Dubrovčanin Alan Đurić priznati je svjetski IT stručnjak, koji je svoju karijeru u svijetu izgradio na inovacijama u području IT tehonologije.
Iskoristili smo njegov boravak kod kuće za razgovor o njegovim dosadašnjim dostignućima, poslovima u budućnosti, ali i za komentar poduzetničke klime u Hrvatskoj.
Tko je Alan Đurić i kako ste iz ove naše sredine došli do samog vrha u svom poslovnom svijetu?
– Rođen sam u Dubrovniku 1970. godine, gdje sam završio osnovnu i srednju informatičku školu. Najzaslužniji za moj interes za informatiku bio je kompjuter Commodore 64, koji mi je otac, inače pomorac, donio s jednog vijađa. Još u osnovnoj školi kod nastavnika matematike Stanića išao sam na natjecanja iz matematike, a u srednjoj školi, uz nastavljenu strast prema matematici koju nam je prenosila profesorica Dumančić, počeo sam pomalo programirati. Puno su mi tada pomogli ljudi u DERC-u, Dubrovačkom elektronskom računarskom centru. Svakako je zaslužan i Vedran Batoš, danas profesor na dubrovačkom Sveučilištu, koji nam je u srednjoj školi predavao stručne predmete, a preko njega sam došao u dodir s većim sustavima, poput IBM-a. Bilo je još nekoliko dobrih momaka u generaciji, danas ih je većina u Zagrebu, i svi smo se zarazili informatikom. Potom sam u Zagrebu završio FER i po završenom diplomskom radu zaposlio se u Ericsson Tesli, gdje sam radio kao programer i projektant telekomunikacijskih sustava. S VoIP (Voice over IP – prijenos govora putem Interneta) tehnologijom sam se prvi put sreo volontirajući kroz rad u Open-source projektima, gdje čovjek volontira, ali i jako puno nauči, te stječe jako dobre reference. Ericsson me potom povukao u svoju centralu u Švedsku, jer ja sam se tih poslijeratnih godina odlučio napustiti Hrvatsku zbog slabe perspektive. U Švedskoj sam onda krenuo sa 'Start-up' projektima, pokretanjem malih poduzetničkih projekata, za što su u toj državi tada bili idealni uvjeti. Nije slučajnost da su Spotify i Skype krenuli baš iz Švedske. A u to doba, u svijetu su nastajali i drugi mali Start-up projekti, poput Expedie, Yahooa, Facebooka, Googlea.
Kad Microsoft pobijesni…
U karijeri ste ih pokrenuli nekoliko, i to redom sa zapaženim uspjehom. Čime ste se bavili u prvoj tvrtci?
– Najprije je to bio Global IP Sound, gdje smo radili tehnologiju kodiranja govora na internetu, jer u to doba nijedna raspoloživa tehnologija kodiranja govora nije bila primjerena komunikaciji na internetu, već za telefoniju. A mi smo vidjeli da se sve pomiče s tradicionalne telefonije na Internet, a da kvaliteta nije dobra, jer je gubitak podataka bio velik, govor je bio isprekidan i s raznim negativnim «nuspojavama» tipa metalnog zvuka itd. Skupili smo sjajajn tim ljudi iz cijelog svijeta, a otvorili smo ured u Stockholmu i u Silicijskoj dolini, jer su mnogi naši suradnici htjeli raditi u SAD-u. Razvili smo dobru tehnologiju i cijeli niz patenata. Ipak, stvorio se problem na poslovnoj strani, jer su se ljudi koje smo angažirali na prodaji softwarea pokazali nerealnima u pogledu formiranja cijene proizvoda. Postavili su kupcima nerealne zahtjeve. Mi smo u godinu dana uspjeli doći do Microsofta, koji je sa svojim Windows Messangerom tada bio puno jači nego Skype danas. Radili smo i s Googleom, ali