Aktualno

DUBROVČANI IZVAN GRADA Elvis Fatović: Karijera na relaciji Dubrovnik-Syd­ney-Barcelona – strah me je što dalje, hoće li biti ovako dobro?

Kad sam bio na Olimpijadi u Syd­neyju 2000. godine, znaju to moji najbliži, moji prijatelji, osjećao sam kao da je to grad u kojem bih mogao živjeti. Tko je mogao i zamisliti kako ću 13 godina nakon zaista i živjeti u Australiji? – Elvis Fatović, jedan od najtrofejnijih hrvatskih vaterpolista odgovara nam na pitanje o karijeri. Ne iz perspektive utakmica, već one životne. Naš je ovotjedni sugovornik u rubrici Dubrovčani izvan Grada, za koju je odmah i rado pristao. Umje­sto sportskih analiza, odgovara nam koji grad mu je najsličniji voljenom Cavtatu, gdje je Jug na karti svijeta i što bi poručio mladim sportašima…
— Nakon osam i pol godina u Austra­liji, prekrasnih osam i pol godina, mogu reći da sam zaista – po meni – živio u najboljem velikom gradu na svijetu. Grad je to koji daje mogućnosti, koji ima lijepe plaže, planine, fenomenalan centar grada… Prepun je ponude i uživao sam maksimalno. Možda je olakotna okolnost bila što sam živio u predgrađu Sydneya, Bronteu, blizu grada, a imaš dojam da si na selu. Uz to, plaža mi je bila ‘tri minute pješke’, a volim i taj community osjećaj kada znaš sve susjede. A imao sam i dobre obiteljske prijatelje što sasvim sigurno olakšava dolazak bilo gdje, pogotovo tako daleko – priča nam o svojoj australskoj avanturi. ­

Odrasli smo u doba osamdesetih kada je bivša država osvajala srebro u Moskvi i zlato u Los Angelesu, idoli su nam bili Luko, Vesko, Milat… Mnoštvo igrača, time i ja, dolazili su iz Cavtata gdje su bile dvije opcije – limena glazba ili vaterpolo. Manje-više smo svi prošli kroz to, ovisi tko je što odabrao. Mislim da je za glazbu dobro da sam odabrao ovo drugo

— A sada? Sada živim, ponovno, u jednom od najljepših gradova svijeta. Karijera na relaciji Dubrovnik-Syd­ney-Barcelona – strah me je što dalje, hoće li biti ovako dobro? Stvarno sam imao sreće živjeti u velikim gradovima radeći ono što volim – iskreno će naš sportski šampion. Ugovor je ‘u tijeku’, godinu dana je u Barceloni i stvari teku kaže, odlično.
— Osjećam kako se prekrasna Bar­celona, u kojoj sam nebrojeno puta bio i igrao, transformira iz covid raz­doblja u postcovid. Od Uskrsa su kre­nule veće gužve. No, uživam svejedno, u tom ugodnom okruženju uz more, pravom mediteranskom ritmu. Nešto kao Cavtat, puta 500 tisuća – dodaje uz osmijeh. Ima još do kraja ugovora, 2+1 godinu, no ističe kako je veliko obo­strano zadovoljstvo.
— Postigli smo sve ciljeve koje smo htjeli i trebali. Dalje ćemo vidjeti, u ovom poslu nikad ne znaš što te zapravo čeka – naglasit će nam.

Doma? Svakako. Kada? Ne zna…
— Sasvim sigurno da me Dubrovnik, odnosno Cavtat, uvijek vuče natrag. Međutim, sad imam, recimo to tako – lagodnost življenja. Kao mlad sam imao djecu, sad su oni veliki, svoji i neovisni. Tako da de facto možemo sami odlučiti što je najbolje i gdje poći. Naravno da sebe vidim u Cavtatu gdje bih volio provesti život, ali u ovih devet i pol godina iza sebe maksi­malno sam uživao u svakoj sekundi. Imao sam kvalitetan život i ne žalim niti sekunde! – kaže, a na pitanje je li osjetio ‘zamor materijala’, kaže kratko: ‘Ma kakvi!’
— Mislim da mi je u karijeri trebala doći neka promjena. Ipak sam bio trideset godina igrač, trener… Nor­malno je da sve ima svoj vijek traja­nja, kao i sada u Australiji. Imao sam veliku mogućnost, mogao sam dolje ostati ‘sto godina’ kao trener. Ali sam u ovih osam i pol godina osjetio kako je vrijeme za napraviti promjenu. ­Jednostavno, da se oni malo odmore od mene i ja od njih. Takav je to sport i htio sam novi izazov. Mislim da sam zapravo dobio pravi izazov – odličan klub i odličan grad. S te strane sve je kako treba biti, dovoljno blisko i dovoljno izazovno – pojašnjava nam svoje sportsko-životne odluke. ­

