‘Prekinuli’ smo njegov zasluženi godišnji odmor, na tren ga odvojili od ronjenja i opuštanja. Jer kad je Elvis Fatović doma, treba iskoristiti priliku za ‘čašicu razgovora’ o aktualnim temama, naravno prije svega vaterpolskim.
Fatović od siječnja 2013. godine uspješno brodi s australskom vaterpolskom reprezentacijom, a svakog ljeta je u Europi, što iz osobnih, što iz vaterpolskih razloga.
Kako provodite godišnji odmor?
Provodim ga roneći, u društvu s prijateljima, gustam u tome. Stalno sam na relaciji Cavtat – Dubrovnik. Ono što mi prije nije bio toliki gust sad mi je malo veći. Ja sam ovdje stalno ljeti, jer me posao uvijek u Europu dovede baš u ljetno doba, jer mi sve počinje i završava s vaterpolom. Došao sam za vrijeme Final 6 završnog turnira Lige prvaka u Budimpešti pa sam nakon Svjetskog prvenstva u Budimpešti ovdje još ostao oko dva mjeseca. A s prvim kišama bježim.
Koji Vam je trenutni status u australskoj vaterpolskoj reprezentaciji?
Moj izbornički ugovor traje do Olimpijskih igara u Tokiju 2020. godine. Ove godine smo započeli novi olimpijski ciklus s nešto drastičnijim promjenama nego ostali. Promijenili smo devet igrača iz sastava iz Rio de Janeira, a istovremeno smo napravili najbolji rezultat u posljednjih dvadeset godina, što baš i ne ide jedno s drugim. Standardiziran je američki i australski način razmišljanja da se uzme godina dana odmora nakon Olimpijskih igara, da preskoče reprezentaciju zbog škole ili posla. Jer njima se sve vrti oko Olimpijade, sve ostalo im je manje bitno. Iskreno se nadam da će se nekoliko igrača dogodine vratiti u reprezentaciju pa bismo trebali biti još konkurentniji.
Je li riječ o igračima koji trenutno nastupaju za klubove u Europi?
Nema njih puno, možda 3 ili 4, a uz to ih ima nekoliko na studiju u SAD-u. Treba reći da kod Australaca vrijedi drukčiji sustav nego kod nas. Njima je vaterpolo ipak zabava, hobi. Svi imaju svoj neki posao, a kad idu na natjecanja uzimaju godišnji odmor ili neplaćeno. Čak svoje slobodne dane akumuliraju u olimpijskoj godini, kako bi se mogli što bolje posvetiti treningu. Velika su pritom odricanja.
Kolika su ulaganja u vaterpolo u Australiji?
Njihov je pristup sportu fenomenalan, s Australcima je gust raditi. Oni imaju trening u 5 ujutro, a ovdje bi mi vjerojatno rekli da sam lud kad bih tada zakazao trening. A tada treniraju kako bi na vrijeme stigli na posao ili školu. A to onda podrazumijeva da su se ustali u 4 ujutro. A kad su se već ustali tako rano, onda trening odrade najbolje što mogu. Međutim, njima je vaterpolo skup hobi, jer na primjer za nastup na svjetskom juniorskom prvenstvu roditelji svakog igrača platili su oko deset tisuća dolara. Sve ide iz roditeljskog džepa. U njihovim okvirima je to izuzetno skup sport, ali tako je sa svim timskim sportovima. Jednako je i s ragbijem, koji im je nacionalni sport.
U čemu je najvidljiviji napredak u australskom vaterpolu od Vašeg dolaska u siječnju 2013. godine?
Teško je tako usporediti. Ove godine smo bili sedmi na Svjetskom prvenstvu, a na prošlom smo bili osmi i bili na pragu ulaska u polufinale. Došli smo na razinu da smo kompetitivni s europskim momčadima. Na kraju krajeva, u Riju smo u nokaut utakmici protiv zlatnih Srba tri minute prije kraja imali neriješeno. Remizirali smo s Mađarima, dobili Grke. Tu se vidi napredak. Međutim, u Europi je vaterpolo profesionalni sport, a u Australiji nije, već je na amaterskoj razini. Upravo to mi je najveća prepreka. Njihovo je razmišljanje o vaterpolu kao kod nas prije osvajanja olimpijskog zlata u Los Angelesu 1984. godine. Dotad su ljudi radili i trenirali. A Australci čak nemaju ni privilegiju nekog fleksibilnijeg posla, već imaju čistu želju i volju. Ustati se u 5 da stignu trenirati pa na posao. Naša želja je to promijeniti. Uostalom, Australija je kao država jako skupa. Uzmite samo koliko košta prijevoz s jednog kraja kontinenta na drugi. Dalje je od Sydneya do Pertha nego od Dubrovnika do Volgograda, a uvijek smo kukali zbog tog Volgograda. Imamo recimo sjajan primjer Aarona Youngera, koji je igrao u Jugu, aktualni je prvak Europe sa Szolnokom, prije dvije godine izabran je u sedmorku Svjetskog prvenstva, a uz sve to uspješno studira, oženio se i dobio dijete. On je putokaz kako bismo mi htjeli da to izgleda, ali to nije lako jer je riječ o puno odricanja.
