Dočekala nas je u maloj, ali komotnoj sobi u Domus Christiju, s velikim osmijehom i spremna za razgovor. Iako, kaže, ne bi baš puno o sebi. Ona je teta Pavica Šperk Šundrica, omiljena među svojim bivšim učenicima ali i među žiteljima Domus Christija. Uvijek je skromno živjela, a vazda bila ‘zlatni donator’ o čemu govori i povelja koju drži poviše na zidu sobe, od Blagih djela… Naime, teta Pavica donirala je od ostavštine svog nona 200 tisuća eura za djecu koja izlaze iz Doma za djecu i mlađe punoljetne osobe ‘Maslina’. Upravo njen pokojni nono ‘krivac’ je za njenu najnoviju donaciju, o čemu je DuList već pisao – nova dva zvona za crkvu na Nuncijati. To je projekt koji je trajao otprilike pola godine, a velika želja tete Pavice bila je vidjeti i posjetiti crkvu s novim ukrasima.
— Izlivena su da zvona, a drago mi je da je došao i dirigent, gospar Tomislav Fačini, kako bi ih uskladio. Morali su skinuti malo zvono jer su izlivena dva nova i to u Italiji! – priča nam teta Pavica. Crkva je podignuta s porukom nonu Peru i noni Pavli tete Pavice, a zvona su postavljena pod budnim okom arhitekta Matka Vetme koji se, kaže nam teta Pavica, rado prihvatio tog posla, naručio kamenu preslicu – dio zvonika – s Pučišća na Braču. Zvona su uz postojeće montirana na vrhu crkvice i tako se ‘kompletiralo’, priča nam dalje u svojoj maloj i ugodnoj sobi.
‘Bilo je sve ruševno’
— Na Nuncijati su dvije crkvice, a moj nono je to sve održavao, bilo je sve ruševno. Bila je rekonstrukcija, pa je oltar prenesen iz jedne u drugu crkvu, onu Gospe navještenja, a u drugu je stavljen kip Bogorodice u špilji koju je nono donio s puta. Prenesena je, koliko se sjećam, uz veliku svečanost. To vam je ta crkva s novim zvonima – kaže.
‘Zašto donacija?’ pitamo ju dok putuje kroz svoja sjećanja.
— Zahvalna sam na svemu što je moj nono učinio za mene. On je bio veliki donator, i moj ‘čuvar’. Naime, rodila sam se bez oca, a prvo što je moj nono napravio je to da se prijavio na takozvani pupilarni sud. To bi bilo nešto kao skrbništvo danas, jer ‘pupilus’ znači onaj koji treba nečiju pomoć. I odonda meni, ali i mnogima oko sebe moj nono pomaže. Kako se to događalo, tako sam i ja drugima pomagala. No ne volim reći za sebe da sam činila dobro u životu – kaže skromno ova velika donatorica čije je ime zlatnim slovima uklesano na ploči pred Domus Christijem.
‘Božićna bajka’
Vjerovali ili ne, gospođa Pavica prvi put je u Domus Christi došla, iskreno je – ne sjeća se točno – prije pedeset, šezdeset godina (ovo drugo je bliže). Jer tad je počela pomagati. Ne želi sama pričati o tome, ali spominju se i ‘Božićne bajke’. Ravnateljica Mirjana Vujnović kazala nam je kako teta Pavica svake godine donira sitnicu za korisnike, ali i djelatnike doma i to sama naziva upravo ‘Božićnom bajkom’. Donirala je teta Pavica i slike umjetnika Marka Peruzovića ‘Križni put’ za svoju voljenu Nuncijatu, oltarnu palu… No možda jedan od najljepših, a svakako simboličnih poklona, bili su oni njenim bivšim učenicima.
— Poklonila sam im svima jednu krasnu vrstu mimoze, poncijane, koja je prije krasila dubrovačke đardine. Svatko je dobio po jednu sjemenku, a što su s njima činili, ne znam, valjda su posadili – kaže kroz osmijeh ova vedra gospođa. Ma vrijeme je da ju i malo bolje upoznamo! Teta Pavica rodila se 25. kolovoza 1922. godine, u Gružu u kojem je živjela do svoje četrnaeste. Kaže, više nije isti, skroz se izmijenio, okrenuo. Njezin muž bio je poznati arhivist Zdravko Šundrica. Njih dvoje su kroz život jako puno putovali, ma zato je i sa svog mjesta profesorice engleskog jezika u Gimnaziji i pošla ranije u mirovinu. Djece nisu imali, a iz vlastitog djetinjstva sjeća se ‘mnoštva padova u đardinu’, zbog kojih, našalila se, danas ima i malo problema. No, nikakvih da se ne bi popela i s ponosom gledala nove urese crkve na Nuncijati…