Aktualno

DON IVICA PERVAN Nemamo pravo biti sebični i željeti stalno uza se drage nam osobe. Svećenici pripadaju svima, svima su poslani

Don Ivica Pervan početkom je svibnja imenovan novim rektorom Parčeve crkve, kao i crkve sv. Spasa. S ovom službom, proteklih je godina povezana i služba generalnog vikara Dubrovačke biskupije. Župnik župe Presvetog Spasitelja don Pervan na mjestu rektora Crkve svetog Vlaha zamijenit će don Hrvoja Katušića koji je imenovan župnikom župe sv. Josipa u Vela Luci. U razgovoru za DuList, don Pervan nam je ispričao je li ga ova odluka iznenadila, razmišlja li već o procesu pripreme iduće Feste, ali i što poručuje vjernicima koji su godinama vezani za Parčevu crkvu.

Biti rektorom crkve našeg Parca sa sobom nosi određenu težinu, ali i veliku čast. Kako gledate na novododijeljenu službu koju službeno preuzimate u kolovozu? Je li Vas takva odluka iznenadila?
S velikom čašću ide i velika odgovornost. Biti rektor crkve sv. Vlaha je velika čast, ali i velika odgovornost. Na službu rektora, koju mi je udijelio naš biskup mons. Roko gledam sa strahopoštovanjem, ali i sa zahvalnošću. Jer, samim tim što me je odlučio imenovati generalnim vikarom naše biskupije, uz što je na neki način zadnjih godina vezana i služba rektora crkve sv. Vlaha, budi svjesnost neizmjernog povjerenja i suradničkog duha. Odluka našega biskupa me je iznenadila jer sam svjestan da ima među našim svećenicima jako puno dobrih i kvalitetnih svećenika koji su možda i zaslužniji i sposobniji od mene. Međutim, nakon što se biskup konzultirao s mnogim svećenicima, ‘isplivalo’ je da su mu mnogi predložili mene za generalnog vikara. Vjerujem da je naš biskup osjetio i našao u meni suradnika koji će mu iskreno pomoći u vođenju ove drevne i slavne mjesne Crkve. I kada je sve poslagao, osluhnuo i ljude i Gospodina, odlučio me imenovati generalnim vikarom, a samim tim onda i rektorom crkve sv. Vlaha.

Vjerujem da je naš biskup osjetio i našao u meni suradnika koji će mu iskreno pomoći u vođenju ove drevne i slavne mjesne Crkve. I kada je sve poslagao, osluhnuo i ljude i Gospodina, odlučio me imenovati generalnim vikarom, a samim tim onda i rektorom crkve sv. Vlaha

Dubrovčani s izrazitim štovanjem i naklonjenošću gledaju na crkvu sv. Vlaha, našeg zaštitnika pa je i sam izbor rektora Parčeve crkve osjetljivo pitanje, pogotovo što čak drugi rektor dolazi dvije godine od odlaska don Tome Lučića u mirovinu. Je li to u vašim redovima bilo za očekivati?
Dobro je da vjernici blagonaklonjeno gledaju na osobu i službu rektora crkve sv. Vlaha. Samom promjenom biskupa, za očekivati je da će doći i do određenih promjena u odabiru najbližih suradnika. Tako je to bilo, tako to jest i tako će to najvjerojatnije biti. Svatko sebi bira svoje suradnike. A osim toga, biskupu je povjerena uprava ovom partikularnom Crkvom te je on taj koji odlučuje gdje će koga postaviti, s vjerom i nadom da će svatko na onoj poziciji i službi koju obavlja u Crkvi vršiti najbolje što zna i umije na dobrobit vjernika kojima je prije svega on sam poslan, a onda i istih tih vjernika kojima šalje svoje najbliže suradnike, svećenike. Vjerujem da Vam je poznato da je nakon umirovljenja don Tome Lučića, tada biskup Mate Uzinić odlučio vezati službu rektora crkve sv. Vlaha uz službu generalnog vikara. Sada se ta praksa nastavlja. Jednako tako, kada dođe vrijeme da ja više ne budem generalni vikar, najvjerojatnije neću biti ni rektor crkve sv. Vlaha.

