Cijelu ovu godinu obilježile su potpuno nove i nepredvidive okolnosti uzrokovane pandemijom koronavirusa pa će tako i ovogodišnji Božić proteći, barem što se tiče izvanjske proslave, u drukčijem ozračju. Neće moći biti velikih okupljanja ni u crkvama ni kod kuće te ćemo božićne blagdane provesti u strogom obiteljskom okružju. Ali, na to možemo gledati kao na odličnu priliku da se svi skupa još tješnje povežemo. Takvog je mišljenja naš sugovornik, župnik Župe sv. Nikole u Čilipima don Josip Barišić s kojim smo za ovaj broj porazgovarali o svim specifičnostima ovogodišnje proslave Božića, svojevrsnom povratku istinskim vrijednostima ovog velikog blagdana kao i utjecaju pandemije na osobnu duhovnost pojedinca.
Božić se ove godine odvija u ‘novom normalnom’. Do sada su se najčešće upućivale kritike kako je ovaj blagdan previše iskomercijaliziran, kako nedostaje onog pravog božićnog duha. Hoćemo li ove godine iskusiti istinsku bit Božića?
Kaže narodna izreka da nije svako zlo za zlo. Mislim da bi ova pandemija mogla biti prilika da svi doživimo Božić u pravom, izvornom smislu, da otajstvo Božića bude u središtu. Prilika je to za sve ljude, one koji promišljaju i osjećaju vjeru, ali su možda malo zastranili, odlutali, cijenili i poklanjali pažnju za Božić onom što nije zapravo Božić, što je u njemu sporedno da se jednostavno ponovno vrate. Nije smisao Božića novi kaput, jelo i piće, iako je i to sve Božji dar. Sve je to lijepo, ali sporedno. U središtu je Bog koji je postao čovjekom. Upravo smo i našim ovogodišnjim jaslicama to htjeli izraziti. Iako su naše teme bile svake godine smislene i imale svoju poruku, htjeli smo sve ostaviti postrance i u središte staviti samo štalicu i otajstvo Božića. Zato smo napravili tako impozantnu i upečatljivu špilju. Kad joj se približi, ne vidi se gotovo ništa osim nje, ona zakriva čitavo naselje. Poruka je da je sve nevažno pred otajstvom Božića. Bog je ljubav, iz ljubavi se utjelovio i postao čovjekom, prošao zemljom čineći dobro. A, zapisano je da nema veće ljubavi od one ako netko život svoj položi za svoje prijatelje, a Isus ga je položio i za neprijatelje. Nije samo govorio o ljubavi, već ju je i pokazao dajući život za sve. Interesantno je da Božić oduševljava čak i one koji nisu u vjeri. To je baš čudesno.
Hoće li nas ova pandemija vratiti onim pravim, ‘višim’ vrijednostima?
Ove godine imamo priliku o svemu tome malo bolje razmisliti. Ipak, moram istaknuti da se bojim da to neće biti masovno oduševljenje i vraćanje Bogu. Oni koji imaju u sebi taj osjećaj i vjeru, prihvatit će ovu situaciju kao dobar način za pročistiti je, a oni koji je nemaju, bojim se da od ove situacije neće imati koristi. S obzirom na dosadašnje stanje, bilo bi za očekivati da se ljudi okrenu Bogu, ali ne vidim nikakav pomak. Bojim se da bi ljudi mogli koronu iskoristiti kao alibi za svoje otuđenje. Ne govorim to konkretno za svoju župu nego općenito. Sad je prilika da se pokaže razmišljaju li ljudi o tome i žele li se približiti Bogu.
Čini se da nas je pandemija ponovno orijentirala na obitelj pa ćemo tako i Božić slaviti u obiteljskom krugu.
Tako je. Crkva koja slijedi poruke Biblije silno štiti obitelj od silnih napadaja. Toliko je poraznih ideja i praksa pa i izglasavanja zakona koji su protiv obitelji. Začuđuje toliko otuđenje, ali ipak je obitelj središte, iz nje izvire sve. S njome se svijet diže i pada. Pitanje Božića kao obiteljskog blagdana svest ćemo pod isti nazivnik. Božić će opet biti obiteljski blagdan za one koji su se možda malo poljuljali u vjeri, koji imaju duha te će se ponovno okrenuti obiteljskim vrednotama, a za one koji se tako ne osjećaju, nažalost, čini se da će sve ostati isto. Kao da se stalno nalazimo u onoj situaciji s dva razbojnika s Isusom na križu. I danas se Isus nalazi između dva tipa ljudi. Jedan od razbojnika bio je onaj kojeg ništa nije moglo natjerati da se pokrene. Tražio je da Bog siđe s križa, da se On pokrene, skine njih obojicu s križa pa da će mu onda povjerovati. Drugi razbojnik prepoznao je u Isusu Sina Božjega i s dvije rečenice je zaslužio raj. Priznao se grešnikom i tražio je Isusa da ga se sjeti kada dođe u svoje kraljevstvo. Ovo govori i o Bogu kako je jednostavan i velik. Ne trebaju mu komplicirane forme. Ovaj milosni susret posebno se vidi i u božićnim ispovijedima. Ovih dana doživio sam jedno silno iznenađenje u ispovijedi, ne znam jesam li takvu u životu čuo. Jedna osoba ispovjedila je da je bila tašta. Ta osoba je naglasila da je bila dobra prema svojim ukućanima, ali da je u 90 posto slučajeva to radila samo iz taštine, da bi se njima dopala. Sve nerede u obitelji svela je na to. Zamislite da se ljudi tako do u detalje ispovijedaju i s tolikom iskrenosti. To me podsjetilo na tog razbojnika na križu koji se spasio priznavši se grešnikom. Važno je osjetiti tko je to Bog. A, dodajmo i da je razbojniku Bog odgovorio jednom rečenicom da će još danas biti s njime u raju.