Koliko su ti drukčiji uvjeti rada promijenili Vaša trenerska razmišljanja?
Ogromne su razlike u svakom pogledu. Pristup samom treningu i pripremama je drukčiji. Na primjer, igrače u europskim reprezentacijama potrebno je rasteretiti velikog broja utakmica, a pokušati ih fizički spremiti. A kod Australaca je obratno, jer imamo manjak utakmica, a istovremeno klubovi ne rade ni približno kao europski. Mi smo i ove godine, kroz Svjetsku ligu te jedan turnir u Italiji, prolazili trnovit put i dosta utakmica gubili, ali smo došli na razinu da se na kraju plasiramo među osam najboljih na svijetu, kao jedina ne europska reprezentacija. Iza nas su ostali Rusi, Španjolci, SAD. Kroz natjecanja pokušavamo podignuti formu kako bismo bili najbolji kad treba.
Jeste li nakon Rija imali kakvih ponuda iz drugih reprezentacija ili klubova?
Imao sam klupskih ponuda, ali ne želim otkriti o kojima je riječ. Moram reći da sam izuzetno zadovoljan sa svojim poslom te životom u Australiji. Zbilja uživam u tome. Riječ je o lijepom poslu. Kad bismo uspjeli promijeniti taj njihov sustav bilo bi još bolje. S njihovim sjajnim pristupom kad bi došli na barem 50 posto mogućnosti europskih igrača, bili bi vrlo kompetitivni. Australci su ‘fajterski’ narod, beskompromisni su, zato i vole ragbi.
Razmišljate li o povratku u Dubrovniku nakon Australije?
Ovo je posao od danas do sutra. Ugovor do 2020. godine ne mora ništa značiti. Osobno držim da je, ako s nečim nisam zadovoljan ili ne vidim kvalitetan pomak u radu, bez obzira na trajanje ugovora, bolje prekinuti suradnju. Isto je i s druge strane. Dugoročno se svakako vidim u Dubrovniku, jer to je moj grad. Uživam u Dubrovniku i Cavtatu. Ovo je sad avantura u kojoj uživam, a još sam u godinama u kojima mi se da putovati, istraživati. A upravo je to najveća privilegija našeg sporta.
Reprezentacija je ove godine potvrdila kvalitetu osvajanjem titule prvaka svijeta. Kako biste analizirali taj uspjeh?
Čini mi se da je prijelomni trenutak sazrijevanja i početak uspona reprezentacije bila situacija sa suspenzijama u travnju 2016. godine. Tu su se razjasnili prioriteti, puno toga je stavljeno na svoje mjesto. Od tada mi oni izgledaju fenomenalno kao momčad. Sandro Sukno igra u svom punom sjaju, pokazuje sav svoj potencijal. Na Svjetskom prvenstvu je odigrao fenomenalno. Pravi je vođa momčadi koja diše kao jedan. To se vidjelo na utakmici sa Srbijom, kad nije bilo panike unatoč rezultatskom zaostatku. Dosegnuli su svoj vrhunac, a to je uspjeh u sportu. Do Budimpešte je uvijek postojala neka mala kočnica, iako su i prije imali kvalitetu. Čini mi se da smo mi i Srbi ipak korak ispred ostalih, prije svih Mađara i Talijana. Gust ih je gledati. Ako tako nastave lijepa im je i bliska i daljnja budućnost jer prateći stanje u mlađim kategorijama mogu reći da u ovom trenutku mi imamo najveći potencijal u svijetu.
Izbornik Tucak je godinama bio na udaru kritika. Općenito govoreći, kako izgleda život između slave i progona? Neki su treneri nakon jednog poraza morali otići.
I ja sam jedan od tih.
Sad ne ciljamo baš na Vas, ali…
Imao sam dugu karijeru, a onda sam odmah postao i trener, dugo živio pod stresom. Nakon nekog vremena shvatite da jedino možete nešto zeznuti. Jer normalno je da budete prvi. To je ogroman stres i pritisak. Lakše je biti ‘underdog’ i iznenaditi. Kod nas se nažalost gleda samo do prve iduće utakmice, a potom se počnu javljati dežurni kritičari. Ali kao igrači i treneri smo navikli da nam je takva sudbina.
Onaj tko Vam je dao otkaz u Jugu kao da Vam je učinio uslugu?
