednostavnosti drama na kojoj kao da možemo učiti što to znači jedinstvo mjesta, vremena, radnje. Možemo zamišljati razne filmove, scenarije koji bi nastali prema ovom tekstu, jer moramo priznati da se na našim putovanjima, kada se dogodi neko nepredviđeno čekanje, pogotovo na aerodromima, također događaju doista neopisive stvari. Obuzimaju nas neke čudne misli – od klaustrofobije pa do pitanja o smislu života, odnosima među ljudima… Mislim da je velika sreća, moja intimna sreća, raditi u gradu kojeg toliko volim. Od djetinjstva sam nekako prisutna u Dubrovniku, roditelji su mi radili na Igrama, puno sam i sama radila na Igrama, bilo nam je drago uvijek gostovati… Dubrovačka publika je specifična, vrlo svjesna i vrlo duhovita i na pozitivan način okrutna. Uvijek mi je draža iskrenost nego neka slutnja da se publici nešto jest ili nije svidjelo. Ovdje se sve nekako ipak iskomunicira između ljudi na sceni i ljudi u publici, uvijek je jedna posebna iskra.
Budući da putujem i gostujem na raznim pozornicama, mogu reći da to u Dubrovniku doista osjećam. Nego, da se vratim na pitanje – moja Žana, uloga koju igram, doista je fantastična – neću vam previše otkrivati, ali Hrvoje Sebastian i ja smo par koji odlazi na daleko, prekrasno, egzotično putovanje, međutim zapnu na aerodromu jer pada snijeg, kao i svi ostali. Oni su liječeni alkoholičari i već se ionako teško nose sa situacijom, u kojoj podržavaju jedno drugo. Međutim, sada se događaju daljnji raspleti.
Beskrajno uživam u radu na ovoj ulozi i zapravo u ovako velikoj ansambl predstavi. Ansambl predstave su uvijek posebno čarobne – inače bih naglasila da je tekst ‘Krijesnice’ toliko poseban i toliko izvrstan da nema uloge koju glumac ne bi poželio igrati. Dakle, nema niti jedne uloge koja je – samo funkcija. Velika mi je čast sudjelovati u jednom tako ambicioznom, smislenom i preduhovitom projektu, rađenom s puno ljubavi, u tom velikom ansamblu osjećam se ne kao gost, već kao punopravni dio. Paolo nas je nježnom, ali odlučnom rukom vodio kroz cijeli proces.
Aerodrom je mjesto koje se može promatrati i kao jedna specifičnost u ovo vrijeme koje ‘zalazi’ – ono pandemijsko. Ono svakako nije bilo mjesto ‘gustih’ susreta ljudi. Danas, ponovno jest. Kako gledate na to?
Gotovo cijela povijest dramske književnosti stalno nas upućuje na to da su trgovi mjesta gdje su se događale i odvijale najzanimljivije komedije i drame – trgovi, dvorci… Ta mjesta susreta su nevjerojatno potentna u dramskom smislu! U ovom slučaju to je aerodrom. Kad prođeš check in pa si u duty free zoni i čekaš, misliš da će to čekanje trajati kratko, pa se protegne na cijelu noć ili na osam, devet sati… U tom skučenom prostoru su ljudi pospani, gladni, nervozni, zabrinuti. Kao da se cijeli život stavi na čekanje, što i jest tako. Stjecanjem okolnosti puno letim na relaciji Zagreb-Dubrovnik i baš promatram te nepredviđene situacije.
Mi glumci zapravo uvijek iz života crpimo svoju inspiraciju tako da gledam ljude na aerodromu. Nevjerojatno je dirljivo promatrati upravo kako sad, nakon cijelog iskustva zatvorenosti i dvogodišnjeg kočenja susreta i putovanja, pojavljuje se prvi dan bez maski. U meni su se toliko uzburkale emocije da sam udahnula i izdahnula i – promatrala trenutak. Razmišljala sam o tome koliko se mi ljudi brzo prilagođavamo na stvari, kako brzo se dogovaramo oko raznih promjena. To je u jednu ruku utješno, u drugu zabrinjavajuće – da se doista na ‘svašta’ možemo naviknuti.
