Rijeka dubrovačka nudi mnogo i oni koje zanimaju ljetnikovci imat će što ovdje i vidjeti i čuti – kazala je prof. dr. sc. Slavica Stojan u današnjem điru ljetnikovcima Rijeke dubrovačke koje je organizirao gradski TZ s ciljem turističkog oživljavanja tog dijela Dubrovnika.
– Rijeka dubrovačka spominje se još u 4. stoljeću pr. n. e. kao Arion, te u 10. stoljeću, kad je Konstantin Porfirogenet spominje kao dio Astaree. Odlazak u Rijeku dubrovačku se dogodio u onom trenutku kad je Dubrovnik sam sebe počeo osijećati gradom – urbsom, a Rijeka je bila ager. Rijeka je služila za odmor, uživanje u prirodi, lov i jedrenje. Bila je idealno mjesto za slučajeve pojave epidemije raznih bolesti. Bila je relativno blizu, a opet dovoljno daleko – istakla je Stojan.
Ljetnikovce Rijeke dubrovačke održavali su vilani, dok su vlasnici uglavnom tek navraćali ili provodili ljetne mjesece. Prve kućištine su se gradile vrlo rano, što se povezuje s dolaskom Benediktinaca u 12. stoljeću, a koji se tu zbog nesigurnosti nisu dugo zadržali, ali su ljude naučili kako kultivirati zemlju.
U 16. stoljeću porastao je stupanj sigurnosti i kuće se počinju preuređivati i nastaju renesansne vile. Osim kasno-renesansnog ljetnikovca Stay i baroknog ljetnikovca Bosdari, svi ljetnikovci su građeni u gotičko-renesansnom stilu.
– Bilo je to prijelazno doba. Europa je sva bila renesansna, Dubrovčani su htjeli da im ljetnikovci budu nalik nekim poznatijima, a graditelji prihvaćali novo. Tako da su ljetnikovci bili kompromis želja investitora i afiniteta graditelja. U to vrijeme postojao je veliki kapital i mogućnost da se taj kapital reinvestira u nešto dobro, sigurno i poželjno kao što su to ljetnikovci – dodala je Stojan.
Niz otvara ljetnikovac danas poznat kao Bobali, a izgradila ga je obitelj Vučinić, koja je u povijesti ostala upamćena kao urotnička, buntovnička i izdajnička. Potom slijedi ljetnikovac Gradić te niz manjih ljetnikovaca, među kojima i ljetnikovac Zamanja, u kojem je najviše vremena provela obitelj Ranjina, rod koji je dao nekoliko pisaca i pjesnika, te ljetnikovac Marina Sorkočevića u ruševnom stanju kod samog škvera u Staroj Mokošici, a u kojem se Ruđer Bošković odmarao i družio s Marinom Sorkočevićem i Orsatom Ranjinom. Zatim i ljetnikovac Đurđević-Gučetić.
– Gradili su ga Gučetići, a u njemu živjeli Đurđevići. Ljetnikovac je bogat i raskošan s tipičnim L tlocrtom i prekrasnom kapelicom. Ima sve osobine vrlo bogato razvijene ladanjske arhitekture. Još prije rata ljetnikovac je imao dijelove namještaja iz renesanse, koje je danas nemoguće igdje vidjeti u Dubrovniku – kazala je Stojan.
Upravo je u tom ljetnikovcu bio zadnji ‘stanak’ dubrovačke vlastele u noći s 18. na 19. siječnja 1814. godine.
– Četrdeset i četiri gorljiva patriota, koji su Republiku htjeli očuvati pod svaku cijenu, tu se okupilo. Najviše je bilo vlasnika ljetnikovaca u Rijeci dubrovačkoj. Nisu znali da se među njima nalazi izdajnik Vlaho Caboga, kasnije jedan od eksponenata austrijske vlasti u Dubrovniku, i svi planovi su im propali – rekla je Stojan te kao posebnost istakla pravilo primogenitalne hereditarnosti.
– Primogenitalnost je dobra jer se može rekonstruirati obitelj, ali nije dobra jer nisu svi članovi obitelji poduzetni. Zato ljetnikovci imaju razdoblja kad žive puninom života i u njima se nešto događa, a ima i razdoblja kad ih ne nalazimo u arhivu, što znači da su bili zaključani – istaknula je Stojan.
Jedan u nizu ljetnikovaca koji se danas našao na ruti bio je i ljetnikovac Bona, poznate dubrovačke obitelji, značajne posebno u književnosti. Ljetnikovac Zamanja bio je u vlasništvu pjesničke obitelji koja se održala do kraja 19. stoljeća.
– Ovo su bila mjesta okupljanja. Na gornjoj bi se saloči razvilo čitanje i recitiranje pjesama, sviranje klavičembala, filozofiranje. Njegovale su se male forme, prigodničarske kolende sa stihovima posvećenima domaćinima kuće, koji nisu bili samo hvaljenje, već su se ‘veličale i njihove malahne neizvrsnosti’, ako je netko ostao usiđelun, volio mlade ženske ili ganjao služavke više nego što je bilo uobičajeno – ispričala je Stojan. Ljetnikovac Zamanja pretrpio je velika oštećenja u potresu 1667. godine, a kamenje s ruševine se kralo u metežu nakon potresa.
Svojom veličinom ističe se ljetnikovac Gučetić, kojeg je izgradio Klement Gučetić u dvadesetim godinama 16. stoljeća. Tipičan je za ljetnikovce onog doba jer se kroz pročelje vidi druga strana ljetnikovca, odnosno kuća se otvara prostoru đardina u potrazi za iluzijom zemaljskog raja.
– Ljetnikovci Rijeke dubrovačke nisu svaki svoja priča, već su povezani i čine jednu priču. Rađeni su od 1520. do kraja 16. stoljeća. U dva razdoblja, kad su mislili da su jako bogati i kad su postali svjesni da nisu jako bogati. Družili su se, ali i vezivali ženidbama, dogovarali brakove, ugovore o mirazu. U ljetnikovcima se skromno živjelo, jer su vlasnici bili škrti, a i nosila se laganija odjeća za odmor – kazala je Stojan.
Đir ljetnikovcima završio je posjetom ljetnikovcu Sorkočević-Skala, gdje je danas smještena ACI marina, te ljetnikovcu Caboga, koji je nedavno obnovljen.