DUBROVAČKI SKLADATELJ IVAN KONČIĆ: ‘Glazba je u našem domu bila kao šesti član obitelji’

Dubrovčanin Ivan Končić unatoč koronakrizi koja je pogodila umjetničke krugove ove godine ima pune ruke posla. Naime, dok ne djeluje kao asisten­t na Muzičkoj Akademiji u Zagrebu te profesor u Glazbenoj školi ‘Brkano­vić’ i na Glazbenom učilištu Elly Bašič, piše glazbu. Ovog kolovoza festivalskoj publici predstavio se komadom ‘Zlatno libro’. S Končićem, za čitatelje DuLista porazgovarali smo o okolnostima nastanka samog djela, kako uopće izgleda proces suvremenog skladanja, ali i kako je bilo odrastati u obitelji akademskih glazbenika.

Kako ste zavoljeli glazbu?
Imam osjećaj da je glazba uvijek bila prisutna u našem domu, kao šesti član obitelji. Skoro svi se bave glazbom profesionalno, a morao bih se dobro potruditi da nađem člana šire obite­lji koji barem nema sluha. Glazbu nije bilo teško zavoljeti. Roditelji su braću i mene uvijek usmjeravali na vrijedne stvari, na čemu sam im vječno zahva­lan. Disciplina je, doduše, bila druga stvar. Imao sam stereotipni pubertet­ski bunt prema muzičkoj školi i trebalo me dobro natjerati da vježbam klavir, ali u ključnim trenucima sam počeo izrađi­vati vlastite klavirske i zborske komade, imitirajući klasičnu glazbu koju sam do tada znao. U tome sam pronašao veliko zanimanje, a i na klavir sam počeo gle­dati drukčije – više kao na alat nego kao muzički instrument. Kao da učim ‘svirati programiranje’. Podrške i uzora nije nedostajalo, dapače, vjerujem da je mojima napokon laknulo da sam prona­šao svoju nišu u području za koje talent postoji.

Mnogi skladatelji vole dugo pre­pravljati svoja djela, jeste li i Vi među njima?
Mislim da niti jedno umjetničko djelo ne može nikad biti posve dovršeno jer s vremenskim odmakom se uvijek može naći mjesto za poboljšanje. Ne radi se o egzaktnoj znanosti i 2+2 nije nužno 4, iako često može biti. Naravno, to nas neće spriječiti da i dalje stvaramo. Često ćemo čuti u muzičkim razgovorima: ‘njegova rana faza stvaranja’ ili ‘faza pod utjecajem’… Uvijek postoji prostor za rad na sebi, a čak je i šarmantno podsjetiti se na neke vlastite, starije radove i s podsmijehom komentirati. Čak i unutar takve neminovne nesavršenosti, moguće se odmaknuti od par­titure i donekle objektivno sagledati materijal i raditi nužne rezove i nado­punjavanja. U Zlatnom libru su takvi zahvati bili nešto više tehničke prirode nego inače. Nastane li višak ili manjak glazbe u sceni, dobit ću povratnu informaciju od redateljice izraženu u sekundama što je posebno zanimljivo i izazovno nekome tko se bavi takto­vima, a ne sekundama. Srećom, antici­pirao sam takve stvari i glazbu radio na modularan način što je olakšalo prila­godbu. Dakle, fraze koje se po potrebi mogu ponavljati ili naprosto izbaciti tako da se ne izgubi cjelina. Usporedivo je s lokomotivom koja vuče, recimo pet vagona. Izbacimo li vagon broj 4, vagoni broj 3 i 5 će se i dalje moći međusobno spojiti. Ovaj princip, naravno, ne kori­stim kada pišem nešto što nije uvjeto­vano višim rezom poput trajanja scene, a također ne razmišljam o sekundama nego o logičnosti fraze. Prepravlja­nja će tada biti i nešto zahtjevnija jer je potrebno postići organsku cjelinu i nakon uređivanja. ­

