Došao sam u Zagreb kao dijete, s pet godina. Moji su roditelji stigli poslom, sredinom ‘70-ih. ‘Odveli’ su me iz grada gdje sam imao bezbrižno djetinjstvo, u grad u kojem sam prvi put u životu vidio maglu. Uselili smo u stan na devetom katu i s balkona nisam mogao ništa vidjeti zbog magle. To je za mene bilo prestrašno. Kad me nazvao prijatelj Brane iz Dubrovnika, danas vjenčani kum, rekao mi je: ‘Ja ću ti doći čim budemo imali ferije’. Na to sam mu uzvratio: ‘Nemoj Brane dolaziti u Zabreg jer ti ovdje nema neba’ Naravno, to su nam roditelji sve prepričavali. I to je bilo viđenje Zagreba očima jednog petogodišnjaka. Meni je tada to bio šok, no čovjek se s vremenom vrlo brzo navikne na sve. Zagreb je sada moj grad, a Dubrovnik mi je zauvijek u srcu. Ipak je to moj rodni grad… – priča nam Đelo jr. Jusić, skladatelj, aranžer i producent – naš ‘Dubrovčanin izvan Grada’. Dubrovniku, gradu za koji ga vežu lijepa sjećanja, posebno za pokojnog oca, neprežaljenog Đela Jusića, uvijek se rado vraća.
Novi dokumentarci
Đelo jr. Jusić već skoro pola stoljeća živi i djeluje u glavnom hrvatskom gradu, u kojem se ostvario u privatnom i poslovnom smislu. Sa suprugom Paulom ima producentsku tvrtku ‘Adria Ton Production’ koja se bavi audio i video produkcijom. Osim glazbe, koja ih je prvenstveno povezala, prije petnaest godina zainteresirali su se za izradu dokumentarnih i turističkih filmova.
—Danas smo veliki zaljubljenici u dokumentarne filmove i kreiramo ih jako puno. Autori smo dokumentarnog serijala ‘Bajkovita Hrvatska’ koji se na nacionalnoj televiziji HRT emitira već godinama. Dosad smo napravili 180 epizoda o našoj zemlji, a mogli bismo ih napraviti još pet puta toliko. Jer zaista, u koju god lokaciju smo došli, koji god smo kutak naše zemlje ‘zagrebali’, uvijek smo pronašli još nekoliko drugih tema. Čak i u najzapuštenijim krajevima možete naći nešto zanimljivo. Nekad se i sami mještani začude kad im kažemo neke informacije. Zaista imamo prekrasnu državu i žao nam je što njene vrijednosti nekad nisu dovoljno prepoznate – naglasio je Jusić. Njihova ‘Bajkovita Hrvatska’ je itekako prepoznata, a za koju su dobili nagradu ‘Golden Interstas – For Exellence’ zbog doprinosa promociji turizma Hrvatske. To je samo jedno od priznanja koje su osvojili za svoja ostvarenja i nastojanja u dokumentarnom očuvanju hrvatskih ljepota, kulture i baštine. Također, zaslužni su i za stvaranje dokumentarnog filma ‘Bazilika presvetog srca Isusova’ koja je stradala tijekom potresa u Zagrebu u 2020. godini. Film su posvetili Anamariji Carević, jedinoj žrtvi zagrebačkog potresa i ujedno župljanki Župe Presvetog Srca Isusova. U prosincu prošle godine premijerno je i prikazan njihov dokumentarac ‘Ljudi od mora’ koji govori o pripadnicima Odreda naoružanih brodova i značaju te postrojbe u obrani Dubrovnika u Domovinskom ratu.
—Sjajno je prihvaćen film, što nam je jako drago. Prvi je to dugometražni film koji prikazuje hrabrost tih genijalnih momaka koji su podnijeli strašnu žrtvu i dali kompletno sebe kako bi održali Grad na životu. Film je to o ljudima koji su toliko toga napravili, a da nitko od njih nije dobio nikakvo odlikovanje. Trudili smo se barem malo ukazati na tu nepravdu koja ih je ‘pogodila’. Jer, oni su baš bili ‘krvotok’ obrane Dubrovnika – istaknuo je. Inače, trenutno rade na tri velika dokumentarna filma.
—Jedan od njih je pri samom kraju, a riječ je o filmu o velikom Nikoli Tesli. Snimali smo ga na brojnim lokacijama u Hrvatskoj, kao i u New Yorku, točnije u hotelu u kojem je umro. Druga dva, na kojima radimo, bit će premijerno prikazana u 2024. godini. Radi se o filmovima o Dubrovačkim trubadurima te o Dubrovačkom statutu.
‘Ja sam kraljica Elizabeta’
Kao što smo i istaknuli, našeg Dubrovčanina izvan Grada i njegovu suprugu spojila je glazba.
