U palači Sponza ovog je utorka predstavljen najrecentniji, peti svezak knjige Miha Demovića ‘Velika povijest dubrovačke glazbe’. Riječ je o izdanju koji naslanjajući se na prethodna četiri pokriva glazbenu građu Dubrovnika od 1945. do 1991., a obuhvaća teme novih glazbenih institucija u Dubrovniku nakon II svjetskog rata, potom koncertnu misu skladatelja Jurja Kraljića iz 1820. te Dubrovačko kotorski misal iz 1070., koji se, rečeno je večeras u Divoni, može promatrati kao zasebno djelo. Na samom početku prigodnom pjesmom i molitvom prisutni su se prisjetili pokojne muzikologinje Ileane Grazio, dugogodišnje Demovićeve suradnice te urednice ranijih svezaka.
– U samo uvodu djela maestro Demović opisuje razdoblje partizanskog terora nakon oslobođenja od okupatora. To mi je razdoblje donekle poznato jer sam se bavio glazbenikom fra Bernardinom Sokolom koji je živio u samostanu Male braće. Tog iznimno vrijednog glazbenika partizani su nepravedno optužili i bez suđenja mučki ubili kod otoka Badije kad mu je more tijelo izbacilo na plažu u Orebiću. Mještani su ga pokopali, a nedavno je stručnim iskapanjem bezuspješno traženo pa je velika vjerojatnost da su ga ubojice premjestili. Pokušali su ubiti i njegova djela. U Nacionalnoj sveučilišnoj knjižnici bila su samo tri njegova sveska. Zahvaljujući donaciji iz našeg glazbenog arhiva danas je tamo 88 naslova. Demović opisuje situaciju na završetku II svjetskog rata i talijansku vlast u Konavlima gdje je pohađao jedan razred njihove škole. Prije nego piše o dubrovačkoj glazbi u razdoblju od 1944. do 1991., govori o zbivanjima nakon što su 18. listopada 1944. partizanske postrojbe ušle u Dubrovnik. Bilo je tada malo glazbe, osim one iz strojnica i pištolja koji su odnosili živote nevinih ljudi, a među njima i nekoliko poznatih glazbenika. Demović navodi samo neka imena i svjedoči kako je kao pitomac Odgojnog zavoda u Dubrovniku gledao odvođenje svojih odgojitelja, navodi izvješće OZNA-e u kojem stoji da su referatom koji je održao izvjesni K. P. smirili živce koludricama, fratrima i popovima uz doslovni zaključak koji tu stoji ‘uza sve što smo im smaknuli pet popova’ – rekao je vikar samostana Male fra Stipe Nosić te dodao kako u uvodu autor spominje i ime ubojice fra Sokola koji se time javno pohvalio, ali za svoj ratni zločin nikad nije procesuiran.
Posrijedi je, osim spomenutog objasnila je profesorica Sanja Dražić, razdoblje bogatog, ne samo glazbenog, već čitavog kulturnog života Grada kada su nastavljene brojne tradicije, a mnoge i pod drugim imenom.
– On govori o povijesnim prilikama ovoga vremena kao i sudbinu brojnih arhiva dubrovačkih kulturnih društava i ustanova. Iz te bogate liste autor je posebnu pažnju dao Zboru dubrovačke radio stanice, Pjevačkom zboru dubrovačke katedrale, Dubrovačkom simfonijskom orkestru i Dubrovačkim ljetnim igrama. Jedini do današnjih dana nije preživio ovaj prvi, a čiji je voditelj bio Vladimir Berdović, tadašnji glazbeni urednik na Radiju. Prvi nastup je bio 1946. godine. Riječ je o muškom amaterskom zboru, a već je sljedeće godine zbog potrebe širenja repertoara osnovan mješoviti. U svojoj povijesti održao je 500 koncerata. Njegovao je acapella i vokalno-instrumentalni repertoar. Međutim, posebno treba registrirati kako je Radio proslavio pet godina svoga djelovanja. Riječ je o manifestaciji u travnju 1950. godine koja je trajala šest dana i smatra se uvodom u Dubrovačke ljetne igra koje su iste godine osnovane. Visoki su bili izvedbeni dometi zbora, međutim 1969. Berdović je dao ostavku s obrazloženjem da članovi ne dolaze redovito na probe, no veći razlog je bio da ne postoji pjevačka dvorana. Isti problem je imao Pjevački zbor dubrovačke katedrale opisan u četvrtom svesku. 1947. njegov rad je zabranjen, a imovina zaplijenjena. Zbor se nije ugasio nego je djelovao kao grupa vjernika sa smanjenim brojem članova jer je ljude bilo strah ići u crkvu – poručila je Dražić istaknuvši kako je posebno u petom svesku naglašena uloga Zbora za vrijeme Feste sv. Vlaha te njegovo vodstvo tijekom vremena uključujući samog Demovića, ali i pokojnu Margit Cetinić čijim dolaskom na čelo su osnovani Katedralni madrigalisti. Nadalje izdanje govori o djelovanju Dubrovačkog simfonijskog orkestra koji je onda imao jednakih problema kao danas – nedostatak prostora za koncerte i probe.
