Prvih tjedan dana smo samo serije gledali. Sve živo smo pogledali na Netflixu – opisuju nam Dubrovčani Zvonimir Roko (25) i Paulo Buterin (24) početke karantene na sjeveru Portugala, točnije u gradu Braga. Stigli su tamo početkom veljače zbog Erasmusa, a ostat će, prema planiranom, do kraja lipnja. ‘Ako se produlji ova situacija, možda ćemo i mi produljiti boravak, ali čisto sumnjamo’, navodi nam ovaj dvojac. Portugal trenutno broji skoro 30 tisuća zaraženih osoba od koronavirusa, a dva najveća ‘žarišta’ su dva najveća grada – Lisabon i Porto. No, situacija se, kažu, smiruje tijekom posljednjih nekoliko dana. Tako je od 18. svibnja dopušteno otvaranje kafića, butiga u shopping centrima i osnovnih škola.
— Dobro se drže Portugalci sa cijelom situacijom i na vrijeme su pošli u karantenu. Ovaj broj je možda velik, no njihovo je stanovništvo starije, a i zdravstveni sustav je općenito loš. U nekim se ruralnim dijelovima Portugala koronavirus nije ni pojavio, kao što je područje blizu granice sa Španjolskom – govore nam Zvonimir i Paulo koji se znaju još od srednjoškolskih dana. Svakodnevno prate portugalske portale, ali i Portugal News gdje čitaju vijesti na engleskom jeziku. Neizostavnim smatraju i praćenje situacije u Hrvatskoj.
Nismo htjeli dovesti svoje u opasnost
Usprkos svemu, o povratku doma jesu razmišljali, a ipak su odlučili ostati. Nisu htjeli prvenstveno svoje najbliže dovesti u opasnost. Naše veleposlanstvo je, ističu, organiziralo let Lisabon–Madrid–Zagreb.
— Ali, da bismo došli do 400 kilometara udaljenog Lisabona, trebamo koristiti javni prijevoz. Kao prvo, trebali bismo iz Brage ići u Porto željezničkom linijom, gdje bismo presjedali za Lisabon. U takvoj situaciji nikad ne znaš je li se možeš naći kraj zaražene osobe. Porto je, kao što smo i rekli, jedno od najvećih žarišta. Tamo ima oko 13 tisuća ljudi oboljelih od koronavirusa. U isto vrijeme je i Zagreb postao žarištem pa smo se sjetili kako moramo nakon dolaska u Hrvatsku ići u samoizolaciju 14 dana – rekao je Paulo.
— Mislili smo se dosta hoćemo li ići doma ili ne. Sve ima svoje prednosti i nedostatke pa i ova situacija. Da smo pošli doma, putovali bismo preko Lisabona i Madrida koji su velika žarišta virusa. Postojao je rizik da prenesemo virus svojim roditeljima i najbližima. Očekivali smo i nadali smo se kako će se situacija u kratkom roku smiriti te da ćemo moći nastaviti s normalnim životom, ali, evo – sve se oduljilo – ističe Zvonimir. Roditelji su mu samo rekli: ‘Fališ nam, ali radi što hoćeš, znaš najbolje’, kao i Paulu. Kad su sve izvagali, shvatili su da je ostanak u Bragi za njih bila najbolja opcija. Već 20. ožujka u Portugalu je uvedeno izvanredno stanje te su mjere bile slične onima u Hrvatskoj. Na ulicama su se rijetko mogli vidjeti stanovnici u šetnji. Prisjećaju se kako je na samom početku ‘koronakrize’ došlo do nestašice maski, rukavica i dezificijensa, a sad ih se može naći na svakom koraku.
— Bili su zatvoreni svi lokali, kafići i restorani, a u shopping centrima su radili samo supermarketi koji su se dezinficirali između smjena. Ostale butige u centru su bile zatvorene – navode nam. Inače, žive kraj jednog trgovačkog centra u kući s jednim Slovakom i djevojkom iz Turske. Cijenu stanarine, koja je slična cijeni u Lijepoj našoj, stanodavci im nisu snizili, a dodaju i kako su dubrovački stambeni prostori ‘televizija u boji’ naspram onih u Portugalu. Pričaju nam i kako je njihovom cimeru iz Slovačke mama poslala paket koji je do Brage putovao 20 dana. ‘Unutra su bili suhi kolači. To se isto pojelo (smijeh). Bilo je oraha i medenjaka, ma to može dulje izdržati’, govore se kroz smijeh.
