Netko će očekivati da kukam za Gradom, ali to nije tako. U Gradu sam dugo patila, a na Zvekovici sam prezadovoljna. Prodisala sam. Na mojoj ‘Tari’ napokon imam svoj mir. Lijepi, duboki, unutarnji psihički mir. Ono što u Gradu nisam imala – kaže nam Franka Fani Kohn, Dubrovkinja rođena u Gradu, koja je cijeli svoj život provela u povijesnoj jezgri, a Dubrovčanima je poznata kao prodavačica u trafici Tiska na Stradunu i kao pjesnikinja.
Gospođa Fani sredinom srpnja preselila je u Konavle, točnije na Zvekovicu. Kaže, ogromna promjena u životu, ali ne njenom voljom.
-Odluka o selidbi nije bila moja, nego tuđa. Selidba je bila prisilna, nismo otišli svojom voljom. Nakon što sam se rastavila, u podjeli bračne stečevine stan je trebalo prodati, a ja s djecom naći sebi smještaj. Stan u Gradu bio je pod hipotekom zbog kredita bivšeg muža pa sam na kraju odlučila prodati. Time sam riješila problem kredita u ‘švicarcu’ i hipoteke – objašnjava nam Kohn.
A zašto baš Zvekovica?
-Najprije moram reći kako su se cijene stana u Gradu ‘prokurvale’. Nešto što je pred desetak godina vrijedilo milijun eura, prodano je za daleko manje novce. Nakon što sam sve dugove zatvorila tražili smo novo mjesto za život. Svugdje smo tražili, ali kad sam došla vidjeti ovaj stan rekla sam: To je to! Tražila sam stan u prizemlju, jer ne mogu činit skaline, te da ima ili vrt ili balkon. A s ovim stanom sam dobila sve. Sve je u stanu novo. Ponekad imam osjećaj kao da sam u hotelu. Još nemam osjećaj da je to stvarno moje – ističe. Pitamo je: kakvi su susjedi?
-Kao i svugdje. Ima finih, ima onih koji se jedva jave, a ima i onih kojih nikad nema. Možda ima i onih koji će ti zabit nož u leđa, ali to zasad aločavamo. Da budem iskrena, baš se nemam volje upoznavati. Iz Grada smo pošli iz jedne nezgodne situacije i sad sam prodisala – kaže nam Fani, majka petero djece. Tri kćeri pošle su na svoju stranu, a najmlađa kći i sin žive s njom. Nakon 26 godina rada u Tisku, morala je dati otkaz zbog lošeg zdravstvenog stanja.
Bijeg iz ‘stare katakombe’
-Bila sam pred moždanim udarom, a nisu mi htjeli naći drugo radno mjesto. Morala sam dati otkaz da bih sačuvala zdravlje, a ostala s kreditom. Zavijena u crno. Srećom da su djeca počela raditi – objašnjava nam Fani, koja već neko vrijeme gaji poduzetničke ideje. Vjeruje da ih može ostvariti.
-Pravim domaću marmeladu i čokoladu, a pokušat ću pomoći i sinu u njegovom privatnom poslu – ističe. A je li selidba dobro djelovala na njeno zdravlje?
-Po zdravlju reakcija nije loša. Mislim da i zdravlje ide pomalo prema boljem. Ma koja je to razlika. Živjela sam u onoj staroj katakombi (potkrovlje kuće na Bunićevoj poljani, op.a.), a uz sve to generalno stanje u Gradu je jako loše. Buka od prometa i zrakoplova je ništa prema zvukovima koje sam slušala na Bunićevoj poljani. Ja to sad ništa ne čujem, ne smeta mi – ističe. Stan koji je kupila je novogradnja, dosta toga još je neizgrađeno, ali Fani je optimistična.
-Radovi na zgradi još uvijek traju, ima tu još radova. Blizu mi je autobusna stanica, trgovine. Fale kontejneri za smeće. Očekujem da će uskoro postaviti svjetlo, ali i pješački prijelaz. Neki dan sam bila u večernjoj šetnji s kučkima i nije mi baš bilo ugodno.
‘Nije to više onaj Grad’
Gospođa Fani u svom novom domu ima i komadić zemlje, ‘bokun svog vrtića’ kako ona kaže, u kojem sadi paprike, pomadore, ruzmarin, ruže, a iz Grada je donijela jedan veliki filadendron. Baš za našeg boravka Fani je oduševljeno primijetila da je njezin ‘Nono Miho’ (nazvan po njenom pokojnom ocu) uspješno izbio iz zemlje. S balkona joj puca pogled na Grad. Zalasci sunca su, kaže nam, magični. A kako je selidba utjecala na kreativnost?
-Uhvatila sam vremena poći u Knin, gdje sam u krugu preko 600 prijavljenih izabrana među dvadeset finalista pjesničke manifestacije ‘Domoljubne pjesme Stijeg slobode II’. Bilo je odlično, družila sam se s kolegama, upoznala puno njih i zbilja sam ponosna što sam sudjelovala. A sad namjeravam početi pisati knjigu te potom s kćeri Marijanom objaviti zajedničku zbirku. Nadam se sve prevesti na makedonski, jer sam se povezala s njihovim kulturnjacima, koji su već preveli tri moje pjesme. Na pitanje što je danas dovede u Grad, kratko i jasno odgovara: Ništa!
-Nije to više onaj Grad. Zimi ću navratiti, što da tamo radim ljeti? Rođena sam u Gradu, ali to više nisu iste ulice – kaže nam gospođa Fani i na kraju zaključuje:
-Sad sam mirna, u svom domu. Sa svojom djecom, malom poljoprivredom, kučkima. Zadovoljna sam i sad samo želim uživati.