Brojni poznati HRT-ovci iz najljepšeg su grada na svijetu, lica su to koja cijela Hrvatska gleda i pozorno sluša. Jedna od njih naša je ovotjedna suugovornica u rubrici ‘Dubrovčani izvan Grada’, urednica i voditeljica nepopravljivo zaraznog osmijeha – Diana Roko. Dianin put počeo je u gradskom dopisništvu, a poslovno se nastavio na Prisavlju. Privatno, Diana je također u Zagrebu. Ipak, što joj znači Grad otkrit će nam u recima koji slijede…
Početkom 2000-ih preselili ste se u Zagreb, ako se ne varam 2004. godine? Uskoro će biti dvadesetak godina u našoj metropoli – kada pogledate unatrag, što biste istaknuli kao ključne trenutke rada i života u Zagrebu?
U Zagreb sam došla 1997. na fakultet pa sam mu se vratila 2004. nakon nekoliko predivnih dubrovačkih godina u kojima se radila prve televizijske korake i učila od najboljih. Volim Zagreb jer sam u njemu doživjela prekrasne trenutke u privatnom i poslovnom životu. Ključni trenutak sigurno je moj sin Miho, rođeni Purger koji sa svima ‘kajka’, a mene na tečnom dubrovačkom stoput dnevno pita: ‘A đe si mi ono stavila?’ Poslovno mi je dao raznolikost; imala sam priliku raditi na jako puno projekata i emisija.
Život i rad na HRT-u za Vas je već dugo godina – svakodnevica. Možete li opisati jedan Vaš radni dan? Da niste novinarka, bili biste…?
Ponavljam se, ali zaista tako mislim. Ne želim mistificirati posao na HRT-u, svaka redakcija ima svoje stresnije i manje stresne dane. Posljednje dvije godine su bile kao normalnih šest. Imali smo dva potresa i pandemiju, dok su drugi bili odgovorni i ostajali doma mi smo radili više nego ikad i bilo je možda teže isključiti se iz svega kad dođemo doma.
Trenutno uređujem i vodim Regionalni dnevnik. Kontaktiramo kolege dopisnike, s njima dogovaramo teme i onda ušminkavamo emisiju do 16 sati kad emitiramo uživo. Naša emisija je zajednički proizvod svih HRT-ovih dopisništava, da ne bi bilo da preuzimamo zasluge onih koji se na terenu muče.
Vaš radni put počeo je u dubrovačkom dopisništvu. Vratimo se u te dane… Tko je bio u ‘klapi’ HRT-a Dubrovnik?
Prije 20 godina smo u Vilu Čingriju došle Amela Ćilić, Morana Baričević i ja. Šef nam je bio Vedran Benić, a iskusne kolege koji su nam pomagali savjetima bili su Sandra Lacković, Dubravka Mikulić, Andrija Jarak…Puno smo radili, a onda smo s takvim radnim navikama uveselili neki druge televizijske redakcije, neki istu televiziju – u dubrovačkom dopisništvu i u Zagrebu.
Profesorica ste hrvatskog jezika – možda je ovo nastavak prethodnog pitanja – jeste li se ikad bavili ovom profesijom ili ste odmah ‘utekli’ u novinarstvo?
Profesorica sam hrvatskog jezika i književnosti. Nisam radila u školi, samo na praksi. Novinarstvom sam se zarazila rano, na fakultetu sam radila u Jutarnjem listu, tako da mi više nije bilo nazad.
Jeste li ikad očekivali ovaj životni put? Što biste promijenili? Koji biste savjet dali mladim novinarima i – samoj sebi prije 20 godina?
Kad si uporan i nešto jako voliš stvari se moraju posložiti dobro. Mladim novinarima bih rekla da se okušaju u novinarstvu i da dobro razmisle žele li to raditi cijeli život. Ovaj posao puno toga lijepoga da, ali i uzme. Ovo pišem nedjeljom pa mi padaju na pamet radni vikendi i blagdani, noćni i ranojutarni radni sati (smijeh).
Budući da se naša rubrika zove Dubrovčani izvan Grada, a Vi ste u punom smislu riječi ta osoba – fizički u Zagrebu, srcem doma, možete li nam otkriti Vaše osjećaje prema gradu ‘izvana’, kad ga gledate ‘sa strane’?
Ja sam fizički i srcem već 16 godina u Svetoj Nedelji, malom gradiću blizu Zagreba u kojem baš lijepo živim. Nema kod mene velike patetike, nekog nedostajanja. Ja Dubrovnik nosim u srcu gdje god da jesam, neizostavan je dio mene. Eto, tako bih to opisala. I ne osjećam se da sam pošla, jer ću sigurno u nekoj fazi života opet živjeti u njemu. Makar u penziji s unucima.
Kako je Dubrovnik česta tema kojom se bavi naša emisija pokušavam ga gledati objektivno. I dobro mi ide. Ili se tješim da je tako.
Rođeni ste na Prijekome, u samom srcu stare gradske jezgre. Možete li – a ovo je ono klasično pitanje – usporediti Grad nekad i sad?
Da, tata je s Prijekoga pa sam prve korake, kako su mi rekli, napravila na Porporeli. Sjećam se lijepog djetinjstva u Gradu; ribanja s babom na Lokrumu, bježanja roditeljima po Stradunu. Prekrasne uspomene imam i s Batale. Tko kao dijete nije upao u more i smrdio po Radeljeviću nije ni bio dijete (smijeh).
Nije pošteno uspoređivati Grad nekad i sad jer su to bila druga vremena. Nama je dan bez Straduna bio uludo potrošen, danas se mladi druže online i sigurno ne điravaju toliko. Super mi je ekipa koja je osmislila Gradske ulične igre i tako oživjela gradske ulice. Drago mi je da su ljudi koji žive unutar zidina glasni i da traže bolju kvalitetu života. Grad bez njih sigurno ne bi bio isti.
Koliko često stignete doći u grad i koje su Vaše poste kad ste doma? Koje lokacije, događaje, ljude… Volite posjetiti?
Dolazim dvaput, triput godišnje. Za Božić i ljetne školske praznike. Onda sam Batalašica – mama, kćer, sestra, tetka. Najdraža lokacija mi je barka s kojom smo na Elafitima, dane provodim u druženju s Ivonom, Sonjom, Ninom, Lilom i drugim dragim Linđovcima. Nadoknađujemo propušteno i tako punim baterije za one zimske dane u sjeverozapadnoj Hrvatskoj kad ih nemam blizu sebe.
Ljeti volim konzumirati kulturu, pogledati dobru izložbu i predstavu na Dubrovačkim ljetnim igrama. I nakon toga, naravno, spontana druženja do kasno u noć. Kao pravi turisti.