Vratimo li se unatrag, mi, ali i naši stariji sugrađani svjedoci smo dugotrajnosti u obavljanju funkcije rektora Crkve svetog Vlaha. Sjećamo se don Iva Bjelokosića, prije njega je dvadeset godina rektor bio don Marko Herendija, nakon don Iva uslijedio je don Toma koji se povukao u mirovinu. Ovakva praksa dogodila se u posljednjih pedesetak godina samo s don Slavkom Grubišićem, a sada i s don Katušićem. Poistovjećujemo li i vežemo li se previše za osobu koja je na funkciji rektora Crkve svetog Vlaha, samim tim što je riječ o Parčevoj crkvi ili bi to trebalo biti nekako drukčije?
Rekao bih da svako vrijeme nosi i svoje breme, kako bi rekli naši stari. Jednako tako i sa službom rektora crkve sv. Vlaha. Možemo reći da se prije ta služba iskazivala zaslužnim i uglednim našim svećenicima. Don Marka Herendije se ne sjećam, ali se sjećam, stvarno velikoga don Iva Bjelokosića. O kojem se mora govoriti s velikim poštovanjem. On je mučenik. Jedan od najsvjetlijih i svetih likova naše lokalne Crkve. Sjećamo se njegovog blagog osmijeha. Za svakoga je imao i vremena i lijepu riječ. Don Toma je isto tako, kao i njegovi prethodnici ostavio neizbrisiv trag kao rektor Parčeve crkve. Don Hrvoje je bio kratko, a ono što je karakteristično da je bio lijepo prihvaćen i obljubljen. To me veseli i na neki način ohrabruje u mojoj novoj službi na čelu crkve sveca koji na svom srcu drži svoj i naš Grad.

Dio vjernika izrazilo je, poglavito na društvenim mrežama, određeno nezadovoljstvo zbog odlaska don Hrvoja Katušića. Što poručujete svim vjernicima koji su godinama vezani za crkvu sv. Vlaha?
Ono što je važno za svakoga vjernika jest to da budu vezani za Isusa Krista, našega Spasitelja i Otkupitelja. Da sv. Vlaho kojim slučajem nije bio vezan za Krista i njegovo Evanđelje, vjerujem da ga danas mi ne bismo niti poznavali, a kamoli se po njegovu zagovoru Bogu obraćali. Razumijem i tu stvarnost da se i mi ljudi vežemo jedni za druge. Kao što se vjernici vežu za nas svećenike, jednako tako se i mi vežemo za naše vjernike. No, ono što je najvažnije je da jedni druge vodimo i upućujemo na Isusa Krista, našega Spasitelja i Otkupitelja. Naše poslanje je upućivati na Boga. Donekle se može i razumjeti, kako Vi kažete, nezadovoljstvo osoba zbog premještaja našega don Hrvoja. Međutim, mi svećenici smo svjesno i slobodno prihvatili biti poslušni našem biskupu. Jučer je to bio biskup Mate, prije njega Želimir, a danas je to biskup Roko. Vjerujemo da on kao biskup najbolje poznaje potrebe Crkve. Vjerujem da najbolje zna tko od nas svećenika sa svojim karakteristikama može na određene potrebe i izazove najbolje odgovoriti. Duboko sam uvjeren da je biskup Roko ocijenio da će don Hrvoje najprikladnije odgovoriti potrebama župe sv. Josipa u Veloj Luci. Možda smo pomalo i sebični pa bismo željeli onoga ili one koji su nam dragi zadržati stalno uza se. No, na to nemamo pravo. Mi svećenici pripadamo svima i svima smo poslani. Naš biskup donosi odluku, a mi tu odluku prihvaćamo u poslušnosti i odanosti, kojem dijelu biskupije ili zajednice će nas poslati s ciljem da vršimo svoje svećeničko poslanje.

Velike obveze vežu se uz službu rektora Zborne crkve sv. Vlaha. Priprema Feste sv. Vlaha jedna je od njih. Kakav je osjećaj znati da ćete u idućoj Festi sudjelovati kao rektor crkve našeg zaštitnika? Što za Vas predstavlja Festa?
Koliko god ovo pitanje naizgled zvučalo jednostavno, ono je bremenito. Pripreme za Parčevu Festu su nešto uz to što je zahtjevno, jednako tako i izazovno. Iza mene stoji dosta organizacija i sudjelovanja u organizacijama, tako da sam uvjeren kako ću u zajedništvu s Bratstvom festanjula prionuti u organizaciji Feste te s njima i iznijeti Festu 2023. A što je Festa za mene? Teško je to izreći riječima. Festa ne samo da se osjeća. Ona se doživljava i proživljava intenzivno. Jer Festa u sebi nosi nešto uzvišeno. Ne nužno u onom običajnom, koliko u liturgijskom i svetom. Riječi su nemoćne za opisati njezino značenje.

