Otišla sam u Bruxelles 2005. godine, odmah po završetku Filozofskog fakulteta. Hrvatska je taman počela pregovore za ulazak u Europsku uniju, a Klub zastupnika Europske Pučke stranke (EPP-a) je tražio nekoga sa znanjem engleskog i francuskog jezika tko bi im služio kao poveznica s Hrvatskom. Počela sam raditi u njihovom Uredu za odnose s javnošću gdje sam krenula stvarno od nule. Mislim da sam bila prva Hrvatica koja je u Europskom parlamentu zaposlena s hrvatskom putovnicom. Kad sam došla u Bruxelles, nisam mislila ostati duže od godinu dana – priča nam Lada Jurica, naša ovotjedna gošća u rubrici ‘Dubrovčani izvan Grada’. Upravo njoj pripala je čast, uz Anu Dileo, također našu Dubrovkinju izvan Grada, biti festanjulka Feste u Bruxellesu. O Festi, gradu, Pilama, sjećanjima, ali i značenju ‘dvostruke’ dijaspore, pričat će nam za ovaj broj našeg tjednika…
—Posao mi se činio kao odlična prilika da skupim malo međunarodnog iskustva pa da se vratim u Hrvatsku. Kao mala sam par godina živjela vani i nisam nikako mogla zamisliti trajno preseljenje u inozemstvo. Ali Bruxelles je stvarno jedinstven grad i tu sam već skoro 18 godina, cijelu jednu punoljetnost. Moja priča je daleko od toga da bude jedinstvena. Gotovo svatko tko je već godinama tu reći će vam da su inicijalno došli na šest mjeseci. To je već poznata uzrečica – I only came here for 6 months – jer šest mjeseci traje prosječni staž bilo gdje u Bruxellesu. Profesionalna atmosfera je toliko pozitivna, a društveni život toliko raznolik da ljudi naprosto ostaju. A oni koji iz Bruxellesa odu mu se često i vraćaju – odmah na početku naglasit će nam naša draga sugovornica. Kako je put gospođe Lade, pogotovo onaj poslovni, iznimno raznolik, zadržat ćemo se još malo na njemu.
—U EPP-ovom Uredu za odnose s javnošću bila sam zadužena za interpretiranje hrvatske političke i medijske scene za potrebe Kluba, ali sam vrlo brzo dobila i neka horizontalna zaduženja pa sam tako organizirala službene PR događaje, pisala i uređivala promo materijale i učila o gotovo svim aspektima PR posla. Moj engleski je bio vrlo dobar pa sam jako puno pisala za potrebe Kluba i vrlo brzo postala dijelom uredivačkog tima. Uz to sam postala i savjetnik u tijelu Europskog parlamenta koje je pratilo pregovore Hrvatske s Europskom unijom i to mi je bio stvarno najdraži dio posla jer sam uživo pratila tijek pregovora i barem nekim sićušnim dijelom pridonijela da se taj proces uspješno okonča. Slučajno se dogodilo da mi je taman kad smo završili pregovore, bilo ponuđeno da preuzmem Odjel za nove medije Kluba zastupnika. Kako je hrvatska priča bila uglavnom zavšena, prihvatila sam taj posao i od 2011. pa skoro deset godina vodila sve online komunikacijske kanale Kluba zastupnika EPP-a, uz kratki predah tijekom kojeg sam vodila komunikacijsku strategiju Kluba – navodi dalje naša sugovornica. Bruxelles za nju nije značio samo posao. Dapače!
—U međuvremenu sam se i zaljubila i dobila curicu. Tata joj je Flamanac pa je ona danas mala, vesela curica koja brblja na dva jezika i koja je bila vrlo zbunjena ove zime kad su mama i tata burno proživljavali utakmicu Hrvatska-Belgija. Danas radim u Službi Europskog parlamenta za istraživanja i nakon dugih godina neredovitog radnog vremena u komunikacijskom poslu, sada nakon radnog vremena odlazim kući igrati se sa kćerkicom. Neprocjenjivo! – iskreno će dalje. Svaka mama će razumijeti!
Veza s Gradom
Lada Jurica, iako nije rođena u Gradu samom, zaista punim srcem jest ‘Dubrovkinja izvan Grada’. Jer – Dubrovnik je u njoj. A sjećanja – vrlo živa.
—Ja sam takoreći dvostruka ‘dijaspora’. Peta sam generacija Dubrovčana, ali prva koja nije rođena u Dubrovniku već u Zagrebu. Po maminoj liniji četiri generacije unatrag su rođene u Dubrovniku, a po tatinoj tri. Zato me uvijek malo žalosti kad me Grad tretira kao običnog turista. Mama je iz Pila, a tata s Konala. Sestra i ja smo sva svoja ljeta provodile u Dubrovniku, a Pile i Šulić su u pravom smislu naš drugi dom. U Pilama imamo prijatelje doslovno od rođenja, u Pilama smo sjedale na zidiću do tko zna koje ure, pentrale po Gracu i skakale s Penatura. Kad je mama bila mala igrala se sa susjedima koji su onda imali djecu s kojima smo se igrale moja sestra i ja, koji sad imaju djecu s kojima se igraju naša djeca. Pilari će reći da su se Pile puno promijenile, ali za mene ona ostaju najbolji podsjetnik odakle dolazim. I kad god se vratim u Dubrovnik sretnem iste drage ljude – priča nam dalje. Dubrovnik je za nju, reći će, ‘uvijek bio čarobno mjesto u kojem vlada apsolutna sloboda’.
—Osim kad je baka zvala na objed gdje nije bilo pregovora! I utočište u kojem se vrijeme zaustavlja prije nego se vratim u svakodnevicu punu obaveza. Polako vidim da Dubrovnik to postaje i za moju kćer i zato mi je neobično drago što ostvaruje tu vezu s gradom iz kojeg dolazi njena mama i što će i ona u sebi stvoriti svoj vlastiti imaginarij Dubrovnika – iskreno će Lada. —Moja slika Dubrovnika je naravno nepotpuna i selektivna jer sam rijetko dolje zimi, ali to je ne čini ništa manje stvarnom. Čak sam uvjerena da ako ću se vratiti u Hrvatsku, vratit ću se u Dubrovnik. Pokušavam nagovoriti supruga da se dolje umirovimo. Imam još koje desetljeće da ga uvjerim – ‘podcrtava’ uz smijeh naša sugovornica. Za kraj, Festa…
—Jako sam počašćena što sam ove godine festanjulka na festi Sv. Vlaha u Bruxellesu. Nakon par godina prekida zbog korone, ove se godine festa ponovo održava. Dubrovačka zajednica u Belgiji nije naročito brojna, ali mi je drago da i ovdje Dubrovkinje i Dubrovčani drže do žive tradicije. Festa sv. Vlaha je doista jedinstveni spoj religije, povijesti i folklora koji Dubrovčane podsjeća na dom. Kad sam bila mala, oduševljavali su me svi ti silni barjaci, procesija ljudi u nošnjama iz svih dijelova Dubrovačke Republike, puštanje bijelih golubica i drago mi je da ću ove godine biti dio toga – zaključuje Lada Jurica, naša ‘Dubrovkinja izvan Grada’.