Nasmijan, vedar i opušten, mladi Luka Čerjan nova je mlada nada hrvatskog glumišta. Rođeni Dubrovčanin i gimnazijalac, glumačku akademiju završio je u Splitu prošle godine. Kako sam kaže gluma nije oduvijek njegov poziv, no kada je istog osjetio odmah mu se odazvao. S DuListom podijelio je svoja iskustva, ali i planove za budućnost.
Kada ste se odlučili početi baviti glumom?
U srednjoj školi sudjelovao sam na Lidranu nekoliko puta i tu me gluma zainteresirala. Tako da bih mogao reći kako sam se glumom počeo baviti tek u trećem razredu srednje škole. Kažem ‘tek’, jer brojni glumci govore kako su od malena osjetili poziv, što ja ipak nisam. Imao sam druge planove osim glume i svašta sam ja prijavio kad sam upisivao fakultet. Bilo je tu svega, od komunikologije, kineziološkog fakulteta, medija… Baš se nisam mogao odlučiti. Nekako sam pošao za onim gdje sam osjetio da trebam ići.
Što kažu Vaši roditelji na takav odabir u životu?
Oni me od početka podupiru i uvijek rado dolaze na predstave u Split.
Možete li našim čitateljima ispričati malo o životu na akademiji? Život na akademiji?
Pa, više-manje nemaš života tih pet godina (smijeh). Život postane akademija. Predavanja su uglavnom po cijele dane, ali zato, za razliku od drugih fakulteta, nemaš puno ‘domaćeg rada’, odnosno posla koji kod kuće moraš obaviti. Najčešće bi ujutro bili teorijski predmeti pa oko 12 sati scenski pokret pa u 14 scenski govor i oko 16 gluma i tako svaki dan. Tekst naučiš u prolazu, na pauzama dok brzinski žvačeš sendvič prije sljedećeg predavanja (smijeh).
Što ćete najviše pamtiti iz tih fakultetskih dana?
Svakako ću najviše zapamtiti prijatelje s akademije. S obzirom da s istim ljudima provedeš 5 godina po 12 sati zajedno, zaista stekneš neku posebnu vrstu veze s njima. Pa i anegdota ima na pretek. Prva situacija koja mi pada na pamet, suluda naravno, igranje je predstave ‘Zbogom Natalija Petrovna’ u Omišu na ljeto 2017. Ta predstava je ‘zimska’ kostimi su šubare, debeli kaputi, šalovi, čizme. Provodio bih svoje slobodno vrijeme na kupanju, a sat vremena kasnije sam bio obučen kao da je vanka -15 stupnjeva. No, kako bi moj profesor na akademiji rekao: ‘Sve za glumu, trpi!!’
Gdje ste do sada sve imali glumačke angažmane? Koji vam je najviše ostao u sjećanju?
Imao sam već značajan broj angažmana. Glumio sam u dvije predstave na Dubrovačkim ljetnim igrama, potom u PlayDrami, ali i jednoj predstavi nezavisne produkcije. Trenutno radim devetu predstavu u HNK Split. Radio sam i na jednom srednjemetražnom filmu, na jednoj reklami, u čak 21 epizodi domaće serije, a glumio sam i u četiri videospota. Orestija na prošlogodišnjem Splitskom ljetu mi je svakako ostala u sjećanju. To je fizički najzahtjevnija predstava od svih koje sam do sada radio. Probe su bile cjelodnevne, uz ogromne vrućine, a mi smo svaki dan putovali u Sitno gornje, planinsko selo smješteno na obroncima Mosora. No, trud se isplatio jer smo te godine dobili nagradu hrvatskog glumišta za najbolju predstavu u cjelini.
Glumili ste i u video spotovima?
Tako je, do sada sam glumio u četiri videospota, a oni su isto priča za sebe. Video spotovi se dosta brzo snimaju, svo snimanje bude u jedan dan gotovo. Nekad malo puste glazbu dok se snima zbog ambijenta, ali uglavnom ne. Najzabavniji dio svega toga je taj što možeš pričati što god hoćeš dok glumiš, jer se u spotu čuje glazba, a ne ono što ti govoriš. Nerijetko bi sebe, a i cijelu ekipu na setu iznenadio količinom gluposti koja može izaći kroz moja usta (smijeh).
Okušali ste se i u operi?
Glumio sam u predstavi Trubadur u režiji Robija Boškovića. Gluma u operi je zaista jedan drugi svijet. Recimo, u jednom trenutku u operi se kolega i ja mačujemo dok oni pjevaju. Mi smo morali paziti zbog pjevača, orkestra i svih, koliko se glasno mačujemo da im zvuk metala ne bi upadao u glazbu. Također probe su za mene bile čudne, nisam navikao da netko pjeva cijelu probu, pogotovo ako je jutarnja proba (smijeh). Taj projekt je za mene zanimljivo i poučno iskustvo jer sam se susreo s nečim potpuno novim.
Hoćemo li Vas gledati uskoro u nekoj produkciji u Dubrovniku?
Planovi za budućnost nisu veliki. Za sada radim kao pripravnik-glumac u HNK Split do prvog mjeseca 2020., a za dalje ćemo vidjeti. U Dubrovniku? Ne znam, volio bih, zašto ne?
Kako ljudi gledaju na glumu kao profesiju, jeste li imali nekih negativnih iskustava?
Pa, ljudima u principu bude jako zanimljivo jer to nije tipičan posao. Obično nakon što ljudima kažem da sam glumac slijedi pet-šest pitanja, koja su uglavnom ista, jer im je neobično i zanimljivo. Ne mogu reći da sam imao negativnih iskustava. Možda neka smiješna stereotipiziranja, ali više kroz šalu naravno, bar se nadam (smijeh).
Tko su vam glumački uzori?
Neke glumačke uzore baš i nemam, ali recimo volim promatrati starije kolege kako rade, pogotovo kolege koji su po 30 godina u ovom poslu. Duže su u ovom poslu nego sto sam ja živ i sigurno se može štošta naučiti od njih.
Imate li možda neku produkciju koju biste baš željeli raditi? Moram priznati da jako želim biti u pravom holivudskom filmu, punom akcije i potjera. I naravno, želio bih jednom glumiti kauboja. Ima nešto u tom šeširu i tim pištoljima (smijeh).
FOTO: Antonio Stipinović, Luka Čerjan