Svaki dan kuhamo
Zvonimir i Paulo, studenti su pete godine diplomskog studija na Ekonomskom fakultetu u Splitu, a svoje su Erasmus iskustvo odlučili provesti na ‘University of Minho’ u Bragi. Portugal je među studentima popularna destinacija, a jedan od glavnih razloga dolaska u ovu državu, prisjećaju se, bila je slična klima kao naša te – prehrana. Nakon samo mjesec i pol dana boravka, točnije 9. ožujka, preknuta su im sva predavanja, a studentski domovi su stavljeni u karantenu. Naime, na njihovom se fakultetu pojavio jedan od prvih slučajeva koronavirusa u državi. Online predavanja su im počela tjedan dana nakon zatvaranja fakulteta.
— Tri puta tjedno imamo online predavanja, a koja traju tri sata. Trenutno slušamo sve predmete iz financija. Sve je super organizirano, imamo sve što nam je potrebno na Internetu, a profesori odgovaraju u najkraćem roku na e-mailove. Stvarno se trude – ističe nam Zvonimir, a Paulo se slaže s time, no dodaje kako se online predavanja ne mogu usporediti s normalnim predavanjima.
— Koliko god ima prednosti, ima dosta i mana. Profesori snimaju predavanje te ga postave na takozvani ‘blackboard’. Tako da im ne možemo postaviti pitanje ako nam nešto nije jasno. Imamo i predavanja tijekom kojih rješavamo zadatke i ne može svatko ‘pohvatati’ sve na isti način – rekao je Paulo. Inače, kažu kako im je ipak malo žao što su došli u Portugal u vrijeme koronavirusa.
— Jer, riječ je o stvarno odličnom sveučilištu koje ima super programe, pogotovo sportske. Sveučilišni kampus ima preko 20 zgrada. Bilo je brojnih događaja za studente i ‘Erasmusovce’, sve dok nije stigla korona – naglašavaju. Obzirom da nemaju mogućnost ići u menze, Roko i Paulo ‘uhvatili’ su se i kuhanja.
– Svaki dan kuhamo, ali ne da samo isprigamo piletinu. Specijaliteti su nam grah i gulaš. Namirnice su im inače stvarno ‘džabe’ – ističe Paulo. Riba je, prema njihovim riječima, odlična te je ‘ima za kupiti po jeftinim cijenama’.
— Kilo ovrate je 5 eura, kilo pastrve 4 eura, kilo lokarde isto 4 eura. A primjerice kilo piletine je 4 eura, što su stvarno smiješne cijene naspram naših – naglašavaju. Zvonimir se u karanteni vratio davno zaboravljenom talentu.
— Vratio sam se crtanju, kako bih se
prisjetio znam li i ide li mi uopće. Crtao sam kao dijete, i onda sam prestao, vjerojatno iz neke lijenosti. U karanteni u Portugalu počeo sam crtati svaki dan. U mjesec dana sam nacrtao pet crteža. To mi je dobro došlo – kaže Zvonimir. Osim crtanja, s Paulom trenira svaki dan u kući, ali i u street work out parku.
— Ne mogu bez treninga. Cijeli život sam u sportu. Od 2001. treniram judo, dakle od svoje pete godine. I jednostavno, treniranje je za mene stanje uma – rekao je Paulo. Zvonimir pak zadnjih šest godina trenira kickboxing, a ove je godine krenuo na jiu jitsu.
— I taman sam u Portugalu počeo trenirati u jednom klubu. Nakon tjedan dana sve se zatvorilo zbog koronavirusa. Tako da smo morali smisliti kako ćemo trenirati jer ne možemo bez toga. To nas isto spašava – priča nam Paulo. Uz treniranje, rješavaju zadatke za fakultet, čitaju knjige, polažu online tečajeve… ‘Što imamo više obveza, i što se bolje organiziramo, to nam dan postane bolji’, jasno će naši sugovornici.
Prvo ćemo pojesti pizzu
— Fali nam familija, fali nam mamina kuhinja! Ali, već smo se navikli na izbivanje iz kuće, pošli smo prije pet godina na fakultet u Split. Jer, željni smo novih stvari, izazova i znanja. To nam je normalno i to smo i očekivali. Nekad nas uhvati nostalgija i želja za druženjem s prijateljima, ali to izliječimo našom glazbom – naglašavaju nam Zvonimir i Paulo. ‘Što ćete prvo napraviti kad dođete doma?, pitali smo ih.
— Vjerojatno ići u karantenu – kroz smijeh će Paulo, a Zvonimir dodaje: ‘Prvo ćemo pojesti jednu pizzu. Ovdje su u Portugalu katastrofa. I poći ćemo baciti đir barkom, to obavezno’.
— I poć’ na Hajduka! – zaključuje Paulo.
Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista, 13. svibnja 2020.