DuListova sada već tradicionalna nagrada Pozitivac godine za 2014. godinu otišla je u ruke humanitarki i vizažistici Ani Vukas, kojoj je glas dala ukupno 2091 osoba.
Anu više manje svi znamo. Akcija ‘Za Tijanov osmijeh’, pomoć Saši Šakanoviću iz Bjelovara koji boluje od ALS-a, kad je okupila frizere i napravila korak bliže Sašinom odlasku na liječenje u Kinu, Beauty festival za njezinog posebnog prijatelja – Udrugu Poseban prijatelj, i naravno posljednja u nizu akcija ‘Svi za Pava’… U svakom slučaju malo tko će reći da nagrada nije otišla u zaslužene ruke! A što Ani nagrada znači, koliko je teško organizirati humanitarnu akciju, koliko zadovoljstva proizlazi iz pomoći drugome, te kako sve to ‘ukomponira’ u svoj životni ritam, otkrila je za DuList…
Mnogi Vas poznaju iz medija i akcija, no zapravo malo tko zna ‘malo više’ o Vama. Tko je Ana Vukas privatno?
Sebe mogu opisati u kratkim crtama. Imam trideset godina, uživam u svom poslu i volim ga raditi, on mi predstavlja više užitak nego rad. Po struci sam vizažistica i imam otvoren obrt za terenski rad, za šminkanje i frizure. Mama sam, imam djevojčicu i muža koji je trenutno na brodu, no kad je tu, uvijek mi je podrška i pomoć, osobito za vrijeme humanitarnih akcija, kad sam stalno za kompjuterom ili mobitelom. Malena mi ide u vrtić, tako da sam poprilično slobodna, ide spavati rano, pa stignem sve obavljati. Zapravo većinu posla obavljam navečer, jer sam noćna ptica, pa mi je tako lakše. To je to o meni!
Terenski vizašist nije baš uobičajen posao?
Imala sam svoj salon, no kad sam rodila, morala sam ga zatvoriti. Tražila sam dosta dugo prostor, no cijene su bile ‘ubitačne’. Tada sam otvorila obrt, postala freelancer i tako smo moj kufer i ja krenuli. Maturalne, vjenčanja i slično… Vizualno gledajući, to je jedan od najljepših poslova na svijetu, nešto poput slikarstva. Mijenjaš lice kao što slikar mijenja platno.
Kao vizažistica, započeli ste humanitarne akcije upravo spajajući svoju struku i želju za pomoći drugima. Uostalom, vaše prve akcije bile su usko vezane za Vaš rad, a od tog početka, iza Vas je godina rada i mnoštvo velikih i zahtjevnih humanitarnih akcija.
Da, zapravo samo moje probijanje u medije bilo je upravo kroz moju struku. Sve je krenulo s Andreom Zvono i njenom revijom na Banjama, da bih nakon toga krenula putem portala i dalje. Kad imaš potporu medija, puno toga možeš napraviti, tako da je lakše krenuti.
Prošle ste godine odradili velike i poprilično zahtjevne humanitarne akcije Koja vam je bila najdraža ili možda, koja vam je najviše prirasla srcu?
Za Tijanov osmijeh, organiziran u četvrtom mjesecu prošle godine u Hotelu Imperial, definitivno mi je najdraža akcija koju sam dosad radila. Krenulo je od male akcije da bi se proširila na tako veliki broj ljudi. Zadnjeg dana, kad je bila generalna proba, mislila sam pobjeći, doslovno, kako je krenulo. Ništa se s ničim nije slagalo. Ali na kraju je taj cijeli dan bilo sve uhodano, svi su radili svoj posao, nitko nije nit’ pitao, nit’ zanovijetao. Inače, odraditi humanitarnu akciju nije ‘tek tako’. Na primjer, ne želim u konkretnoj akciji koja traje, ‘Svi za Pava’, nešto pogriješiti pa da se naknadno svi moramo baviti nekim problemima koji su zapravo – nepotrebni.
Spomenuli ste akciju koja je u tijeku, ‘Svi za Pava’. U njoj ste sudjelovali na način da ste organizirali ‘Štikolm i perajama za Pava’, svojevrsnu humanitarnu utrku.
Ideju s trčanje u štiklama ‘ukrala’ sam od časopisa Story, oni to rade na humanitarnoj godišnjoj bazi. Muški su uglavnom iznenađenje, a peraje su zato što je teško naći štikle ovako velikog broja. Sve akcije za Pava bile su jako posjećene. Nadala sam se da će biti više kandidata za trčanje, Pavovih prijatelja, no zaista je prošlo sjajno, a dosta je ljudi došlo i kasnije, misleći da će dugo trajati. Zapravo, htjeli smo napraviti nešto manje, ali bolje, da ne idemo u širinu i da ne propadne akcija. I na kraju je ispalo odlično. Inače, u tim humanitarnim akcijama najteži je ‘papirnati’ posao – obavijestiti policiju, dovesti Hitnu pomoć, organizirati sve, sve to treba u nekoliko dana riješiti.
Unatoč ‘papirima’ i ‘birokraciji’, ipak ne odustajete i angažirani ste u mnoštvu pomoći.
