U Zagrebu sam skoro pola svoga života – govori nam ‘Dubrovčanin izvan Grada’ Mato Pavličević, sam se, na neki način, čudeći ovoj iznesenoj informaciji. Kolega novinar, vrsni je poznavatelj automobilskog svijeta i svega što se veže uz tu temu.
— Nemojte staviti samo da sam stručnjak – istaknuo je kroz smijeh. Već 24 godine živi u metropoli, a tamo ga je odveo posao.
—Počeo sam raditi za Jutarnji list. Bio sam u ekipi koja je u listu radila tri mjeseca prije nego što je uopće izašao prvi broj. Zvali su me i rekli da dođem raditi na auto prilogu. Na taj način sam ispunio svoj san. Naime, od djetinjstva sam zaljubljen u aute. Oni su moj život, ljubav i hobi – priča nam Pavličević. Inače, prije preseljenja u Zagreb, radio je skoro pet godina u dopisništvu Večernjeg lista u Dubrovniku. Redakcija je bila u starom sudu, kod Preparandije.
—Na stolu i dalje imam tu svoju prvu Večernjakovu press iskaznicu iz 1993. godine. To se nekad zvalo ‘redakcijska legitimacija’. U tom nas je razdoblju bilo deset u dopisništvu. Imali smo dopisnike iz Konavala, s Pelješca, Korčule, Mljeta… Sad, koliko znam, nema dopisništva već ‘sto godina’. Tada je, kroz 1993. i 1994. godinu, u Večernjem izlazio feljton ‘Ljudi i rat’, a u kojem su se donosile ljudske priče iz rata. Bilo je, nažalost, puno materijala za odrađivati. To me tada zanimalo, i po tome sam dosta ‘tamburo’.
Kolekcija od 1200 autića
Te 1998. godine, kad se odlučio na selidbu u Zagreb, imao je 24 godine.
— Nije me bilo teško nagovoriti da sjednem u auto, sa svim svojim stvarima, ostavim uplakanu majku u Gradu i odem za Zagreb. Trebalo se usuditi to napraviti. Zapravo, ljudima je nekad teško napraviti taj prvi korak. No, neće ti nitko odsanjati tvoj san, nego moraš sam krenuti i ostvariti željeno. To sam ja i napravio. Na kraju se pokazalo kako nikad nisam bio bolji sa svojima nego kad sam odselio! – kazao je Pavličević. Samo nekoliko godina kasnije, prelazi u specijalizirani magazin o automobilima ‘Auto moto trend’, a ujedno je počeo raditi za tvrtke koje se bave vanjskom TV produkcijom.
—Sve je to dalje išlo kao lopta od snijega. S vremenom se sve razvijalo brže i sve više toga se ‘lovilo’ na tu kuglu. Tako već četrnaest godina imam svoju vlastitu izdavačku tvrtku. Izdajemo specijalizirane magazine o automobilima, kamionima, terencima, ali i o prometu. Također, ekskluzivni smo isporučitelj kataloga za ‘Zagreb Auto Show’ – naveo je. Druga tvrtka se bavi TV produkcijom i logistikom za strane produkcije koje dolaze snimati u Hrvatsku, najviše kad je riječ o organizaciji automobila za ekipu, ali i onih za snimanje što zna biti jako zahtjevno. Iako je u korona-krizi, kako ističe, ‘teško spojiti 1. i 31.’, sretan je što radi posao koji je htio raditi otkad je bio dijete.
—Sjećam se kad sam s 12 godina boravio u Lovranu kod rodice Sonje. Kad sam vidio vitrinu njenog supruga, punu malih auta, cijele zimske praznike se nisam odvajao od nje. Uvijek se mogao vidjeti trag mog nosa na staklu (smijeh). Kad sam se vratio u Dubrovnik, prikupio sam sve autiće koje sam imao i počeo sam ih spremati u vitrinu. Trenutno imam kolekciju od oko 1200 komada. To je još i mali broj. Imam kolege kolekcionare koji broje oko 10 tisuća primjeraka! No, s druge strane, oni su u gadnim problemima sa ženama zbog rečenica kao što su: ‘Sorry draga, nema shoppinga u outletu, izašli su novi Hot Wheelsi’ – kazao je kroz smijeh.
‘Teško je odvojiti nekoga od mora…’
Na samom početku, s glavnim gradom Hrvatske najviše ga je upoznao Marijo Bekić, tada student, a danas ravnatelj Opće bolnice Dubrovnik.
—Bio je moj prvi domaćin u metropoli i osoba koja je oduvijek bila divna prema meni. To je moj prijatelj otkad smo bili djeca. Razgovaramo o svemu, osim o politici. I bolje – rekao je. Inače, kad je došao u Zagreb, to je bila ‘ljubav na prvi radijator’.
—Kad sam shvatio da se sve grije, od spavaće sobe do banje, mojoj sreći nije bilo kraja. Tu sam već 24 godine i na sve živo sam se naviknuo, osim na hladnoću. Niti ću ikad. Užasno sam zimogrozan – istaknuo je. I mislio je da nikad neće moći živjeti u gradu u kojem ne može vidjeti more svaki dan.