—Upoznali smo se na Zagrebačkom festivalu, osamdeset i neke godine prošlog stoljeća. Davno je to bilo (smijeh). Imali smo bedževe s imenima. Kad smo se upoznavali, rekao sam: ‘Ja sam Đelo Jusić’, na što mi je ona uzvratila: ‘Ja sam kraljica Elizabeta’. Okrenula se i pošla ća (smijeh). To je bio naš prvi susret, a onda se kasnije sve razriješilo – da sam ja zaista Đelo Jusić, a da ona nije kraljica Elizabeta – priča nam i dalje kroz smijeh ovu anegdotu njihovog upoznavanja. Prvo su, kako kaže, bili poslovni partneri. Djelovali su uspješno kao autorski dvojac te glazbeni duo ‘Malibu’, ali je onda došao Domovinski rat te se sve ‘izokrenulo’ u njihovim životima. U ratu je u dva navrata kao zagrebački branitelj bio na dubrovačkom području – kao pripadnik 153. Velikogoričke brigade u Konavlima i Konavoskim brdima te kao pripadnik 144. Sesvetske brigade u Dubrovačkom primorju. No, na privatnom polju njihova povezanost biva sve jačom. U braku su dobili dvije kćeri – Hanu i Emu na koje su posebno ponosni.
— Naša kći Hana je ‘prirodnjak’. Završila je turistički menadžment, nakon čega je upisala, i također završila fakultet za obnovljive izvore energije. Životni put ju je odveo u Šibenik gdje radi kao direktorica marketinga u Hrvatskom narodnom kazalištu te je stručni suradnik međunarodnog dječjeg festivala. Kći Ema je završila fakultet za odnose s javnošću, a uz to je sjajna glazbenica i autorica. Odlično svira klavir i gitaru, pjeva izvanredno i gradi svoj put. Nikad nismo forsirali svoju djecu, uvijek bismo im davali neke smjernice i što mislimo da je za njih dobro.
‘Svaki kamen me za nešto veže’
Kao dijete bi svaki slobodan trenutak, svake praznike provodio u Gradu. I sada se rado, i kad god može sa suprugom Paulom ‘zaleti’ na jug Hrvatske. Tijekom svog boravka u Dubrovniku, za njih je neizbježno ispijanje kave na taraci Gradske kavane.
—To nam je prvo mjesto koje posjetimo tijekom svakog dana, bez obzira na vremenske uvjete. Tamo susretnemo najviše dragih ljudi. Đir Stradunom, obilazak svih kutaka Grada, odlazak do sv. Jakova – samo je dio stvari koje volim napraviti za vrijeme boravka u Dubrovniku. Svaki kamen me za nešto veže – rekao je. Naravno, tijekom svih ovih godina Dubrovnik se itekako promijenio. Vraća se unatrag i prisjeća se čuvenih osamdesetih godina prošlog stoljeća. Tada je svirao s grupom Kastelani.
—Sjećam se brojnih svirki u Uvali Lapad, a svaka je bila svojevrsni koncert na kojima bi bilo po tisuće ljudi. To je danas nezamislivo. Bila su to potpuno druga vremena koja je teško prepričati. Grad se uistinu promijenio, izgubio je tu neku posebnost koju je imao prije. Moram priznati i da nisam veliki obožavatelj Dubrovnika tijekom ljeta. Ljeti ga izbjegavam. Obavezno dođem na otvorenje Dubrovačkih ljetnih igara, no onda pobjegnem u svoj mir. Kad su najveće gužve u Dubrovniku, volimo poći na Mljet koji je za mene pravi raj. Također, trudimo se doći i na Festu sv. Vlaha, jedan od događaja koji je bitan za Dubrovnik pa tako i za sve nas koji smo vezani za Grad.
Ljubav prema Gradu
Kao što smo spomenuli, za Dubrovnik ga posebno vežu sjećanja na oca Đela, skladatelja, aranžera i dirigenta koji nas je napustio u svibnju 2019. godine.
—U svakom kutku čujem njegovu glazbu. To me nekako ispuni. Gdje god se nešto odvija, čujem barem jednu njegovu pjesmu. Isto tako, hodajući kroz ulice, u glavi čujem njegovu glazbu. Mislim da je on sam sebe ‘urezao’ u gradske mire, u zidine. I da će to zauvijek ostati tako. Posebno sam mu zahvalan što mi je prenio ljubav, ne samo prema glazbi, već i prema Gradu. Ne bih ga sigurno mogao zavoljeti toliko. Da se meni Grad svodio samo na ljetovanja, volio bih ga kao i svako drugo mjesto gdje provodim ljetovanja. To nije tako. Grad volim na jedan drukčiji način – rekao je. Tu ljubav prema Gradu prenio je i na svoje kćeri.
—Obožavaju Dubrovnik. Svaki slobodan trenutak bi iskoristile za odlazak u Grad kako bi posjetile nona. Hana bi znala sjesti u auto, doći u Dubrovnik, pozdraviti se, nešto pojesti i vratila bi se nazad u Šibenik jer bi sutradan trebala ići na fakultet. Baš su zaljubljene u Grad i nadam se da će tu ljubav prenijeti i na svoju djecu.
Iz tiskanog izdanja od 12. travnja 2023.