prodaja nije dobro obavila posao. Potom sam, poučen iskustvom s Open sourceom, odlučio dio softwarea ponuditi besplatno, a prodavati nadogradnju. U to vrijeme suradnju su nam ponudili tvorci Skypea, Šveđanin Niklas Zennstrom i Danac Janus Friis. To nam je zvučalo interesantno i izradili smo im software za zvuk gdje je sama komunikacija radila po principu peer-to-peer, od kompjutera do kompjutera bez servera između njih, što je u to vrijeme bio revolucionarni koncept. Oni su zapravo primijenili tehnologiju za dijeljenje glazbe. Kad su izbacili prvu verziju, kvaliteta govora bila je sjajna, software je radio fantastično, napravili su jako lijepo sučelje koje se lako koristilo. To je zbilja bila revolucija. Ljudi iz Microsofta su bili bijesni, jer su imali istu takvu tehnologiju. Sve je bilo predstavljeno i Billu Gatesu i Steveu Balmeru, ali njihovi ljudi nisu našli načina kako zaključiti ugovor s nama. Naša poslovna strana bila je tada nerealna, a i njihovi inženjeri također, jer su smatrali da i sami to mogu napraviti. To je uvijek tako kad ste veliki i vodeći, onda se uljenite. Na kraju, iz Global IP Sounda sam otišao 2003. godine, jer je posao sa Skypeom bio gotov, a nisam bio zadovoljan poslovnom stranom.
Pokrenuli ste tada novi projekt Camino?
– Vidio sam da je dobar trenutak za Start-up operatora. Telekomunikacijsko tržište u Norveškoj se taman liberaliziralo i s dvoje suradnika, koji su nalazili ulagače, sam pokrenuo Telio, ali i Camino. Našim početnom kapitalom postavili smo 'kostur', a oni su našli još pola milijuna eura kako bi se stvari pomaknule. Bogu hvala, sada tvrtka stoji sjajno, zapošljavamo 450 ljudi, na burzi smo u Oslu od 2006. godine, a ukupni prihod za 2013. bi trebao preći 150 milijuna eura. S Caminom, u samo nekoliko mjeseci prijavili smo niz patenata, tim je bio sjajan, uzeli smo dodatan kapital da možemo još rasti. Kontaktirali su me Friis i Zennstrom iz Skypea, s kojima sam jako brzo dogovorio suradnju. Tvrtka je bila bez prihoda, a oni su htjeli kupiti potencijal u tehnologiji. Budući je Skype bio vlasništvo eBaya, pola godine smo se 'natezali' s njihovim odvjetnicima, jer su htjeli sniziti cijenu. Zennstromu je 'pukao film', naredio je ljudima u eBayu da mu ta tehnologija treba i posao je bio sklopljen. Znakovito je da sam za prihvaćanje dogovora od strane eBay-a saznao baš kad sam sletio u Čilipe.
Dakle, prodali ste Camino i ostali na projektu Telio?
– Telio je projekt koji je lijepo rastao i razvijao se. Ali, čim uzimate velik dio tržišta velikima, a mi smo im mjesečno uzimali jedan do dva posto tržišta, što je strahovit šok, počnu igrice. Bace vas na sud kako biste izgubili brzinu, polet i fokus. Mi smo se od svih tužbi obranili, ali umjesto da širimo broj korisnika i širimo tvrtku, izgubili smo fokus. To nas je malo usporilo, ali smo i danas u ekspanziji i imamo 450 zaposlenika. S druge strane, kad imate toliko zaposlenika, opada inovacija, a više se posvećujete optimizaciji poslovanja, gdje se mogu srezati troškovi. Uz to, otežavajuće je i kad ste na burzi, gdje nitko nije zainteresiran za dugoročne planove, već je fokus usmjeren profitabilnosti tekućeg kvartala.
Ipak, ni tu niste stali. Krajem prošle godine pokrenuli ste novi projekt u Berlinu?
