Ogroman napor uložili su članovi Udruge Hrvatski domobran Dubrovnik za organizaciju Elafitskog hodočašća, kako bi što dostojanstvenije obilježili Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima, s posebnim osvrtom na komunistički, jedan od najkrvoločnijih režima dvadesetog stoljeća.
Pokroviteljstvo Ministarstva hrvatskih branitelja i poticajno pismo potpore predsjednice Republike Hrvatske, bili su dodatna obveza za svih sedamdesetak hodočasnika, koji su u četvrtak 23. kolovoza krenuli na tradicionalni pohod Elafitskim ‘stazama ubijenih’.
Prva postaja, Daksa! Najbolje bi bilo doći na to pretužno mjesto i ništa ne govoriti! U tišini se pomoliti, zapaliti svijeću i otići! Ali zbog današnjeg dana, zbog preduge šutnje, a ponajviše zbog Istine, mora se iznijeti kronologija događanja zbog polustoljetne patnje rodbine ubijenih, ali i ‘onih’ drugih koji zbog neshvatljivog zavjeta ‘krvave šutnje’, i dan danas ne progovaraju!
Prirodna katastrofa iz travnja 1667. i komunistička kataklizma iz listopada 1944., dva su događaja koja ostaju zapisana najcrnijim slovima u višestoljetnoj povijesti Dubrovačke Republike i novodobnog Dubrovnika. Niti moćne zidine koje su ga stoljećima štitile i zaštitile od ljudi nahvao, nisu uspjele sačuvati živote svojih sugrađane od partizanskih zlikovaca koji su okupirali Slobodu, Libertas, ušavši u Grad na Svetoga Luku 18. listopada 1944. godine.
Odmah po dolasku tzv. ‘osloboditelja’ započela su brojna uhićenja, zatvaranja i likvidacije.
Na Orsuli, s istočnog ulaza u Dubrovnik, zvjerski je ubijena grupa od 13 mladih Konavljana, mobiliziranih pripadnika hrvatske vojske, koje su dan ranije zarobili partizani i preobučeni četnici, pripadnici 10. hercegovačke brigade. U noći 19. listopada 1944. nesretnike su iz zatvora u Karmenu odveli na Orsulu, po dvojicu izvodili iz obližnje barake, ubijali i bacali niz padinu. Danima nakon tog strašnog zločina mrtva su tijela plutala ispod gradskih mira. Nisu se zadovoljili s time. Sa zapadne strane na otočiću Daksa, preteći Bleiburga i Križnog puta, početak je genocida nad nevinim hrvatskim narodom.
Po ulasku partizanskih postrojbi u Dubrovnik likvidirana su 54 sugrađanina, dva gradonačelnika, direktor gimnazije i direktor krugovalne postaje, mnogi civili i obrtnici, osam svećenika, uglednici i dubrovačka inteligencije, mahom Hrvati. Svi su ubijeni bez optužnice i bez suđenja. Ubijeni su kako bi tzv ‘osloboditelji’ pokazali svu bestijalnost boljševičko komunističkog mentaliteta, koji se kod mnogih njihovih sljedbenika nije promijenio do danas. Uhićenja su bila dio pripremljenog scenarija, jer došli su s već pripremljenim listama ‘za odstrijel’. Nevini uhićenici su prevezeni na Daksu u noći s 23. na 24. listopad 1944. godine, i smješteni u napuštenom samostanu. Potom su jednog za drugim izvađali “u šetnju”, mučili i ubijali s hitcima iz pištolja kalibra 9 mm u potiljak. Svi nesretnici su bili bosi i bez odjeće.
Iako se o zločinu na Daksi desetljećima potiho pričalo među članovima najuže obitelji i prijatelja, javno se šutjelo predugih 46 godina. Tek je u osvit neovisnosti 1990. godine svojta ubijenih organizirala obilazak stratišta, a malo kasnije započelo se s uređenjem Spomen prostora na Daksi. Nažalost, trebalo je proteći slijedećih petnaestak i više godina, da bi Općinsko državno odvjetništvo Dubrovnik dozvolilo prekapanje i ekshumaciju. Kasnijom DNK analizom pronađenih kostiju utvrđen je identitet za 18 nesretnika, dok je za njih 35, nepoznat. Također je utvrđen i pravi broj žrtava, njih pronađenih 53-je, jer se do ekshumacije ‘sigurno’ znalo za 35 žrtava. Dana 19. lipnja 2010. godine žrtve sa otočića Dakse napokon su dostojno i vjerski dostojanstveno pokopani na samom stratištu. Među mučki ubijenima bio je poznati svećenik, otac Petar Perica (“padre Perica”, kako su ga od milja zvali Dubrovčani), autor pjesama „Zdravo Djevo“ i „Do nebesa nek’ se ori“, koji je potpunu rehabilitaciju dobio ove 2018. godine, kada je padre Perica dobio Nagradu Grada Dubrovnika za životno djelo, posthumno. Hvala svima koji su za takvu odluku glasovali.
Spomen obilježje na Daksi samo je manji dio grobišta za do danas poimenice poznatih 697 žrtava (369 civila i 328 ratnih zarobljenika) s dubrovačkog područja koje su jugokomunisti pobili nakon ulaska i tzv “oslobođenja” iz listopada 1944. Da nije tužno, bilo bi groteskno. Zločinac Tito i njegovi partizani ‘oslobodili’ su ih onog najvrijednijeg, mladih života.
Druga postaja, Jakljan! Na Jakljanu, jednom od nekoliko nenaseljenih Elafitskih otoka tek su 2013. god., ekshumirani posmrtni ostatci 214 žrtava komunističkog zločina počinjenog nakon Drugog svjetskog rata koje su krajem svibnja 1945. partizani likvidirali bez suđenja. Ekshumaciju su proveli pripadnici Specijalne jedinice MUP-a, predstavnici tadašnjeg Ministarstva branitelja, te članovi Udruge Hrvatski domobran. Najzaslužniji za otkrivanje stratišta 2011. su pok. Kuzma Stjepović i pok. Zvonimir Koporčić koji su neoznačenu grobnicu vrlo precizno pokazali članovima dubrovačke udruge Hrvatski domobran. Kasnijim iskapanjem tik uz plažu otkriveni su ostatci 214 leševa na samo pola metra dubine.
Svjedok Kuzma Stjepović je 1947. emigrirao u Italiju, a potom u Kanadu. Prepričao nam je izjavu Šipanca Luka Ivankovića kako su na Jakljanu “sve do 1951. likvidirani nepoćudni Hrvati. Prljavi posao obavljali su članovi zloglasne Udb-e, čiji je pripadnik bio i on, ali je pobjegao, jer se „razočarao u komunizam”. Zna se kako se na Jakljan nije moglo slobodno dolaziti sve do 70-ih godina, a 1974. izgrađene su zgrade i bungalovi beogradskog dječjeg ljetovališta. Za gradnje temelja jednog objekta radnici su našli ostatke kostiju i tri ljudske lubanje te iako je bilo planirano, nisu dovršili sjeverni bungalov. „Nažalost, iako smo inzistirali u PU DNŽ, nismo pronašli nikakav pisani trag izvida, jer su komunistički ‘kolaboracionisti’ vješto prikrivali strašne zločine svojih prednika. Tek smo ogromnim trudom i suradnjom sa gđom Višnjom Starešina, ali i svojim trudom kao član Povjerenstva za istraživanje grobišta žrtava komunizma, rasvijetliti zločinačku narav partizana“, prisjeća se predsjednik HD.