Lijepo mi je bilo čuti sve te različite jezike, vidjeti ljude koji su pohrlili u Dubrovnik. Uvijek pomalo gledam svijet iz idealističke perspektive – trebamo uživati u trenucima. Nevjerojatno je interesantna ta naša potreba za putovanjima, što se događa kad nam se to ukine i kako ponovo kao neka mala djeca hrlimo s tim svojim ručnim torbicama, veselo, u kabinu aviona.
‘Krijesnice tematiziraju tranzicijski prostor i vrijeme, snalaženje i nesnalaženje u njima.’ – na koji način Vama, osobno? Zračne luke mjesto su putovanja, odlaska, različitih križanja…
Ne znam koji prostor ima toliko simbolike, kao susretište ljudi – putnika, kao što su recimo zračne luke danas. Inače, u samom tekstu fantastičan mi je momenat gdje se puno sudbina ljudi dodiruje – onih koji se sreću nakon 20 godina, a bili su velika ljubav, čistačice koje tamo rade pa je jedna već iskusna i dugogodišnja zaposlenica, druga je tek počela tek je tjedan tamo i njihovi razgovori… Potom ljudi koji imaju svoje čežnje, nadanja o putovanjima, djeci, stjuardese koje sjednu pa iz očaja više ne znaju hoće li piti alkohol ili sokiće, barmen koji radi privremeni posao…
U ‘Krijesnicama’ je cijeli niz zanimljivih likova, ljudi koji ‘upravljaju’ tom situacijom koja je potpuno izmakla kontroli i ništa se ne zna. To jedno stanje napetosti i iščekivanja, stanje koje ima duboku simboliku – hoće li nas pustiti da idemo u taj svoj raj ili možda netko i u svoj kraj života, netko u novi početak… Primijetila sam da mi se dosta često stvari u životu dosta vežu na tekst i likove koje u tom trenutku radim. I sada proživljavam jedno proljeće koje je dinamično, puno putovanja i boravka u prekrasnom gradu koji se budi u suncu i kao da su mi osjećaji baš posebno probuđeni oko cijele ove teme.
U velikom smo pozitivnom iščekivanju što se tiče premijere. Puno nas je u ansamblu, to je prekasan teatar, predivne akustike. Bili smo u sigurnim rukama Paola Tišljarića, bez turbulencija – da se izrazim tim ‘zračnolučnim’, avionskim, odnosno aerodromskim rječnikom. Nekoliko nas dana dijeli od premijere i to je uvijek jedno posebno vrijeme kad bih ja najradije šutjela i radila. Zapravo mi je teško govoriti jer će cijeli taj naš rad doći pred oči Grada. Radujem se jako!
Jelena, Vama Dubrovnik nije stran – imali ste brojne, lijepe, zapažene i bogate uloge u našem gradu, bilo na Igrama, bilo u KMD-u – iskoristit ću riječ iz ‘Krijesnica’ – brojna ‘putovanja’… Na koji način promatrate Dubrovnik od onih prvih uloga do danas? Kakvim vam se čini Grad? Možete li podijeliti s nama neke najdraže trenutke?
Da, cijeli taj kazališni put me vezao za Dubrovnik vrlo često. Puno je tu sjećanja, a sjećanja su jako intenzivna. Cijeli je grad teatar – doista se sjećam i kao dijete i kao mlada glumica da je stvarno bilo moguće da je cijeli grad bio teatar. Kad promislim da smo igrali ‘Dunda’ na Gundulićevoj poljani, djeluje mi nekako nestvarno, ali bilo je manje buke i jednostavno drugačije vrijeme. Tako da imam razna sjećanja, jer sam prošla doista sve ‘faze’ – od djetinjstva, gledajući slavne predstave koje su me izgradile, naravno svi nešto stariji Dubrovčani i Dubrovkinje znaju o kojim predstavama bi se tu moglo raditi, da ne nabrajam. Lijepo je to sjećanje Grada, gdje god prođeš kažeš: ‘Aha, ovdje se igrala Kafetarija, ovdje je bio ovaj ‘Dundo’, ovdje onaj ‘Dundo’, na Gracu se igralo to i to.’