Pa, kad dođe sam kraj neke određene humanitarne akcije, obično se nasmijem i kažem: ‘Što je meni ovo trebalo’. Imam dosta nepoznanica o humanitarnim akcijama, zapravo trebala bih imati više ljudi oko sebi kako bih imala dobar team. Jer se pogubim u marketingu i slaganju svega, uvijek mislim kako imam vremena i na kraju shvatim kako vremena ima sve manje. Naravno, u akcijama ima i grešaka, kao i u svakom drugom poslu, no cilj je bitan…
Spomenuli ste Vaše suradnike. Inače djelujete s Udrugom ‘Poseban prijatelj’.
Surađujem samo s njima, a ‘spojili’ smo se kad je bila akcija ‘Za Tijanov osmijeh’. Raspitivala sam se kako uopće organizirati humanitarnu pomoć, pa su mi kazali da ja kao fizička osoba moram ići na Sud, tražiti dozvole da nisam kažnjavana, u državnu upravu… To traje mjesecima, pa sam zato stupila u kontakt s Udrugom i sjajnom gospođom Dženitom Lazarević, koja zapravo obavlja cijeli taj dio posla, jer udruga to može izorganizirati. No s druge strane, Udruga kao takva može organizirati samo tri humanitarne akcije godišnje, tako da se to ne može iskorištavati, jer možda nekome bude trebalo u budućnosti, nikad ne znaš. Inače volim riješiti papire, radi detalja i svega, što se kaže – da smo mirni.
Inače, koliko dugo se bavite humanitarnim akcijama?
Evo već 13 mjeseci. Nema niti godinu dana, a bilo je puno akcija. Dakle, mogu reći kako mi je ovu godinu obilježilo puno akcija, tako da je ovo ipak bila – moja godina!
Kad ukupno gledate na humanitarne akcije u kojima ste sudjelovali, koje su bile najnapornije?
Najgora humanitarna mi je Beauty Festival. Dva tjedna prije izgubila sam dijete u spontanom pobačaju. Zato bih voljela opravdati se na neki način za neuspjeh te akcije, naime, mjesec dana prije provela sam u krevetu. Žao mi je što su se stvari tako odvile, no morala sam ‘stati’. Žao mi je što je tako prošlo jer s obzirom na imena koja su pristigla na Beauty Festival, skupljeno je zapravo jako malo novaca. Pojavilo se možda 40-ak ljudi, a na događaju koji je trajao cijeli dan. To je sve skupa moralo voditi k tome da se skupi ne 9 i pol tisuća kuna, već 40 tisuća. No eto…
No, ne posustajete.
Bitno je ne posustajati, ne odustajati. Ma nekad bude i toga, želje za odustajanjem, no brzo prođe! Akcije me ispunjavaju, zapravo stalno dobivam motivaciju i kotač koji me pokreće. Za neke akcije nisam dobila niti ‘Hvala’, no to mi ne smeta. Dok s druge strane, nakon pomoći i akcije, steknem mnoštvo prijatelja. Recimo, s Tijanovim roditeljima sam ostala u divnim odnosima, čujemo se za blagdane, stalno pitam za Tijana i tako to… Uostalom, kada se netko javi kako bi pomogao, automatski imaš nekakav pozitivan osjećaj prema njima. Veseli me komunicirati s ljudima koji cijene pomoć i koji žele pomoći.
Jeste li ikad razmišljali o tome da otvorite svoju udrugu humanitarnog karaktera?
Ne. To je izrazito teško. Država je postrožila zakone o udrugama, osobito nakon slučaja male Nore. Uostalom, trebam imati knjigovođu. No, tko zna što mi budućnost nosi.
Što Vam znači nagrada Pozitivac godine?
Znači mi prvenstveno motivaciju da nastavim dalje. Hvala mojim sugrađanima na potpori i drago mi je kako shvaćaju da to radim iz ljubavi i želje za pomoći drugome, a ne zbog koristi, odnosno svoje ‘samopromocije’ kako sam bila optužena i kako su me neki prozivali.
Dakle, suočavate se i s negativnim komentarima na Vaš rad?
Uvijek. Zato ne volim pričati o svom poslu, odnosno čime se bavim. Često me zabole negativni komentari koje pročitam, jer to zaista nije točno. Pa i za Pava su me prozivali da koristim akciju za samopromociju, što je zaista ‘blesavo’ razmišljanje. Nažalost, ako sam organizator, ne mogu baš portalima napisati ‘Nemojte stavljati moje slike, niti me spominjati’. Mora biti neka fizička osoba ispred akcije kako bi ona poprimila ljudsku, toplu notu. Zapravo, nije da se ne obazirem na negativne komentare, ali nije mi svejedno, svaka humanitarna mi donosi negativne komentare, no shvatim da na toliko dobrih mora biti neki loš!
Je li Vam se svidjelo društvo u kojem ste se našli u nominacijama za Pozitivca godine?
Iznenadila sam se. Mislila sam da ne mogu konkurirati tako odabranom timu. Do samog kraja bili smo biskup Mate Uzinić i ja, čiji rad cijenim i kad sam vidjela da smo ‘tu negdje’, promislila sam kako nema nikakve šanse da ga ‘pobijedim’. No, meni su malo pomogli svi oni kojima sam prije ja pomogla. Tako sam, eto, klik po klik, ipak postala Pozitivka godine. I to me neizmjerno veseli!
Imate li novih ‘humanitarki’ u planu?
Da, već smo nešto dogovarali s Udrugom, moramo se naći, sjesti, dogovoriti se, čekali smo da prođu blagdani. Recimo samo da imamo akciju, bit će za nekoliko obitelji kojima treba pomoć…
Poruka čitateljima DuLista za kraj je…
Uvijek budite pozitivni i ustrajte!