O poslu mogu uvijek, ali što se tiče Grada, možda sam malo sentimentalan… Drugačije ga osjećam. Možda da pričamo samo o poslu? – nježno nam i polako priča gospar Tonko Jović, urednik, voditelj, scenarist, redatelj… Dubrovčanin izvan Grada. Gospar kojeg je zauvijek označio kantun Vetranovićeve i Prijekog, gdje se rodio, upravo tu, napominje, ne u bolnici. Pokušava se, tijekom cijelog razgovora, ‘držati’ gospar Tonko profesionalnog puta – za kojeg svakako ne bi bilo dovoljno niti ove naše 64 stranice tjednika – ali misli i riječi lete svako malo prema Gradu. Vraća nas polako u 1965. godinu, a preći ćemo razdoblje do 2009. kada odlazi u mirovinu, no i godine kasnije. Veliko i plodonosno razdoblje, ma kaže – ‘bulikan toga’.
—Nikad ništa ne bih izdvojio iz mog rada. Odgovor na to vrlo je jednostavan – sve što sam ikad radio, sam radio s gustom. Mislim da je to bio moj privilegij, a svakako sam se svaki put i sam davao, maksimalno angažirao. Hoćemo li kronološki? – pita kroz osmijeh. Vraća se u vrijeme kad je bio stipendist Radiotelevizije Zagreb. Internu novinarsku školu prošao je 1965. i 1966. godine, a godinu dana kasnije počinje raditi.
‘Smjerom putokaza’
—Prva emisija u kojoj sam kao suradnik sudjelovao bila je ‘Smjerom putokaza’. Vrlo popularna emisija u JRT programu koja je putovala po gradovima u cijeloj Jugoslaviji. Za tu emisiju putovao sam od Bitole, Prištine, Subotice, Celja, Mostara, Hvara… Također, 1968. godine smo obilazili tada velike hrvatske radne kolektive, Inu, Đuru Đakovića, Brodosplit, Podravku, Saponiju… U svakom tom velikom poduzeću smo tražili – i nalazili – mali grad, u smislu različitih ljudi, doba, različitih hobija, zanimanja, radnih mjesta… A i kad se radilo o gradovima, to su bili svojevrsni portreti gradova. Voditelji te emisije bili su jako popularna trojka – spikerica Gordana Bonetti, voditelj Vlado Štefančić i lutajući reporter Gerhard Ledić koji je radio reportažice o zanimljivostima iz prostora u koje smo dolazili. Urednik te serije bio je Miro Mahečić, a redatelj Igor Mikjeli. Jako dobra ekipa – navodi nam. Uslijedile su 1968. i 1969. kad je gospar Tonko bio u vojsci, sedamdeseta mu je označena serijalom ‘Zdravo mladi’, koja se emitirala do 1986. godine, a čiji urednik je prije gospara Tonka bio Mihovil Brajević.
—Godine 1971. smo Mićo i ja započeli još jednu seriju, ‘Prijatelji glazbe’, koja je trajala do 1986. godine. Inače, na YouTubeu ima baš jedna epizoda nazvana ‘Susreti u Dubrovniku’, snimljena 1978. godine. Imao sam ‘bafe’ do brade i crnu kosu. Ali čuješ, bilo je to ipak prije četrdeset godina – smije se naš simpatični velikan ‘dubrovačke strane’ ekrana. Uslijedile su brojne emisije – ‘Zabavni utorak’, ‘Prozor’, ‘Noćni program’… Rijetko koja bez barem bokuna Grada u njoj.
—1989. započeo sam s nečim što me jako zanimalo, a to je nostalgični program. Emisija se baš zvala ‘Nostalgija’, u njoj sam pratio godine od 1961. do 1965., a o svakoj godini po tri emisije. Uz nju sam radio i polusatnu emisiju ‘Naftalina’. U njoj sam prikazivao ili cjelovite emisije ili velike dijelove iz arhiva HRT-a, a gost je bio uvijek ili autor ili sudionik prvotne emisije – glumac, pjevač, skladatelj… ‘Naftalina’ je bila kreativan odnos prema tom prošlom vremenu, a ‘Nostalgija’ zapravo prava ‘registracija’ prošlosti. To sam radio do devedesete – priča nam dalje o prošlosti.
