Prije sedam godina Zoa Huljev Miloslavić s obitelji je spakovala kufere i zaputila se u Irsku. U nepoznato. Bilo je to odvažno – izmijeniti cijeli život preko noći, naročito s malom djecom. Ali jedino što danas žali je što se na taj potez nisu odlučili ranije. Dubrovnik je ipak vuče i dolazi svake godine u posjet obitelji, prijateljima…
Kad i zašto si otišla iz Grada? Je li odluka bila rezultat dužeg promišljanja ili je donesena onako ad hoc?
1.srpnja će biti osam godina da sam otišla iz grada. Muž je otišao sedam mjeseci prije mene a djeca su došla četiri mjeseca kasnije, u listopadu. Prvi i osnovni razlog odlaska su bile financije. Jednostavno nam je bila nemoguća misija preživjeti zimu s mojim minimalcem i muževom naknadom sa berze jer je radio kao sezonac u hotelu. Ljeti bi bilo ok, ja bi radila više poslova, čistila od jutra do mraka. Muž bi radio po cijele dane a na kraju kad bi sve poplaćali ne bi nam ostajalo ništa. I tako u krug punih pet godina. Dok meni nije puk’o film i palo mi na pamet da je vrijeme da se pokrenemo i odemo ća iz države dok smo još hajmo reći mladi. Par mjeseci sam guglala i tražila gdje je najjednostvnije i najpovoljnije otići, gdje ne treba puno dokumentacije, para za početak i gdje je najlakše naći posao. I tako sam došla do Irske. Muž nije bio baš sretan odlukom o odlasku u početku ali nismo imali baš nekog izbora. Danas nam je jedino žao što nismo otišli ranije.
Koliko je tebi i tvojoj obitelji trebalo za adaptirati se na život u Irskoj?
U početku je bilo jako teško i tužno. Tužno jer si cijeli svoj život spakirao u samo 30 kutija od 30 kila, sve svoje uspomene, svoje uspone, svoje padove. Tužno jer ostavljaš svoje prijatelje, svoju familiju iza sebe. Tužno jer si primoran napustiti svoj dom ako želis imati normalan zivot a ne preživljavati i misliti se hoćes li imati za stanarinu, račune i za ručak na stolu a da ne spominjemo stvari za djecu. Teško jer odlaziš u nepoznato, nemaš pojma šta te čeka, ne znaš nikoga i nemaš nikoga svoga. Teško jer u početku živiš sa deset nepoznatih ljudi u kući jer ne možeš tek tako iznajmiti svoj stan. Treba imati posao, dovoljno veliku plaću i dobre preporuke jer se to sve provjerava a konkurencija je velika. Puna četiri mjeseca smo tražili stan i kad smo napokon uspjeli otišla sam po djecu i mogu reći tek tad sam zapravo shvatila u svojoj glavi da je to – to i da nema nazad. Tog momenta sam svoj život potpuno okrenula na Irsku. Djeci u početku nije bilo drago što smo se doselili u Irsku, pogotovo starijem sinu. Stalno je kukao da hoće nazad ali i to je prošlo kroz par mjeseci kad je vidio kakav život imamo ovdje u usporedbi s onim u Hrvatskoj. Jest da su bili mali ali vrlo su brzo osjetili razliku.
Živite u Dublinu. Čime se tamo baviš?
Kad smo došli ja sam se zaposlila kao prodavačica u Sisleya i tamo sam radila osam mjeseci a muž je radio u restoranu kao konobar. Nakon toga sam našla posao kao Visual Merchandiser u Superdry store i u toj firmi sam skoro sedam godina i dogurala sam do In Store Visual Menager za Irsku. A muž je u ovih osam godina došao do F&B menagera u hotelu. U ovih osam godina u Dublinu smo postigli puno više nego ja do 36. a muž do 41. u Hrvatskoj. Ne govorim samo o pozicijama nego i o poštovanju od strane šefova i kolega, načinu na koji se odnose prema tebi kao radniku. Kad ti netko svaki radni dan reče: ‘Hvala što si došla na posao i odradila posao odlično, ništa ti nije teško!