O tome čovjek baš i ne razmišlja, ali uvijek treba biti spreman. Puno je u svijetu onih koji su prošli takve stvari, to je normalno. Morate uvijek gledati na način da će vam se negdje otvoriti druga, možda i bolja prilika. U našem poslu se ne može razmišljati na duge staze. Nikad nisam mislio da ću završiti u Australiji, a sad sam već skoro pet godina tamo.
Jug kreće u novu sezonu u poprilično izmijenjenom sastavu. Kakva im je perspektiva?
Bez obzira što su neki igrači pošli, vidim da su ostali jako bliski. Perrone, Vrlić, Marković, Obradović, to su ljudi koji će ostati vječno povezani. Ipak, mislim da je nakon jednog uspješnog razdoblja potrebno unijeti svježu krv. U Jug su stigla tri vrlo mlada, ali ambiciozna igrača. Znam ih kroz reprezentacije. Rašović i Renzuto su izvanredni igrači. Renzuto je u Italiji bio među tri najbolja igrača, doživio procvat, a Rašović je ušao u reprezentaciju Srbije, što nije jednostavno. Uz to je vrlo jako dobar i konstantan, kroz igre u Crvenoj zvezdi i Barceloneti. Tu je i Luka Lozina, koji se želi dokazati, a već je prije surađivao s trenerom Kobešćakom. Najbitnije je što Jug uvijek cilja na igrače koji su dobri za momčad, u vodi i izvan nje. Ta se politika kluba dosad pokazala uspješnom. Jug je veliki favorit u svim domaćim natjecanjima te Regionalnoj ligi, dok u Ligi prvaka imaju tešku skupinu. Čini mi se da bi na Final 8 mogao biti izjednačeniji odnos snaga nego ove godine, kad je bilo vrlo izjednačeno. Recco je sjajan, smanjili su ‘roster’, svugdje su sjajno pokriveni. Osobno mislim da će biti malo manje na poziciji centra. Vrijeme će pokazati hoće li ostali to uspjeti iskoristiti. Jug je dokazao da zna i može, a kad se igra jedna utakmica sve je moguće te su šanse u najmanju ruku podjednake.
Kako biste objasnili fenomen Cavtata kao vaterpolskog centra svijeta?
To je jednostavno. Odrastao sam u Cavtatu i puno vremena tamo provodim. U Cavtatu čim temperatura mora prijeđe 19 stupnjeva, što je od sredine svibnja do skoro studenog, osim kad je škola ili ručak, djeca su čitavo vrijeme na vaterpolu. Šutiraju, plivaju ili igraju na karata. Ali su stalno tamo. Kako objasniti fenomen Sukna, Obradovića ili Boškovića? Svatko od njih ima drukčije karakteristike, ali su nakon toliko sati provedenih u tom plivalištu pronašli svoj način šuta. To je odgovor: djeca provode toliko vremena na plivalištu i uživaju. Pa oni su ove godine osvojili turnir ‘Tomo’, a već sad imate nekoliko talenata koji bi sutra mogli biti na mjestu Sukna ili Obradovića.
Vaš sin Loren je prvak svijeta. Smatrate li da je bolji od Vas?
Već je na papiru osvojio više, naslov prvaka svijeta te prvaka Europe s Jugom. Po tome definitivno jest, iako je nemoguće nas usporediti kao igrače. Po meni, njemu tek sad dolazi najbitnije razdoblje u karijeri, kad treba dokazati da sve što je postigao nije tek slučajnost. Mislim da mu je možda ovo sve došlo prerano. Sad treba pokazati kvalitetu, a sigurno će biti veći pritisak. Velika je stvar za mlađe igrače što su do jučer igrali s igračima poput Perronea, uz kojeg je mogao štošta naučiti.
Pita li Vas sin ponekad za savjet?
Nikad ništa, a slabo i odgovara! Takav je naš odnos. Naravno da ni ja ne forsiram, jer sam i ja bio takav, nisam volio velike savjete mojih najbližih. Za njega je dobra stvar da se može malo osamostaliti, jer ga dok sam ja u Australiji trenutno kod kuće nema tko maltretirati.
Vaš drugi sin Marino je u SAD-u?
Jest, ali on se sad više bacio u moj posao. Završio je kineziologiju u svibnju ove godine, uhvatio se posla, a zadržala ga je i ljubav. Sad mu slijedi životno dokazivanje, upoznaje čari života.
Znači već ste neko vrijeme na svim stranama svijeta?
Jesmo, malo smo raštrkani. Više na Skypeu, nego zajedno. Ovo nam je bilo prvo ljeto da uopće nismo bili zajedno, jer Marino zbog svojih obveza nije mogao doći. Ali inače smo prilično povezani, čujemo se često. Nadam se skorom zajedničkom susretu.