Nakon danas održane manifestacije Dubrovačka trpeza, kulinarski akademik Božo Lučić pohvalio je manifestaciju, ali se i osvrnuo i na jedan 'problem' na kojega se sve češće može naići u kuhinjama renomiranih hotela i restorana – nedostatak tradicionalne kuhinje.
Gledajući večerašnji Tv Dnevnik i reportersko izvješće o četvrtoj po redu Dubrovačkoj trpezi, toj hvalevrijednoj akciji Turističkih djelatnika Grada i naših hotelijera i privatnih restorana, kojoj je dvostruka namjena, počastiti građane i goste za simboličnu cijenu i drugo sva prikupljena sredstva uplatiti u humanitarne svrhe, promovirati naše vinare i ostalo, pokazati puku i Svijetu našu gostoljubivost i ujedno se zahvaliti na uspješnoj sezoni. Međutim, nije mi cilj reklamirati već reklamirano, niti mi je namjera kuditi nešto što je uspješno odrađeno, već mi je namjera i cilj usmjeriti tokove promocije Grada u drugom, realnijem smjeru, što sam u naslovu i istakao, da se ovakav projekt u kojemu je najmanje Dubrovačkoga, za iduću godinu preimenuje u Trpeza na Stradunu. Zašto, reći ćete?? Zato jer kako i sami turisti, Japanci i Francuzi, rekoše da su našli odličan sushi i neka francuska jela… netko će reći: „Pa neka“!, i ja kažem i to je sporno baš na toj Dubrovačkoj trpezi, a razlog tome je taj da su šefovi kuhinja dubrovačkih hotela mahom stranci, a ako ne oni onda su vlasnici stranci, i oni spremaju ono što znaju ili ono što im narede, pa se zato i takve strane delicije nalaze na Dubrovačkoj trpezi.
Dubrovačka trpeza treba biti ujedno i atrakcija i vodič kroz vrijeme, pokazatelj svega što imamo ili smo imali u kačulu, prosuji, bronzinu, kasaroli, padeli, terini, tećici, gradelama, pod sačem ili u pepelu, istaknuti jela i slastice Dubrovačkoga Primorja, Pelješca, Korčule, Mljeta, Elafita, Grada, Župe Dubrovačke i Konavala. Eto to bi bila tek onda Dubrovačka trpeza, a ovako i dalje ostajem, iako u manjini, pri već izrečenome, 'Trpeza na Stradunu'.