Najdraži momenat – iz prve, 2001.!
Igrač takvog renomea i uspjeha teško će moći izdvojiti najdraži i najinti­mniji trenutak karijere. Ipak, Fato­vić ga ‘ispali’ iz prve – i poprilično je očekivan!
— Osvajanje prve Lige prvaka ovdje, te 2001. godine. Mislim da je svima nama, mojoj generaciji, ma cijelom Gradu, to bio najemotivniji doga­đaj dubrovačkog vaterpola. Bila je to kruna rada te generacije, gdje smo mi ipak desetak godina boravili na petim, šestim mjestima i polako se penjali. Klub se polako dizao, a kulminacija je bila taj spektakl. Ta atmosfera teško da će se ikad ponoviti. Sa svim onim detaljima, Torcidom koja nas je pra­tila, Bečejem kojeg dobivamo 2 sto­tinke prije kraja, Olympiakosom kojeg dobivamo na produžetke, nevjeroja­tan splet okolnosti te 2001. godine! Svi mi koji smo bili tamo, spavali u Astarei, znamo koliko je to značilo za našu generaciju. U šest smo uju­tro čekali ispred ‘Hogara’ kad će se otvoriti, nismo mogli spavati. Eto, to je taj fascinantan detalj karijere. U reprezentaciji je također bilo dosta toga, možda su teže pala neka razo­čaranja. Bilo je trenutaka gdje smo očekivali ne medalju, već zlato pa bi se dogodila loša igra, bolest i slično… – vratio nas je Fatović u prošlost. Onu lijepu, kada je grad živio sport. Jesu li današnje generacije drukčije? Defini­tivno, odgovara.

Socijalni fenomen uspjeha
— Mislim da gledamo i proživljavamo jedan socijalni fenomen. Postoji veliki minus u Jugu, a taj je da je toliko toga osvojio u posljednjih 22, 23 godine da su se možda i zasitili. S druge strane, i struktura stanovništva se promijenila. Ljude možda manje zanima vaterpolo. Svakako je manjak publike generalni problem sporta, i onih popularnijih od vaterpola. U postcovid situaciji s financijskim izazovima također se može pronaći razlog – predložit će i jednu ideju koja se čini sasvim logična, pogo­tovo iz perspektive igrača i trenera. ­
— Mišljenja sam kako bi se utakmice vaterpola trebale više prebaciti u ljetne mjesece. No, kalendari su ludi. Mladi igrači koji su ozlijeđeni zbog ovog ili onog – to je sigurno uvjetovano pre­natrpanim kalendarom, a bit će i još natrpaniji. U Barceloneti imamo pro­blem – imamo dosta igrača koji igraju za reprezentaciju i završit će sezonu s reprezentacijom, a nemaju odmora jer iza toga moraju biti spremni igrati za klub. Ljudi su iscrpljeni – naglašava u oštrijem tonu.