Ubijani su po ‘obrascu’ s obližnjeg otoka Daksa: ‘metkom u potiljak’, o čemu svjedoče prostrijelne rane na lubanjama, a većini zarobljenika ruke i noge su bile vezane žicom, što potvrđuju velike količine pronađene žice. Nesretni zarobljenici koji su tu čekali svoju likvidaciju, bili su do samog kraja uzorni vojnici, svako su jutro uredno čisitili svoje vojničke čizme, iako su bili svijesni da ih više nikad neće obući’… Naime, rekonstrukcijom tih događanja koju su Šipancima mogli prenijeti jedino egzekutori-ubojice, nesretni zarobljenici bili su zatočeni u ostatcima benediktinske crkve svetog Izidora, (ili po šipanski svetog Sidorija), zavjetnu crkvu iz 1285. godine izgrađenu radi zaštite lokalnog stanovništva protiv kuge koja je tamo harala. Nažalost, zavjetna crkva te zarobljene nesretnike ipak nije sačuvala od jedne druge kuge, pošasti dvadesetog stoljeća-komunizma, jednog od tri najokrutnija režima, zbog broja likvidiranih protivnika… Spomen obilježje žrtvama komunističkog režima na Jakljanu podignula je Udruga Hrvatski domobran 2014. godine, čiji je autor tajnik HD-a gospar Nevenko Bilobrk.
Treća postaja, Slano! Zasad zadnja, ali ne i posljednja. Dana 01. ožujka 2013. dubrovački domobrani su ekshumirali ostatke četvero nevinih mještana Slanoga koje su likvidirali: „pripadnici dijela Dubrovačkog odreda i 2. dalmatinske proleterske brigade, s kojima je došlo čitavo partijsko i političko rukovodstvo Dubrovačkog primorja (Kotarski komitet KPH i Narodnooslobodilački odbor). Odmah po ulasku u Slano 19. listopada 1944. godine uhićen je veliki broj osoba. Partizanke i partizani okupili su se oko onih koje su odlučili ubiti, pjevali, veselili se i plesali, tukli ih i nakon dugog iživljavanja i ubili. Tako su 21. listopada 1944. na predjelu Vojvodine ponte ispred samostana u Gašparovu vrtu ubijeni: Mato Ćorić, Ivan Trezić, Jozo Vukman i Anica Jović… Sve spomenute žrtve bačene su u obližnji bunker, zapisao je u knjizi ‘Sve naše Dakse’, autor Joško Radica.
I pored velikog napora u rasvjetljavanju povijestne istine Udruga Hrvatski domobran često ‘tapka u mjestu’, a Istina o komunističkim zločinima počinjenim za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata ostaje ‘zarobljena’ u labirintu hrvatske zbilje, jer politički poslušnici bez obzira je li dolaze ‘slijeva ili sdesna’, a koji se već dvadeset i sedam godina ‘monarhistički’ izmjenjuju na vlasti, uglavnom vođeni nevidljivom rukom duboko ukorjenjene UDB-e, koja je posvuda oko nas. To je hrvatska svakodnevica koja je krvlju natopljenu slobodu iz Domovinskog rata predala u ruke onih koji je nisu nikad ni željeli, koji su se od samog početka borili protiv hrvatske državnosti i neovisnosti.
Borba za povijestnu istinu o totalitarizmu i njegovim kolateralnim učincima tijekom 45 godina jugokomunizma ostaje društvena a rekli bi i politička zadaća svih nas. Uvjereni smo kako se otvorenim ukazivanjem na brojna zataškivana komunistička zlodjela može konačno dovršiti Drugi svjetski rat u Republici Hrvatskoj.
Za kraj, moramo spomenuti poticajno pismo potpore predsjednice RH gospođe Kolinde Grabar Kitarović upućeno članovima Udruge Hrvatski domobran na svekolikom radu i ustrajnosti u otkrivanju, ekshumaciji i identifikaciji posmrtnih ostataka žrtava Drugog svjetskog rata i poraća. Predsjednica Republike također upućuje srdačne pozdrave svim hodočasnicima, te se pridružuje izrazima poštovanja za sve stradale.
Hvala svima, a pokoj vječni svim nevinim žrtvama Elafitske ‘niske’ komunističkog zločina!
S nama su!
Željko Kulišić, predsjednik HD Dubrovnik