Gotova još jedna školska godina. Bar što se tiče nastave. Da, ima tu još posla, omiljenih 'na deset dana', il' ne daj Bože 'na dva mjeseca'. Zapravo, službeno, što mnogi i ne znaju, školska godina traje do 31. kolovoza. Kada završe svi ti dodatni rokovi. A u to sve pod obaveze naših nastavnika – prosvjetara upadaju i upisi za narednu školsku godinu učenika u onom daljnjem životnom koraku odabira svoje budućnosti.
Ima tu posla. Onog koji se manje vidi. I tako malo poštuje u ovom našem suvremenom životnom ludilu. Prosvjeta je ljubav prema djeci. I svi koji rade u prosvjeti vole djecu i daju se i te kako u svom poslu. I djeca ih vole, puno više od starijih koji zaboravljaju koliko truda su i njihovi učitelji uložili u njihovo obrazovanje, odrastanje i sazrijevanje.
Ljubav prema djeci
Generacije klinaca Grada i Ploča, pa i Rijeke dubrovačke s ljubavlju i poštivanjem pamte teta Bebu Đanić. Ona će reći kako ih sreće, javljaju joj se u điru, nekad joj treba tren, dva, prepozna ih po očima, osmijehu, te krenu sjećanja; ime, razred, tko je s kim sjedio. Rasla je u velikoj obitelji i još većoj ljubavi, kao najstarija brinula je o mlađima, sestri i braći. I to krene, želja da se o nekom brine, pomaže. Pa škola za učitelja, pa škola kao posao, profesija. Za svoj rad u školi stekla je i zvanje mentora savjetnika. Ma, Bebi ni to nije bilo dovoljno. Ima u njoj ljubavi za djecu i više od toga. Vrlo rano uključila se u Društvo Naša djeca, prvo samo za ogranak Grad, pa i za cijeli Dubrovnik. Bila je u nekoliko, čini joj se četiri mandata, i predsjednica Društva. Prisjeća se i ratnih dana, skloništa u školi Centar, raznih programa za djecu koje je činila s kolegicama učiteljicama, kako bi klinci manje mislili na granate i uzbune. Ima još! Godinama je član uredništva časopisa „Naša Gospa“ kojeg objavljuje Katedralna župa i uređuje katedralni župnik don Stanko Lasić. Član je i Pastoralnog vijeća Katedrale, te i tu brine ponajviše o djeci, malim ministrantima, s kojima često ide i na izlete. Pokazuje mi skicu dječje igrice koju su osmislili povodom proslave 300 godina naše Katedrale i koja bi se trebala objaviti uz naredni broj „Naše Gospe“. Njenoj ljubavi prema djeci kraja nema.
Fotke iz škafetina
A onda smo opet malo pričali o Lučarici i životu u njoj. O svoj toj čeljadi koja kroz nju prođe, ali i o onima koji su u njoj živjeli. Pa sve te butige, davne i po koja sadašnja. Spomenusmo i čiope koje svojim zvukovima razbude čeljad Grada s proljeća. I gnijezde su tu naokolo. Pa o dragoj gospođi Mariji Kulišić, Župki, koja je dugo živjela s njima, kao sustanar, bila omiljena krojačica, 'sarta' rekli bi po naški. Stalno šivala za gospođe i gospare. Pa Lokrum, „Spas!!“ reče gospođa Beba. A onda smo opet malo razgledali stare fotografije. Pomalo izblijedjele, zaboravljene u nekom starom albumu, ali koje govore više od riječi. Evo ih u vremenskom nizu; njen otac s bračnim parom Weiss davne 1935. na tadašnjoj Batali, pa fotka iz vrta osnovne škole Centar 1948., zatim njena pričest i njen razred tadašnje klasične Gimnazije davne 1951., pa na Peskariji s rodicom Etom Rehak, te njeni učenici; Prijevor 1973., iza Revelina preko onog mosta kojeg više nema 1983., te 4a iz 1999.. Ima tog još, kao što ima još priče o gospođi Bebi, našoj dragoj učiteljici. Toj ljubavi kraja nema.