– Na to sam se sad u potpunosti prebacio. U Berlin i Silikonsku dolinu, jer je Silikonska dolina bitna za poslijepartnerstvo. Tamo su svi kojima bi naša tehnologija mogla biti zanimljiva, od Googlea do Microsofta.
Kriza je prilika
Kriza drma svijet već godinama. Jeste li u svojoj branši osjetili takve potrese?
– Ne toliko, jer što se tiče same tvrtke Telio, snižavali smo telefonske račune građanima. Tako da je kriza za Telio bila zapravo dosta pozitivna. Ljudi su počeli više pažnje obraćati na troškove, a jedna od većih stavki je i telefonija. Kad je kriza pokreće se manji broj Start-up projekata, jer je teže doći do početnog kapitala. Međutim, ako imate dobru ideju i dobru poslovnu povijest, ljudi su spremni uložiti. Mi smo i Telio startali 2003. godine, baš za vrijeme krize. Camino također. Kriza jest prilika, ali je zasigurno sve teže ako nešto radite prvi put. Cijelo tržište ulaganja zasniva se na dvije velike sile, pohlepi i paranoidnom strahu. Uvijek ide iz jedne krajnosti u drugu. Kad vam krene i ide dobro, onda svi živi ulažu u vaš projekt. Kad tržište pukne, svi se povuku, pa poprilično jako dobrih ideja ne bude prihvaćena.
Afera s praćenjem najposjećenijih stranica stigla nam je kao veliki šok, premda smo svi nekako imali osjećaj da nas „Veliki brat“ prati.
– Ljudi dosad nisu obraćali pozornost koje podatke uopće davaju i nisu bili svjesni što se s tim podacima kasnije može raditi. Nije bilo velikih zlouporaba. Inicijativa sa špijuniranjem je svrsishodna ukoliko će spasiti ljudske živote i spriječiti terorističke napade. Onda je to fenomenalno. Ali nisam za to da se radi prismotra na način da tvrtka koja dava podatke ne zna koga se prati. I mi u Teliu smo pratili ljude zbog sumnje u počinjenje kaznenog djela, ali temeljem sudskog naloga naslovljenog na određenu osobu i s navedenom svrhom praćenja, a to je normalna procedura. U ovom slučaju tajne službe NSA, postojao je 'de facto' bjanko ček za sve podatke. Većina podataka tiče se industrijske špijunaže, a NSA skoro 70 do 75 posto svojih savjetnika uzima iz vanjskih tvrtki. Kako onda znate da tog savjetnika netko neće unajmiti ili cak podplatiti ne bi li dobio informaciju o konkurenciji? Dakle, prikupljanje podataka treba biti rađeno na način koji neće omogućiti zlouporabe, a i ljudi koji to rade moraju imati odgovornost prema tim podacima. Jer ukoliko se dokaže da je netko zlouporabio te podatke, kazna mora biti drastična. Sad imamo model koji dosta dobro funkcionira. Zašto bi netko 'pokupio' vaše podatke, ako nema sumnje da ste kriminalac?
Vrlo mladi ste napustili Hrvatsku. I sami ste kazali da niste vidjeli perspektivu. Je li se do danas što promijenilo i u čemu je po vama problem?
– Prva generacija tvrtki u poslu interneta i softwarea bila je napravljena tako da vlasnici nisu prepoznali da ključnim ljudima u svojoj tvrtci dadu i udio. Onda nemate zaposlenika, već i suvlasnika, koji razmišlja na isti način kao ti. To je ogromna razlika. I u Teliu i u Caminu radili su ljudi koji su bili financijski osigurani, ali dok nisu do toga došli bili su spremni raditi jako puno i za manji novac, uz suvlasnički udio. Tek jedna od tri Start-up tvrtki uspije, prosjek je čak i manji. Kad započinjem novi projekt nastojim ispoštovati tri preduvjeta, a svi su na P: people, patience, persistence. Dakle, potrebni su vam jako dobri ljudi s kojima ste spremni podijeliti. Potom vam treba jako puno strpljenja kad s njima radite i na kraju da ste uporni. Uvijek se dogodi onaj jedan dan kad sve izgleda loše i pitate se zašto sam to uopće pokrenuo, jesam li trebao nešto drugo. U tom trenutku treba stati na loptu, biti uporan i ne odustati na prvom problemu. Jako puno pomaže ako imate kvalitetne i motivirane ljude i to na kraju napravi veliku razliku. A to je problem u Hrvatskoj, jer toga nije bilo. Da za moju novu tvrtku imam deset jako dobrih ljudi koji znaju programirati s Android ili iOS platformom, deset dizajnera koji se bave aplikacijama, njihovom integracijom i razvojem sučelja aplikacije, njima se odmah može naći posao.
