[DUBROVČANI IZVAN GRADA] Vladimir Gojun: S godinama mi Grad sve više fali

Još jedan Dubrovčanin koji je izvan Grada ostvario veliki uspjeh je Vladimir Gojun. Montirao je impresi­van broj višestruko, u zemlji i inozem­stvu, nagrađivanih igranih, dokumen­tarnih filmova, ali i eksperimentalnih filmova. Potpisuje montažu i jedinog mockumentary (pseudodokumentar­nog) filma s prostora bivše Jugoslavije ‘Hjuston, imamo problem’ za koji je, kao i za film ‘Rudar’, nagrađen ugled­nom slovenačkom nagradom ‘Vesna’. Montažer je i filma ‘Murina’ Antonete Alamat Kusijanović, koji je ostvario velike svjetske uspjehe, uključujući i nagradu ‘Camera D’or’ na prestižnom filmskom festivalu u Cannesu.
Vladimir Gojun rođen je 1979. godine u Dubrovniku. Iako mu je prva želja bila režija, diplomirao je montažu 2007. na Akademiji dramske umjetno­sti u Zagrebu gdje je i zaposlen. Ipak, kroz svoj se rad okušao i kao reda­telj i to u dokumentarnim filmovima ‘Ciklusi’ i ‘Times of Great Depression’.

Režija ili montaža?!
— Iz Dubrovnika sam otišao 1999. godine kad sam upisao studij. Godi­nama sam već znao da se želim baviti filmom, primarno filmskom režijom. Igrom slučaja otkrio sam da na Aka­demiji postoji i studij montaže, pri­javio sam se i na taj prijemni na koji sam upao. Ni danas ne žalim za odlukom ­da se bavim montažom jer me je ponajviše naučila svim aspektima filmskog izražavanja i stvaranja – rekao nam je Gojun.
Prvi dugometražni igrani film na kojem je radio u ulozi glavnog monta­žera bio je ‘Buick Riviera’ 2008. godine.
— Iako sam već neko vrijeme imao karijeru montažera na televiziji i isku­stva u montiranju kratkometražnih filmova opet je sudbina uplela prste. Nakon što sam prvo bio na spome­nutom filmu angažiran kao asistent montaže, producent i redatelj filma su me pitali bih li bio zainteresiran preuzeti montažu. Moram priznati da sam u tom trenutku istovremeno osje­tio uzbuđenje, veliku odgovornost, ali prije svega izazov. Znao sam da je ovo jedna nova stepenica u mojoj karijeri tako da sam tu priliku objeručke pri­hvatio unatoč prvotnom, i rekao bih posve normalnom strahu – priznao nam je Vladimir, kojeg je bilo logično upitati je li uzbuđenje s godinama rada opalo ili je uvijek isto.
— Naprotiv, svakim novim projek­tom uzbuđenje raste. Da te vrste uzbu­đenja i adrenalina nema vjerojatno bih se prestao baviti ovim poslom – odgo­vorio nam je.

Od poznanstva iz Grada do suradnje
Pitali smo ga jasno i kako je došlo do suradnje sa sugrađankom Antonetom Alamat Kusijanović s kojom je posti­gao, bez pretjerivanja, svjetski uspjeh.
— Rad s Antonetom na ‘Murini’ je bio lijep, poticajan i inspirativan. Pozna­jemo se dugi niz godina, još od prije studija. Bilo je prirodno da nekad zajedno surađujemo i srećom ta suradnja se ispostavila veoma uspješ­nom – kratko je prokomentirao skro­mni montažer, koji o svojim uspjesima priča zapravo vrlo malo, ali zato njegov rad govori više nego dovoljno sam za sebe.
U Gojuna odmora baš i nema, jer pauze između projekata traju vrlo kratko. Štoviše nerijetko radi paralelno na više filmova istovremeno.
— Upravo montiram jedan, po meni jako inspirativan, dugometražni igrani film debitantice Urške Đukić iz Slove­nije, prošlogodišnje dobitnice nagrade Europske filmske akademije za najbo­lji kratkometražni film i francuskog Cesara. Trenutno smo u fazi dovršava­nja grube montaže koju ćemo nastaviti krajem siječnja kad će se nadosnimiti ostatak scena. Također, dovršavam dokumentarni film ‘Blum’ redateljice Jasmile Žbanić, o jednom od najzna­čajnijih industrijskih figura u bivšoj Jugoslaviji, Emeriku Blumu, osnivaču Energoinvesta, vizionaru i jednom od najzaslužnijih osoba za organizaciju sarajevske Olimpijade 1984. Za neko­liko dana održat će se sarajevska pre­mijera igrane serije ‘Znam kako dišeš’, također autorice Jasmile Žbanić koja je svjetsku premijeru imala na ovogo­dišnjem festivalu u Veneciji.
Pored navedenih projekata poči­njem i rad na dokumentarnom filmu o Feral Tribune-u redateljice i produ­centice Dijane Mlađenović – otkrio nam je Gojun, koji osim u radu na filmovima uživa i u prenošenju svog znanja na studente Akademije dram­ske umjetnosti u Zagrebu.
— Predajem kolegij Montaža III na trećoj godini BA studija odsjeka mon­taže. Kao profesor trudim se što bolje prenijeti svoje znanje i iskustvo svojim studentima te ih pripremiti na profe­sionalne izazove koji ih čekaju u tre­nutku kad diplomiraju. S obzirom da se moja ‘klasa’ studenata sastoji od 5–6 polaznika godišnje veće su mogućno­sti za kvalitetniji pedagoški pristup svakom studentu i to je, moram pri­znati velika privilegija – kazao nam je Vlado, koji ipak, priznaje, sve više čezne za rodnim gradom.

Uspomene i čežnja za Gradom
— S godinama fali sve više. Najviše mi fali obitelj koja je u Gradu. U posljednje vrijeme se trudim doći što češće ako sam u mogućnosti, ali zbog obveza na Akademiji i prirode posla to nije uvijek lako organizirati. Sve više me privlači ideja da se vratim. Blizina mora kao neko moje prirodno stanište je glavni uzrok takvom razmišljanju. Tu se osje­ćam najslobodnije, najprirodnije i naj­opuštenije. Isto tako, moj posao bi mi možda i mogao dozvoliti takvu orga­nizaciju života. Vidjet ćemo… – rekao nam je, te se prisjetio svojih ‘zlatnih godina’, djetinjstva i rane mladosti.
— Pripadam generaciji koja je odra­stala kroz 90-e u Gradu, i mada bi se nekome činilo kako je to bilo turobno i mračno vrijeme, ja ga pamtim po mno­gočemu dobrom i pozitivnom. Kultura življenja je bila potpuno drukčija od današnje, entuzijazam se osjećao na svakom koraku. Volim se prisjetiti tih dana najčešće kad sam u društvu pri­jatelja s kojima sam i do danas održao tu vezu – završio je Gojun.