Koliko često dolaziš i bude li nostalgiie? Što ti i/ili tko najviše nedostaje?
Imam sedam tjedana godišnjeg odmora i svaku godinu gledam doći u Hrvatsku dva – tri tjedna s djecom. Par dana provedem u Dubrovniku s mojim prijateljicama i tetkom a ostatak u Splitu s ocem, sestrom, bratom, pomajkom i prijateljicama iz djetinjstva. Njih dođem vidjeti a ostalo mi zaista ništa ne nedostaje. Zato ostatak godišnjeg svake godine gledamo svi zajedno otići negdje gdje nismo nikad bili. Da smo ostali u Hrvatskoj o tome smo mogli samo sanjati.
Usporedba načina života tamo i ovdje, naročito u smislu perspektive i poslovne i uopće? Je li plan ostati zavazda ili se vratiti?
Život u Hrvatskoj i Irskoj su razlika nebo – zemlja! Irska je puno uređenija država. Birokracija je puno jednostavnija; nema deset različitih ustanova za iste stvari, nema šetanja iz sobe 5. u sobu 10. nego na jednom šalteru rješiš sve što ti treba bez vraćanja nazad jer ti fali neki obrazac za koji nisi imao pojma da ti treba i čekanja da se netko vrati s kave na kojoj uopće nije trebao biti. Radnici su jako zaštićeni od strane države. Nakon tri do šest mjeseci rada na jednom mjestu automatski dobivaš stalni posao. Nema bezobrazluka prema radnicima, zapošljavanja na crno, plaće na ruke, neplaćanja poreza, jer za sve to možeš završiti u zatvoru. Ovdje se jako cijene rad i trud. Bez moljakanja ćeš dobiti povišicu i promociju ako vide da se trudiš i radiš svoj posao kako treba. I školstvo je puno jednostavnije i praktičnije. Djecu se ne pegla s nepotrebnim stvarima koje im neće biti potrebne u životu. Djeca sama biraju predmete koje će učiti. Roditelje se ne zivka u školu za svaku glupost a ako dijete neki predmet nije svladalo profesor ti se ispriča jer ga nije uspio naučiti i zainteresirati jer je to njegov posao. Nema ponavljanja godine. Nema domaćih jer vrijeme kod kuće im je vrijeme za odmor. Kad se radi – radi se, ali zato petak popodne kad se završi s poslom svi idu u pub. Vikendima se izlazi i svaki klub i pub je prepun. Grad je pun i ljeti i zimi jer ljudi zarađuju dovoljno da mogu uživati u životu. Sređeno je zdravstvo a za ljude koji nisu u mogućnosti raditi se država dobro pobrine. Dakle socijalne su pomoći dovoljne za pristojan život.
Da budemo načisto nigdje nije savršeno. Svugdje ima pluseva i minusa. Ali već kad sad mogu birati radije biram Irsku koja ima puno manje minusa nego Hrvatska i nije više pitanje samo financija nego i načina života ljudi. Ovdje su ljudi puno bezbrižniji, veseliji, nisu toliko depresivni kao u Hrvatskoj, što me i ne ćudi u kakvoj državi žive. Nije da pametujem nego sam živjela na oba mjesta i osjetila razliku. Zato se definitivno ne mislim vraćati dole nikad, ni u penziji! Možda ću provesti malo više vremena tu ljeti ali se neću vratiti sigurno. Po prvi put u mom odraslom životu živim život kakav sam oduvijek željela. Imam posao koji obožavam i s gustom idem raditi, neke nove prijatelje s kojima izlazim i zabavljam se, putujem s obitelji… Zapravo napokon živim život bez stresa, bez puno razmišljanja imam li za sve dovoljno, bez opterećenja i toga se ne bih odrekla nikad. Jedino mi je krivo što nismo otišli iz Hrvatske ranije.
Foto: Privatna arhiva