Vaš skladani opus je zanimljiv, pisali ste za koncertne, ali i kazališne pozornice. Možete li nam reći koliko dugo je npr. nastajalo Zlatno libro? Kako uopće izgleda suvre­meno skladanje?
Proces komponiranja je trajao otprilike šest mjeseci. Nakon inicijalnog odabira pripovijetki, proveo sam fazu izrade skica za klavirom. Ovo je, zapravo, uvi­jek prva faza mog načina stvaranja glazbe. Traženje novih ideja, bilo da su to ritmički motivi, melodijske linije, harmonijski sklopovi ili samo dina­mički kontrasti, možda je i najzabav­niji dio stvaralačkog procesa. Zanat­ski dio posla dolazi nakon što se skupi dovoljno materijala koji bi mogli ići skupa, ili u slučaju Zlatnog libra, mogli biti pogodni za brojne situacije u kojima se naši likovi nalaze. Doduše, u ova­kvim projektima postoji filter između te kreativne faze i zanatske faze. Filter zvan redatelj. Dobrodošao filter, dapače, nužan. Ne radi se samo o mojoj viziji za zvuk neke scene, već koliko se ona slaže sa završnom vizijom redatelja, ili u ovom slučaju redateljice Helene Pet­ković. Mislim da smo se tu dosta dobro slagali, i nakon što smo odabrali prve odgovarajuće muzičke ideje za odre­đene scene, bilo je relativno lako dopi­sati ostale budući da se zvuk predstave već definirao iz tih početno odabra­nih. Možda čitateljima i dalje ne zvuči ništa od toga kao nešto lako, ali radi se o tome da su te početne ideje napi­sane sa vrlo konkretnom muzičkom paletom iz koje sam crpio. Dok se god držim te iste palete, zvuk će biti pre­poznatljiv kroz cijelu predstavu. Što se tiče suvremenih tehnika, smatram da bi se one uvijek trebale koristiti u službi završnog rezultata. Na njih gledam kao i na bilo koju drugu stavku orkestrira­nja – naprosto kao dodatnu opciju. Ako doprinose ideji cjeline – dapače, ali ako su tu samo zato da budu tu, onda će i laik primijetiti tog muzičkog uljeza usred neke scene. Jedan sam od onih koji poštuje višegodišnje obrazovanje kolega glazbenika i njihovo žrtvovanje i odricanja kroz godine dok vježbaju ne bi li bili bolji na svojem instrumentu. Volim misliti da sam i ja dio tog njiho­vog napredovanja. Ovo je definitivno recipročno jer nakon svake partiture, u razgovoru s izvođačima, postajem bolji skladatelj. Samo zapisivanje glazbe radim u dvije faze. U prvoj, dok provo­dim vrijeme za klavirom, koristim notni papir i olovku. Ti papiri uvijek izgledaju kao nekakve zagonetke za dešifriranje iz kakve escape room igre, ali meni su savršeno jasni. Bilo da se radi o par nota i šest simbola pored njih, o kraticama za željene instrumente, ili o vrlo neu­redno napisanoj frazi s karticom teksta poviše koja bi me trebala podsjetiti što želim razviti od te fraze, možda i tek idući dan. Dakle, svojevrsne škrabotine. Često ću, ako nisam kod kuće, snimiti audio podsjetnik pomoću mobitela u slučaju dobre ideje koju ne želim zabo­raviti. Druga faza zapisivanja je ona za računalom, u notografskom programu. Sve početne ideje unesem u program, bez nekakvog redoslijeda, i slijedi razvi­janje i orkestriranje. U toj fazi se stvari, naravno, mogu mijenjati i prilagođavati, pa čak može doći i do spajanja pret­hodno nespojivih ideja.