Dubrovčani, javite se!
A da nađete deset Dubrovkinja i Dubrovčana koji imaju takva znanja, biste li ih angažirali?
– Odmah! Vjerojatno bi najprije dvije ili tri godine radili u inozemstvu dok ne dobiju temelje i način na koji tvrtka radi. A onda je cilj vratiti ih u Hrvatsku. Prva ideja je bila Zagreb, ali Dubrovnik bi mogao biti i još atraktivniji.
Jeste li pratili ideje i radove naših sugrađana, između ostalih, Žitnika i Jakobušića?
– Riječ je o jako kvalitetnim momcima i sigurno bi mi bilo drago s njima se povezati i pomoći im na bilo koji način. Kad se stekne kritična masa onda se jako lijepe stvari mogu dogoditi. Imamo ljudski potencijal, a imamo i naše sveučilište, koje se jako lijepo razvija i napreduje. Imamo grad koji je predivan i u koji bilo koji poslovni partner želi doći na sastanak ili razvijati neki projekt. Siguran sam da se u Dubrovniku može pokrenuti nešto dobro. Dubrovnik će uvijek biti grad turizma, ali neka preko zime bude grad softwarea.
Je li zaista, kroz jedno vremensko razdoblje, moguće staviti Dubrovnik na mapu barem europskih centara za razvoj IT tehnologije?
– S jednim osmišljenim planom je to sigurno moguće. Naravno, treba postaviti prave ljude koji će to voditi, koji su motivirani. Osobno bih htio pomoći savjetom pa i kao ulagač. Bilo bi mi draže ulagati u svojoj državi, nego negdje vani.
Ne bi Vas spriječila ni hrvatska birokracija?
– Malo sam još uvijek skeptičan, ali čovjek uvijek treba pokušavati, gurati dalje. Samo ne glavom kroz zid. Optimist sam.
Što biste poručili mladim Dubrovkinjama i Dubrovčanima, koji bi se možda upustili u svijet poduzetništva, ali nemaju baš hrabrosti?
– Bitno je da se uključe i rade stvari koje su korisne, i prije nego izaberu zvanje. Na primjer, ako o nečemu znaju dosta, neka to objave na wikipediji. Ukoliko znaju pisati software, neka pišu za Open-source projekte i na taj način se učiti kroz volontiranje. Tako rade nešto korisno i dobro, osjećaju se dobro. I meni je to promjenilo život jer mi je dalo ulaznicu i vrhunsku referencu, a i jako puno ljudi koje sam u zadnjih 10-15 godina zapošljavao upravo su radili na Open-sourceu, stekli sjajne reference. Kod nas je problem s nezaposlenošću. Sigurno bih svima preporučio da nešto pokušaju. Jer ako nešto ne pokušaš, ništa nećeš napraviti. Hokejaš Wayne Gretzky jednom je kazao: Promašio sam sto posto udaraca koje nikad nisam uputio. Isplati se probati, pogotovo dok su mlađi i dok studiraju, a ne čekati da ih neka tvrtka angažira. Treba nam zdravi sloj malih poduzetnika, posebno mlađih ljudi. Optimist sam jer vidim jako dobar trend i nadam se da se svi oni neće izgubiti u moru birokracije.