Kao župnik u direktnom ste kontaktu sa svojim župljanima. Kakva je situacija među njima u ovo vrijeme pandemije? Dolaze li ili ih je strah, posebno one starije i kako se nose s mjerama?
Jednom dijelu ljudi mjere padaju malo teže, ali snalaze se. Imamo ogromnu crkvu i sve donedavno smo vani držali misu. Imamo krasan prostor, dobar razglas, napravili smo i pomični oltar. Velika vrata držimo otvorenima širom, vidim da ljudi rado dolaze pa i vani. Ipak, bilo bi nam draže kada bi malo bolje protumačili tu mjeru od 25 ljudi. Na ovoliku crkvu kod nas bi moglo stati znatno više vjernika. Možda bi se kvadratura ipak trebala uzeti u obzir za svaku pojedinu crkvu.
U javnosti se mogu čuti pitanja kako to da crkve mogu biti otvorene, a kafići ne. Premijer Plenković istaknuo je kako se to dvoje ne može uspoređivati. Kakvo je Vaše mišljenje o tome?
Naravno da se crkva i kafići ne mogu uspoređivati. Takvi komentari govore o bijedi onih koji tako, nažalost, razmišljaju. Naravno, nikoga ne želim poniziti ovim riječima, ali žalosti da neki ljudi tako razmišljaju. Posebno se to u zadnje može čuti od ugostitelja. Ali, poučeni prethodno viđenim, oni ne otvaraju kafiće ako ne mogu u jednoj sezoni zaraditi za kakav skupi auto. A sada mi se čini kao da odjednom glume sirotinju. Nije smak svijeta ako su trenutno zatvoreni kafići. Ta se situacija ne može s crkvom uspoređivati. Ona nije profitabilna organizacija pa da se ovdje nešto zarađuje. Sigurno su to nepromišljeno prokomentirali.
Obilazite bolesnike i starije. Kako to izgleda u uvjetima pandemije, primaju li Vas svi rado ili ipak ima i onih sa zadrškom?
Svake godine posjećujem bolesnike, stare i nemoćne. Znao sam po 60 obitelji obići po Božiću i Uskrsu, a ove godine zbog okolnosti sam uveo princip da mi se jave oni koji žele posjet svećenika. Ipak moramo uzeti u obzir da ima i onih koji se malo boje, a i ja ne mogu znati ima li u nekoj kući zaraženih pa smo ovako odlučili smanjiti rizik. Što se tiče blagoslova obitelji, iskoristio sam priliku ovih dana kada bih posjetio bolesnike, odmah bi i blagoslovio tu obitelj. Ne sviđa mi se ova praksa javljanja tko želi blagoslov obitelji. Neka mi se radije javi oni koji su zaraženi, da imam uvid, a ostalima ću naravno doći kao i svake godine.
Kako će prema Vašem mišljenju pandemija utjecati na duhovnost pojedinca?
Tko je osjetljiv i promišlja cijelu ovu situaciju, sigurno će željeti potražiti odgovore. Toliko je pitanja u zraku da normalan čovjek mora tragati za odgovorima. Tako će i doći do rješenja.
Koja bi bila Vaša božićna poruka?
Stvarno vrijede stihovi one pjesme ‘da nije jubavi, ne bi svita bilo’. Iz ljubavi smo stvoreni, iz ljubavi otkupljeni, iz ljubavi je Isus došao na svijet, radi našega spasenja. Čovjek je uvijek na gubitku kad ne ljubi. Poruka je ljubav, u obitelji susjedstvu, župnoj zajednici, ali i šire u svim segmentima društva u općini, županiji, domovini i svijetu. Posebno je potrebna djelotvorna ljubav. Volim susrete s ljudima pa i diskusije s njima. Često se znam naći u društvu onih koji više ne idu iz nekog razloga u crkvu pa počnu pametovati, a onda tu osobu upitam kada je pomogao i, primjerice, uplatio za ljude u Albaniji ili Haitiju pogođenima potresom, dao u Caritas. Oni koji idu u crkvu najčešće i redovno izdvajaju. To je jedan primjer djelotvorne ljubavi. Kad bismo u svim segmentima tako gledali, sve bi bilo ljepše. Tko ne ljubi bližnjega svoga ne voli ni Boga. Ljubav se pokazuje djelima. Molitva otvara srca onih koji imaju da se otvore i daju više za druge. Sjetimo se Zakeja koji je do susreta s Isusom bio skupljač novca. Ali, kada se susreo s Isusom i kada ga je dotakla njegova ljuba, kapitulirao je. Rekao je da vraća četverostruko svima koje je oštetio i da daje polovicu siromasima. Postao je potpuno nov čovjek s novim pogledom na materijalno, ali i na bližnjega. To je taj duh ljubavi. I kako je sv. Ivan Pavao II. rekao: ‘Ljubav mi je sve pokazala, sve objasnila i sve riješila. Zato obožavam tu Ljubav ma gdje Ona bila!’
Iz tiskanog izdanja DuLista od 23. prosinca 2020.