—Tijekom prvih nekoliko godina, znao bih poći na Jarun, sjesti i gledati odsjaj svjetala na vodi te zamišljati da sam negdje uz more. Teško je odvojiti nekoga od mora, a kome je ono u krvi. Inače, kao dijete sam trenirao jedrenje. Tako da sam vremenom ispunio još jedan svoj san. Kupio sam jedrilicu! Trenutno se nalazi u Šibeniku, a ne u Dubrovniku jer mi je ipak malo teže poći na jug preko vikenda. Možda se to promijeni nakon izgradnje Pelješkog mosta. Jedrilica, ali i privatni auto imaju dubrovačke registracije.
‘Fali mi čut’ zvona’
Postoje neke situacije iz Grada koje mu itekako nedostaju, i nešto je što ne može svakodnevno doživjeti u Zagrebu.
—Živio sam u povijesnoj jezgri, u Ulici od Buže. Fali mi čut’ zvona. Fali mi na proljeće, u jutarnjim satima, čut’ zvuk čiopa. Znam da ljudi to u Gradu ne vole, ali mi stvarno nekad zafale južine, i onaj zvuk mora kako tuče od zidine – prisjeća se Pavličević koji je posljednji put u Dubrovniku bio za Božić. Od češćih dolazaka u Dubrovnik, odbija ga jedan problem, a koji muči većinu stanovnika. To je – problem parkinga.
— Moram ostaviti auto na udaljenim lokacijama od Grada i doći pješke do doma. Stvarno ne mislim i ne želim ostaviti bogatstvo na parkiralištima. Inače, ljudima je teško i nepraktično živjeti u Gradu. Znam kako moja 77-godišnja majka, primjerice, za komad mesa mora poći u drugi dio Dubrovnika. I još dok sam živio u Gradu, nikad nije bila ovolika gužva – tijekom cijele godine! Nadam se da će se uskoro riješiti problem i uspostaviti neko optimalno rješenje.
Danas s ispod sto tisuća kuna….
Ruska invazija na Ukrajinu nepovoljno utječe na gospodarstvo, kako na europskoj, tako i na globalnoj razini. Jedan od zabilježenih utjecaja je i onaj na porast cijena goriva. Zbog navedenog se, među ostalim, uskoro očekuje i povećanje cijena autobusnih karata.
—Cijena karte za put od Zagreba do Splita mogla bi poskupiti za otprilike pedeset kuna. Znači, još i više do Dubrovnika – komentira Pavličević. No, s druge strane, ističe kako je činjenica da će ‘sve naftne tvrtke naći razlog za podizanje cijena’.
—Isto tako, cijena nafte pada vanka jer su Sjedinjene Američke Države rekle da neće uvoziti naftu iz Rusije. Zašto kod nas raste? Zato što može i država to odobrava jer ona najviše zarađuje od goriva. Kod nas cijena goriva puno brže skoči, sporije se snizi i nikad ne vrati na staru razinu – rekao je.
—A po pitanju izbora automobila za kupiti, Dubrovnik predstavlja daleko i malo tržište. Zato i nema auto salona jer se nikome ne isplati ulagati u to na tako mali broj stanovnika – naglasio je. Na globalnoj razini nakon Covida, kako ističe, trenutna ratna situacija posebno utječe na proizvodnju čipova koji su važan dio svakog novog automobila.
—Prvo je koronavirus zadao veliki ‘udarac’ na proizvodnju automobila. Danas automobili imaju sve više elektronike i samim time sve više navedenih čipova. Koliko god taj čip izgleda jednostavan, to nije tako. Riječ je o jako kompliciranoj tehnologiji. Dakle, kad je krenula korona, tržište je palo za 40 posto u odnosu na godine prije. Proizvođači automobila nisu očekivali da će se sve brzo vratiti na ‘staro’. I nisu rezervirali termine u tvrtkama za proizvodnju čipova, a kojih nije puno u svijetu. Te termine preuzeli su proizvođači potrošačke elektronike, kao što su tableti i laptopi, a koja je tijekom pandemije koronavirusa ‘buknula’. Čak i za njih fale čipovi! Također, treba istaknuti kako se čak 25 posto proizvodnje neona, koji je bitan za čipove, odvija u Ukrajini. Te tvornice su sada, zbog ruske invazije, prestale s radom. U isto vrijeme se događaju zastoji u lancima dostave u svijetu. Naime, za vrijeme pandemije ‘eksplodirao’ je online shooping te ne postoji dovoljno kapaciteta za isporuku svih narudžbi. Isto tako, prema dosadašnjim najavama, doći će i do porasta cijene gume – rekao je Pavličević.
—Sve to na kraju, uz sve više obavezne sigurnosne opreme i motora sa što manje CO2 rezultira višom cijenom automobila koju na kraju plate – vozači. Danas s ispod sto tisuća kuna u džepu možete u auto salon poći samo – popiti kavu – zaključio je.
Objavljeno u tiskanom izdanju 16. ožujka 2022.