Mislite li da je suvremene skladate­lje zahtjevnije izvoditi?
Po definiciji jest. Svi klasični glazbe­nici odrastaju i ispeku svoj višegodišnji zanat većinom na majstorima baroka, klasike i romantizma. Čak i neki mlađi instrumenti kao što je saksofon u svo­jem programu sadržavaju sviranje tran­skripcije kompozicija iz tih razdoblja. S druge strane, neki se izvođači naprosto zaljube u estetiku suvremenog izričaja i specijaliziraju se za to. Možda baš zato jer im istraživanje novih tehnika pred­stavlja izazov i više osjete napredak u svojem fahu, ali i zadovoljstvo nakon uspješne izvedbe. Nešto što je napi­sano jučer, zahtjevnije je samim time što još nitko nije čuo kako to treba zvu­čati i zato uvijek postoji početni stadij čitanja nota i razbijanja leda u prvim pokušajima zajedničkog muziciranja. Dobra stvar je, naravno, prisutnost živu­ćeg skladatelja na probama. On može pobliže objasniti nejasne situacije u par­tituri ili demonstrirati neku novu teh­niku koju je zamislio. Često će i izvođači predložiti varijaciju na tehniku da bi se dobio što kvalitetniji rezultat. U tim tre­nucima sam uvijek otvoren za učenje i zajedno s izvođačem dođem do naj­boljeg rješenja. Mislim da je potrebno u partituri i dionicama dodatno rije­čima opisati neku novu tehniku jer tada umanjujete rizik nejasnoće. Svaki savje­sni glazbenik će prije prve probe dobro prostudirati svoju dionicu samostalno tako da u prvom zajedničkom muzicira­nju bude spreman i fokusiran na zajed­nički zvuk i dodatne upute i želje diri­genta ili samog kompozitora.

U vremenu kada je zbog online dostupnosti sadržaja poticaja i utjecaja pregršt, mogućnosti su nepregledne, a opet se potrebno utrkivati s tolikom množinom umjetnika, koliko je zahtjevno pro­naći osobni izraz i kako se on mije­nja s vremenom?
Moram priznati da me to pitanje mučilo u prvim godinama studiranja. Je li uopće moguće biti originalan? Je li sva muzika već napisana? Bojao sam se da trebam kopirati stil nekog suvreme­nika samo zato da bih bio vrijedan ili da bi se shvatio ozbiljno. Istina ne može biti dalje od toga. U redu je biti inspiri­ran i isprobavati nešto novo na pozna­toj platformi. Na koncu, kriterij kojim se vodim je ‘piši glazbu koju bi ti volio slušati’. Logično bi bilo pretpostaviti da sam se u isto vrijeme i naslušao razne glazbe, što vjerujem da jesam, i upravo tom širinom volim pristupati u pisanju. Rezultat često bude eklektičan zvuk koji se mijenja iz stavka u stavak, ali uvijek s nekom zajedničkom početnom točkom, često inspiriran nekim izvan muzičkim predloškom. Volim promjene u glazbi, snažnu reprizu i emocionalno rezoni­ranje nekog melodijsko harmonijskog sklopa na kojem se brižno radilo, do najmanjeg detalja. Ali volim i Coldplay i Nirvanu.

Kako biste ocijenili trenutnu situa­ciju ozbiljne glazbe u Hrvatskoj?
Moj je osjećaj da je svima komponira­nje drugi posao koji rade uz neki drugi, primarni posao, primjerice u glazbe­noj pedagogiji. Prema tome zaključu­jem da se samo od skladanja barem ozbiljne glazbe u Hrvatskoj ne može živjeti. Mnogi od hrvatskih suvremenih skladatelja za koje smatram da su kvali­tetni su mi kolege na Muzičkoj Akade­miji u Zagrebu, dakle profesori. Ako se želi živjeti isključivo od komponiranja, mislim da u tom slučaju treba biti otvo­ren za sve žanrove i ne propuštati pri­like. Svjedoci smo iznimno teške situa­cije u svijetu u kojoj je mnogima štošta uskraćeno, a nekako mi se čini da je kul­tura na prvoj crti udara. Iz toga razloga pozdravljam hrabrost Dubrovačkih ljet­nih igara da ipak održe svoj program, unatoč svim oblicima prilagodbe koje su morali poduzeti, i zahvaljujem im na ukazanom povjerenju.

Jeste li razmišljali o zalasku u popu­larne vode?
Ne.

Koji je Vaš sljedeći projekt?
Zlatno libro se na jesen seli na daske Kazališta Marina Držića za što ću pri­premiti glazbene brojeve u vlastitoj pro­dukciji. Naravno, glazba je već napisana ali vjerujem da će doživjeti sitne prei­nake, budući da ovaj put nisam ogra­ničen ansamblom. Osim toga, u dogo­vorima sam za izradu glazbe za jednu plesnu predstavu na jesen u Zagrebu.

Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista, 4. kolovoza 2020.