– Autor navodi njegove članove, voditelje, soliste koji su gostovali i zaista možemo reći da se radilo o eminentnim svjetskim i jugoslavenskim umjetnicima. Orkestar je imao vrlo intenzivnu sezonu koja je počinjala u rano proljeće do kasne jeseni. Često su imali po dva koncerta tjedno. Problem prostora za koncerte on ima dan-danas i nema adekvatnu dvoranu za probe. Najviše prostora u ovom prvom dijelu knjige autor je dao Igrama. Od 1912. bili su brojni pokušaji za osnivanjem manifestacije koja bi objedinila različite umjetnosti. 1950. Igre su trajale 100 dana. Izazvale su veliku medijsku pozornost tako da je 25 novinskih kuća iz Jugoslavije pratilo događanje. Sve radio stanice su pratile što se događalo, a mnoge od njih su uživo prenosile koncerte – iznijela je Dražić.
Glavi notograf u svim izdanjima rev. Stjepan Šprajc ispričao je nešto više o djelu dubrovačkog skladatelja Jurja Kraljića ‘Misa u D-duru’ koja, zanimljivo, sadrži oko 955 taktova, duljine je više od pola sata, a skladana je za zbor te predstavlja velebno oratorijsko djelo, jedino takve vrste u dubrovačkoj literaturi.
– Djelo se ne uklapa u ovu petu knjigu, međutim autor je htio što zbog svoje dobi, što zbog financijskih poteškoća, a ponajviše zbog oduševljenja, da se ono čim prije otisne i dade na vidjelo te korištenje svim prijateljima dobre glazbe. U trećoj i četvrtoj knjizi su neka od dijela Kraljića. Rukopis Mise u D-duru naći ćete u glazbenom arhivu Male braće na preko 115 stranica. Pisana je u dionicama, ima pet dijelova – Kyrie, Gloria, Credo, Sanctus i Agnus i to na tekst ordinarija mise – kazao je Šprajc.
S Dubrovačko kotorskim misalom iz 1070. pak je publiku pobliže upoznao Karlo Šimek s Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
– Misal predstavlja vrijednu analizu i raspravu za stručnjake te znanstvenike koji se bave poviješću Dubrovnika te njegovom kulturnom i sakralnom baštinom. Svi oni koji imaju opći interes za hrvatsku povijest i kulturu, a osobito za baštinu, mogu saznati mnoge zanimljivosti iz povijesti i kulture grada Dubrovnika, osobito u prva četiri poglavlja u kojima autor obrađuje mjesto i vrijeme nastanka misala, dubrovačke svetce i zaštitnike te ulogu otoka Lokruma. Djelo maestra Miha Demovića Dubrovačko kotorski misal iz 1070. ne predstavlja samo vrijednu stručnu monografiju, znanstvenu analizu, nego i opće kulturni doprinos bogatoj dubrovačkoj kulturnoj baštini koja je na ovaj način dostupna široj publici. Ovo djelo je dar i ostavština domaćeg sina svojoj rodnoj grudi i svome gradu – rekao je Šimek.
Za kraj prisutnima se obratio sam autor koji je rastumačio kako se misalom odlučio pozabaviti upravo iz razloga jer je pogrešno u javnosti prezentirano njegovo podrijetlo.
– Misal je napisan u dubrovačkoj opatiji Svete Marije na Lokrumu sredinom 11. stoljeća te je fizički otuđen najranije u 14. stoljeću. Kulturno-povijesnom planiranom krađom njegov stvarni identitet zanijekan je u izdanju radnog naslova ‘Kotorski misal sv. Jakova od Lođe iz 12. stoljeća’ tiskanom u Zemunu 2019. To je napravljeno neistinitim iskazima o mjestu i vremenu njegova podrijetla u uvodnim raspravama autorice dr. Lenke Blehova Čelebić te posebice u scenariju igranoga filma autora Gojka Čelebića koji su to djelo proglasili da je napisano u 12. stoljeću u južnoj Italiji prešućujući sve tekstove o misalu koji upućuju da je napisan ne u Bariju, već u Dubrovniku i to u 11. stoljeću. Službeni izdavač je Hrvatsko nacionalno vijeće iz Boke Kotorske. Budući da iz raščlambe molitvenih obrazaca mjerodavno proizlazi da je misal napisan u Dubrovniku i da se stoga ima smatrati spomenikom dubrovačke kulturne baštine, a ne stare Duklje kako oni tvrde, napisao sam ovaj rad s ciljem da osporim razne njihove tvrdnje. Rad sam naslovio Dubrovački kotorski misal iz 1070. s ciljem da pokažem kako ne osporavam da je on neko vrijeme nakon godine 1320. bio u vlasništvu neke kotorske crkve. Povod koji je pogodovao krađi identiteta ovog jedinstvenog, dragocjenog spomenika dubrovačke knjižne djelatnosti leži u činjenici da su stari skriptori srednjovjekovnih rukopisa, ne samo liturgijskih, nego i drugih knjiga uglavnom bile osobe koje su u duhu asketskih načela svog staleža taj posao obavljali za spas svoje duše te nisu u djelima koje su napisali ostavljali pismeno svoje ime i prezime, a niti mjesto i vrijeme kad se pisanje dovršilo – zaključio je Demović.
Predstavljanje petog sveska knjige Miha Demovića ‘Velika povijest dubrovačke glazbe’ upotpunjeno je glazbenim brojevima u kojima su sudjelovali bariton Vlaho Ljutić, alt Diana Stanoš, tenor Luka Šerić, bas Marko Palčok, bariton Ivan Kontent te violinistica Dora Kamber i pijanistica Stefani Grbić, a izveli su skladbe ‘Pomozite sveci Božji’ Miha Demovića te ‘Temu s varijacijama za flautu (violinu) i klavir’ i ‘Christe eleison’ iz Koncertne mise u D-duru Jurja Kraljića, kao i četiri liturgijska recitativa iz Dubrovačko kotorskog misala iz 11. stoljeća.