Dokud seže važnost Juga?
Ljudi iz Grada znaju važnost Juga. Znaju i sportski znalci. Dokud seže njegova važnost? Puno dalje nego što mi ovdje percipiramo, zaista. Potvr­đuje nam to i sam Fatović, koji je potvrdu te kvalitete vidio iz perspek­tive velikih momčadi s različitih kra­jeva svijeta.
— Na vaterpolo mapi Jug je apso­lutno upisan velikim slovima, jedan je od brandova u svijetu što se tiče vaterpola i to najviše zahvaljujući posljednjih 20 godina. To nije lako, Jug ima probleme kao i svi klubovi, a opet se drži u top osam ili top šest i to konstantno. Jug je sinonim u svijetu za vaterpolo i za Dubrovnik uopće i to teba održavati i pokušati stremiti ka boljem. Jug ima previše toga dobrog, a sve je to zahvaljujući mladima i toj održanoj ljubavi i entuzijazmu prema vaterpolu – spominje i jedan doga­đaj koji ga je oduševio, turnir održan proteklog vikenda. Naime, VK Gusar iz Mlina organizirao je međunarodni U12 vaterpolo turnir ‘Lino’. Sudjelo­valo je pet vaterpolskih momčadi – VK Gusar iz Mlina, VK Cavtat iz Cavtata, VK Jug AO iz Dubrovnika, uz AVK Tri­glav iz Slovenije i CNA Barceloneta iz Španjolske.
— Hvala im jer su pozvali Barcelo­netu! Izbornik Španjolske mi neki dan šalje poruku da se zahvali radi tog iskustva kojeg su imali ova tri dana i koje će označiti njihove kari­jere. Lijepo je znati kako oni gledaju na naše mlade i suradnju s drugom djecom. Uz utakmice, su u Mlinima organizirali i izlet do Grada, Cavtata… To su stvari koje su fenomenalne i koje će obilježiti njihovu karijeru. To je ono zbog čega Jug nije samo Jug, već je duboko u tkivu grada. Samim time i Cavtat i Gusar, poveznice pune kvalitetnih mladih igrača velikog značaja. Nije zanemarivo koliko tih mladih ljudi završi u sportu, a što ih više završi u sportu, manje ih završi u problemima. Kad se daje novac u sport, automatski se riješi nekoliko problema. I što se tiče Juga, ovdje se ne okreće neki veliki novac, a s druge strane pričamo o djeci koja su ne samo postala dio kluba, već i uspješni spor­taši, potom uspješni studenti koji su završavali fakultete u Americi i slično, što definitivno nije lako, jer uza sve petice moraš proći i određene ‘fil­tere’ tih fakulteta. Djeca su to koja su kasnije imala velike karijere. To nije zanemarivo! To su stvari zbog kojih Jug treba postojati takav kakav jest, pa čak i biti malo bolji. Svaki roditelj želi čuti kako će njegovo dijete biti dobar igrač, a uz sport i uspješan čovjek – iskreno će i otvoreno naš sugovornik.

Sjećate li se prve utakmice? – pi­tamo ga.
— Sjećam se prvog putovanja! Mislim da je to bilo 1986. godine. Imao sam 15 i pol godina i bio sam više nosač kamere koje su bile malo veće nego sada. Počeci su to snimanja, bili smo tri, četiri dana u Splitu, neki POŠK ili slično je bio u điru. Ma bio sam sre­tan što sam išao! Gledajte, odrasli smo u doba osamdesetih kada je bivša država osvajala srebro u Moskvi i zlato u Los Angelesu, idoli su nam bili Luko, Vesko, Milat… Mnoštvo igrača, time i ja, dolazili su iz Cavtata gdje su bile dvije opcije – limena glazba ili vater­polo. Manje-više smo svi prošli kroz to, zavisi tko je što odabrao. Mislim da je za glazbu dobro da sam odabrao ovo drugo – smije se dok dolazimo do kraja ovog ugodnog razgovora. Ipak je Elvis na odmoru doma, a čini se da je taj odmor malo aktivniji od ‘dolce far niente’.
— Kroz ljeto devedeset posto vre­mena provedem u Cavtatu. Često pro­matram djecu na plivalištu, pa to je fascinantno, koliko ih ima, kako tre­niraju! Veseli me što ne jenjava inte­res prema vaterpolu, a taj interes je konstanta. Nego, odmor u Cavtatu je… Hm, spor. Jako je sporo i uživam u tome ritmu, odgovara mi. Pođem na barku, otplivam, zaronim, popijem svoje dvije, tri kave dnevno s najboljim prijateljima i jednostavno uživam u toj sporosti života u idealnom mjestu za to. Skoknem i do grada, ali malo što ti treba kad si u Cavtatu…

Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista 3. kolovoza 2022. godine. 

Pročitajte još

[VIDEO] Specijalni simulatori za edukaciju mladih: Nije teško napraviti KLIK!

Dulist

SVE JE POČELO 5. LISTOPADA 2011. Danas pušemo 11 svjećica na torti!

Dulist

NA SVETOM ILIJI HGSS-ovci spasili izgubljene i iscrpljene planinare

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija