Ovaj četvrtak u Galeriji Otok otvorena je izložba Diobanaoba, dvijem lade dubrovačke autorice, Nikoline Japunčić i Mie-Marie Škode. Nikolina i Mia-Maria predstavile su se serijom dvodjelnih portreta, na kojima jedna uvijek slika lijevu, a druga desnu stranu slike. Svaku od slika prati tonski zapis i možete ih pogledati sve do 28. srpnja, od 11 do 20 sati. A poseban gost večeri bio je glumac Goran Bogdan.
Inače, DuList je nedavno u svom tiskanom izdanju donio i razgovor s ove dvije mlade umjetnice, koje imaju vrlo zanimljivu i sličnu životno-umjetničku priču. Mia Maria Škoda i Nikolina Japunčić završile su studij restauracije na Sveučilištu u Dubrovniku, a obje rade u istoj privatnoj restauratorskoj tvrtki te ističu kako im posao zaista stvara veliko zadovoljstvo. Ističu, kad radiš u struci, bitno je razvijati se, a naročito ako je dobra radna atmosfera, što se može primjetiti i u ideji ‘diobanaoba’… Nema tenzija ili problema i sve se mogu dogovoriti, ističu. Stoga smo ih zamolili da nam predstave svoj koncept ‘diobanaoba’.
Odakle ovo neuobičajeno ime, ‘diobanaoba’?
Pa kao i sve ostalo, jednostavno je jedna nadopunila drugu. Jedna je rekla ‘dioba’, a druga ‘na oba’ i tako je nastalo ovo ime. Kako je cijeli princip našeg rada baziran na spajanju polovica istog motiva, išli smo na to da samo ime bude asocijacija na našu dvojnost, dvije strane koje postoje u svemu. Dioba je dijeljenje na dvije strane, koje ‘fora’ zvuči. Nismo htjele niti biti prepoznate kao ‘Art by…’, čega ima dosta na Facebooku, već imati originalno ime, nešto što otprilike nije prije viđeno.
Umjetnički gledano, dosta podsjećane na autore van Dubrovnika. Što mislite o umjetnosti u gradu? Osobno, čemu se nadate?
Danas su i vremena takva da svatko želi postati umjetnik. Svatko traži svoj ‘komadić’. Svatko u sebi ima neku ideju, nešto, no ipak je stvar toga kako ćeš se izraziti i kako ćeš nešto prenjeti na drugoga. A bitan je i trud koji u to ulažeš, trebaš kontinuirano raditi na sebi. Nadamo se nastavku bavljenja ovime, bez obzira na uspjeh. Ono što smatramo uspjehom jest da mi to volimo, da nam ide i da se nama sviđa. To je prvenstveno ono što volimo i radimo. Imaš sreće kad se baviš nečime što voliš, kada hobi i posao predstavljaju istu, sjajnu stvar. Tako da mislimo da smo već uspjele, jer ta ideja postoji već par godina, a sad je realizirana. Ovo traži malo više vremena. Konkretno se time bavimo godinu dana, no sad smo to odlučile i pokazati svijetu. Radiš, baviš se time, pa naposljetku dođe vrijeme da prezentiraš svoj rad. Valjda će biti uspješno.
Otkad se vas dvije poznajete i otkad umjetnički surađujete?
Od prve godine faksa, ali smo se intenzivno počele družiti na drugoj godini faksa, kad smo shvatile koliko smo slične. Imam isti pristup svemu, razmišljanja i smisao za humor. Našle smo se, nadopunjujemo se, i ovaj koncept diobanaoba je nešto što nas spaja i dijeli u umjetničkom stvaranju.
Dubrovnik je malen grad, ali što se tiče umjetničkog razvoja, ima mjesta za sve. Je li po vama Dubrovnik dostatan za razvoj umjetnika?
Trebala bi umjetnost biti više zastupljena nego što jest. Inače, kulturna scena u cijeloj državi je jako mala, to su praktički ljudi koji se znaju, isti umjetnički krugovi. Dubrovačka je još manja.
Ali vi ste se predstavile u pravom trenutku, zajedno sa svim suvremenim dubrovačkim autorima?
Istina, i tu su bila velika imena, što nam je iznimno drago. Dobro se poklopilo kao uvod u samostalnu izložbu.
Otkud suradnja s Gruhacima, tj izrada njihovog cover albuma?
Spontano, preko zajedničkog prijatelja koji vodi njihovu stranicu. Nama se to svidjelo i rekle smo, zašto ne… I njima se svidjelo!
Čime i kako stvarate svoja djela?
Svaka uzme jedno platno dimenzija 80 x 40cm, što je format za ovaj ciklus slika za iduću izložbu. Samo zajedno nacrtamo olovkom motiv, ono što ćemo slikati. Onda svaka od nas uzme sliku doma i više ne pričamo o tome. Svaka radi onako kako je ona vidi, doživljava nekog, ne samo kroz sliku, fotografiju, već uz pomoć glasa neke osobe stvara dojam, te tako svakako koristi različite boje. A tehika je akril. Različiti su potezi kista, vidi se razlika i u pristupu i u stilu, načinu izvedbe, svemu. Cijeli pristup je drugačiji, no kad se spoje dobiješ zaista cijelu sliku. Naravno, tu su detalji koje treba ispraviti, no ništa pretjerano ne diramo. Zapavo je cijela priča u tome kako ne pričamo o tome, jer je sjajan trenutak kad spojimo platna i shvatimo što smo dobile! Htjele smo raditi zajedno, kao i dosta toga, pa tako i ovo. Na taj način se može apsolutno sve prikazati, jedan motiv može biti prikazan na milijun načina. To različito gledanje zapravo je ideja koja se razvija u bilo kojem smjeru. Ne mislimo raditi samo portrete, već probati sve, može biti nešto konkretno ili apstraktno. Zanima nas i to uključivanje zvuka. Radit ćemo zasigurno nešto audio, pa čak i video. Inače, koliko od mi radile, uvijek dobro dođe potvrda i poticaj sa strane, kao smjernica da radiš sve kako treba…