Kroz svaku šetnju evociramo ‘Hamlete’, predstave koje su nas odredile, koje su nam ostale tako upisane u tkivo, jer to je jedan poseban osjećaj. Kad gledaš festivalske izvedbe, one zauvijek ostanu upisane u tebe. Jednako tako i kad ih igraš. Tu su i sjećanja koja sam prošla kao mlada, mlada glumica – ratne godine – kada je Dubrovnik zapravo bio prazan… Tužna su. Teška. Sjećam se kad smo išli jutarnjim avionom nakon izvedbe gdje smo u to ratno vrijeme bili jako povezani s građanima Grada, naravno nije bilo nikoga, stalno je dolazio dim, baš je bilo sve puno strepnje i tuge… Kad smo odlazili sjećam se kako smo dugo čekali – vrijeme je bilo ok, ali smo čekali da sigurno možemo poletjeti i samo smo čuli na razglas: ‘Odite do zrakoplova, sjedite na prvo mjesto koje nađete i krećemo.’ – u prijevodu, ‘bježi’!
Svakakvih se sjećanja našlo kroz godine, puno je prijateljstava, kontakata, puno slavlja, tuga, ljubavi… Pa i zadnjih godina smo radili divne predstave – primjerice, ‘Pod balkonima’. Naravno, za mene je posebno važna 2011. godina i jedna od uloga koje te zauvijek intimno iznutra obilježe, a to je Kate Kapuralica, mitski tekst kulture koja je u Dubrovniku toliko prebogata. Vječita inspiracija. ‘Kate’ je nešto što me jako formiralo i kao glumicu i kao osobu, kroz cijeli proces.
Vratimo se na ‘Krijesnice’. Autorski tim i podjela su izuzetni. Kako funkcionirate? Podijelite s nama energiju s proba, veseli li vas ‘stari normalni’ povratak uz mnoštvo publike i bez ‘mjera’?
Naš redatelj Paolo je posebna umjetnička ličnost, miran, staložen, pun inspiracije i veselja za ljude. Jednog dubokog umjetničkog senzibiliteta koji primjećuje sve naše različitosti. Ne znam kada sam radila s nekim tko toliko zna raditi bez stresa i doista sam jako zahvalna na tome. Sve je pripremljeno na vrijeme i točno zna što hoće. Sada je pitanje našeg usklađivanja i to isto radimo predano, mirno i bez ikakvih napetosti. Uvijek u procesu imam bar jednu probu kad ne znam za sebe, ne znam jesam li je iskoristila taj bonus, mislim da je bila jedna iz zdravstvenih razloga (smijeh). Sve je u redu, volimo se, podržavamo, veselimo, gledamo jedni druge.
Čini mi se da će ova predstava biti velika radost i za publiku i za nas jer govori o onome što nas uvijek jako zanima, a to su odnosi između ljudi u kojima se mnogima možemo prepoznati. Tu su teme koje nas svakodnevno obuzimaju, od usamljenosti, strasti, kako nekoga voljeti, kako se othrvati svojim izazovima, ima jako puno humora, onog britkog, prekrasnog, intelektualnog humora. Uloge su jako inspirativno napisane i nadam se da nas čeka lijepi put za kojeg smo, mislim, utrli staze. Presretna sam da sam dio ovog divnog ansambla.
Inače, moje matično kazalište Gavella radi jako puno, ali nas je tamo dosta i imamo problema s terminima iz razloga što igramo na puno lokacija, snalazimo se kako znamo i umijemo i nekako dijelimo predstave po blokovima. Naime, naša zgrada dvije godine nakon potresa još uvijek nije u funkciji. To je jedna velika nevolja i nesreća koja je meni ipak donijela jednu mogućnost da dođem raditi u Dubrovnik obzirom da su nam obaveze podijeljene na način da jedan mjesec jako puno igraš, drugi si slobodniji. Tako da sam imala priliku na kojoj sam jako zahvalna, poslovno, a privatno pogotovo.
Jer kad tako jako voliš neki grad, onda jako voliš gledati i kako se budi u proljeće, kako polako dolaze ljudi, kako se svjetlost mijenja. Zvukovi, more, polako dolazi radost i polako se čak budi ona strepnja hoće li biti nepodnošljive gužve! Pa ‘hajmo uživati dok još ima za svih mjesta i zraka u gradu’. Nije mi jednostavno staviti ushit kojeg osjećam prema svemu ovome u riječi. Osjećam da su se stvari posložile tako da imam priliku biti dio ovog prekrasnog procesa i divnog i dragog ansambla.