Uz ritam Shadowsa
Na dan 10. listopada 1992. godine počinje prava mala revolucija na televiziji. Gospar Tonko prvi put emitira ‘Crnobijelo u boji’, a ritam ‘Apache’ legendarnih Shadowsa, uvodna špica koju je, kad ju prvi put pogledate, nemoguće zaboraviti. Odgojila je, educirala mnoge. Stoga, i osobna zahvala gosparu Tonku na pozitivnoj nostalgiji!
—To je bila novost uopće tadašnjeg programa i tako je tretirana u javnom prostoru, kao programska novost. Bilo mi je iznimno drago jer su ljudi jako dobro prihvatili ‘Crno-bijelo u boji’, ne zato što sam ‘hvalio prošlo vrijeme’, već bio ‘skretničar’ između starog materijala i modernog. Uvijek sam ponavljao i ponavljat ću – dobrog starog materijala. Jer, nije dobro sve što je staro. Na ovoj emisiji postojala je korespodencija. Ljudi su emocionalno i profesionalno, pa i iz kurioziteta, gledali ‘Crnobijelo u boji’. Veliki mi je komplimenat bio što su klinci, mladi gledatelji, bili česti. De facto, bila je to jedina emisija gdje su mogli doznati neke stvari o kojima su čuli, o kojima su im roditelji ili neki stariji pričali, a sad su to mogli i vidjeti. Ukupno sam napravio 633 emisije, s time da je trajanje bilo od trideset minuta do pet sati. Zapravo bila je to program-emisija! Paralelno s njome radio sam i dokumentarce u dokumentarnom programu te obrazovnom. I poprilično toga u dječjem programu – navest će nam. Od ‘čisto’ glazbenih emisija, do dječje maškarate iz Dubrovnika, a tek priča o OŠ ‘Nikica Franić’…
—Kad sam radio ‘Crno-bijelo u boji’, ponovo sam pošao u Dubrovnik, okupio taj jedan razred koji sam snimio, bili su to sad već gospari i gospođe, i bilo je jako zgodno uspoređivati ta vremena. Oni su se prepoznavali, drugi su ih prepoznavali i uopće taj jedan čisto televizijski momenat je bio jako atraktivan. Iskreno, mislim da sam radio s mjerom. To bi ukratko, bila moja biografija – ponovo osmijeh našeg sugovornika zaokružuje priču. Dubrovnik… A Dubrovnik? – dodaje.
O Parcu s posebnim ushitom
— Snimio sam pet emisija na temu našeg Parca i Feste svetoga Vlaha. Mislim da svatko tko je iz Grada, a pogotovo onaj tko je iz Grada i ode iz Grada drži svetoga Vlaha kao znak prepoznavanja, znak trajnosti, trajne veze s Gradom. Devedesete sam radio dokumentarac Festa svetoga Vlaha koji je trajao sat vremena, potom 1992. ratnu Festu. Grad je bio pod okupacijom… Uslijedio je jedan poseban dokumentarac – ‘Grad u ruci’ – snimao sam kipove svetoga Vlaha i Grad kojeg drži u ruci. Tu je i dokumentarac o crkvi svetoga Vlaha, te nedavni dokumentarac o dubrovačkim tombunjerima – s posebnim ushitom u glasu priča o svojim dubrovačkim temama.
— Drago mi je što nitko od mojih profesionalnih kolega, ali i šefova, nije rekao da zloupotrebljavam moju vezu s Dubrovnikom. Ali postojao je u meni taj dubrovački kontinuitet. ‘Zdravo mladi’ – jedna emisija bila je o Leru, potom Bucu i Srđanu, Ibrici… Spona je trajna, nema prekida. Drago mi je da je moj dubrovački angažman bio dobro prihvaćen među ljudima, ne samo onima koji su posjetili Dubrovnik, onima koji ga žele posjetiti, već i ljudima iz Grada – iskreno priča gospar Tonko Jović. Njegov angažman izlazio je iz onog čisto televizijskog, priča nam.
—Početkom 2000. radio sam seriju akcija najraznovrsnijeg sadržaja u sklopu gradskih priča. Čak smo pokušali oživjeti plesnjake u Gradskoj kafani. 2003. sam okupio stare dubrovačke rockere pa su u Revelinu ponovo zasvirali, to je bio urnebes. Jako mi je drago znati da je to što sam radio ipak imalo odjeka u gradu, da su ljudi to prihvaćali kao dio sjećanja, mladosti, nostalgije… Ipak, jednako mi je drago, a možda i najvrijednije, što su mladi u tim programima mogli upoznavati stvari koje drugdje jednostavno nisu bile u programu. Jednima sjećanje, drugima informacija – reći će nam.
Još malo za kraj…
Tu su i njegovi dokumentarci usko vezani uz Društvo prijatelja dubrovačke starine.
—Radio sam film za 55. godišnjicu nazvan ‘Priča od kamena’ i za 65. godišnjicu ‘Priču od starina’. Ekipa je to ljudi koja radi izuzetno i premalo cijenjen posao, koristan ne samo za Grad već i šire. To što DPDS radi je civilizacijsko pitanje – napominje. Ideja, kaže, ima, ali mogućnosti…
—Radio sam u vanjskoj produkciji, što znači da su ti ljudi ili našli sponzore ili snosili troškove. Sad je vrijeme bez solada pa i nema vanjske produkcije. Ako bude bude, ako ne bude, hvala Bogu – još uvijek kroz osmijeh priča. Još bi nešto rekao za kraj, a čini se kako je to nešto – baš o njegovom Gradu. Pitamo ga kad dolazi.
—Ne znam – opet osmijeh – možda dođem ovog ljeta nakon nekoliko godina, ako uspijem posložiti uvjete koji moraju postojati i biti prije realizirani. Znate, moji prvi dani života bili su unutar Zidina, možda upravo to obilježava cijeli moj put. Čovjek u sebi nosi vezu s Gradom – ili ne. Netko nosi Grad sa sobom, netko se u njemu ‘samo rodio’, a netko s Gradom živi još jedan život. Tako i ja imam svoja dva grada – u Dubrovniku sam se rodio, u Zagrebu živim – reći će nam gospar Tonko Jović.
‘Imate dovoljno sebe za oba grada?’, pitamo ga.
—I previše! Reklo bi se, bulikan… A sada, evo ti adresu, pa mi molim te pošalji jedan broj DuLista, da budem i ja malo nostalgičan!
POSEBNO DRAGA AKCIJA ‘Zagreb Dubrovniku’ Jedna akcija koju smo radili bila mi je posebno draga. Zvala se ‘Pozdrav ljetu, Zagreb Dubrovniku’, a krenula je mislim 1996. godine. Marko Brešković, Niko Koncuo, tadašnji direktor Argentine i ja pokrenuli smo akciju dva dana ljeta ispred Marka, ispred Troubadura. Uživo se svirala glazba, iz Zagreba je došla jedna, nazovimo je, evergreenska reprezentacija – Drago Diklić, Jimmy Stanić, više sam i zaboravio tko je pjevao. Zadnju večer smo napravili noć od Argentine. Jedan od brodova koji je plovio za Lokrum je prevozio ljude do mula uz pratnju Maestrala. Potom iskrcaj i opet pjesma u đardinu hotela. O tome sam prikazao i jednu reportažu za ‘Crnobijelo u boji’, a sviralo se na raznim mjestima – Puiškoj placi, ispred Marka, ispred Parčeve crkve... Htio sam da ‘Zagreb Dubrovniku’ postane jedna stalna akcija, da pred sezonu Zagreb dođe u grad, a prije Feste svetog Vlaha Dubrovnik u Zagreb. Žao mi je što nije potrajala, mislim da bi bila moderan program i danas!
Objavljeno u tiskanom izdanju 15. lipnja 2022.