Razmišljate li već o procesu pripreme iduće Feste ili čak – o nekim promjenama koje su vezane za njeno održavanje?
Mislim da je dinamika pripreme Feste već uhodana i ustaljena. Smatram da se tu nema što radikalno mijenjati. Kako sam tek preuzeo službu generalnog vikara, u kojoj se pokušavam snaći i ući u sve ono što ta služba zahtjeva i sa sobom nosi, trenutno i nisam previše mislima upućen u organizaciju Feste, ali po preuzimanju službe rektora crkve sv. Vlaha, naravno da ću se posvjetovati s mojim predšasnicima i s festanjulima i svim drugim dobronamjernim ljudima te učiniti sve kako bi i sljedeća Festa bila besprijekorna, svečana, dostojanstvena i lijepa. Festa nas treba izgrađivati u bolje ljude i bolje vjernike. Svojim životom smo pozvani svjedočiti duhovno bogatstvo koju Festa sa sobom nosi.

Posljednje desetljeće DuList usko surađuje s rektorima crkve sv. Vlaha u pripremi publikacije koju objavljujemo uz Parčev blagdan. Ove godine saželi smo svih deset godina i ukoričili ih u bogato knjiško izdanje. Jeste li je prolistali, pročitali?
Imate li ideju što ćemo zajednički raditi sljedeće godine? Od 2000. godine pa na ovamo, mislim da nisam niti jednom izostao s otvaranja Feste sv. Vlaha i proslave sv. Vlaha. Tako da sam upoznao, što o tim danima, ali i mimo tih dana, skoro sve festanjule, barjaktare, trombunjere. Knjiga ‘Svi Vlahovi ljudi’ govori upravo o tim ljudima. S nekima sam i prijateljski povezan. A nekima sam bio ili jesam župnik. Drago mi je da je desetogodišnja suradnja između DuLista i rektora crkve sv. Vlaha bila i ostala dobra. Nadam se da će ta suradnja biti jednako dobra i uspješna kao što je bila do sada. O planovima za iduću godinu ne mogu ništa govoriti. Prvo trebam preuzeti službu rektora, sagledati cjelokupno stanje, a onda se susresti s Bratovštinom sv. Vlaha. Nakon toga ćemo znati nešto više te na koji način ići naprijed i kako odgovarati potrebama i izazovima vremena, nastojeći izvršavati poslanje koje nam je Gospodin namijenio i što Crkva očekuje.

Generalni ste vikar Biskupije i najbliži suradnik biskupa Roka. Na čemu će se temeljiti vaše zajedničko djelovanje?
Žao mi je da vjernici službu generalnog vikara stavljaju po strani u odnosu na službu rektora crkve sv. Vlaha. Razumijem da je sv. Vlaho srastao s našim sugrađanima. No, vjerujem da bi sv. Vlahu bilo puno draže kada bi njegovi štovatelji više ljubavi i poštovanja iskazivali Isusu Kristu i njegovim današnjim apostolima, biskupima. A glede drugog dijela Vašega pitanja, koje se odnosi na zajedničko djelovanje biskupa Roka i mene kao generalnog vikara, temelj ne samo našeg djelovanja, nego djelovanja svakoga svećenika jest Evanđelje, navještaj Radosne poruke spasenja. Meni je biti njemu od pomoći u svim segmentima služenja mjesnoj crkvi.

S novom ulogom, prestajete obnašati dužnost župnika župe Presvetoga Spasitelja u Mokošici. Tamo djelujete od 2015. godine. Znamo da je bilo lijepih, ali sigurno i loših trenutaka, no što dobroga ostavljate iza sebe u nasljedstvo novom župniku?
Također, što očekujete od njega? Godine 2015. obavljao sam službu biskupijskog kancelara i župnika na Boninovu. Biskup Mate mi je ponudio razne župe. Ja sam mu bio na raspolaganju. Mogao me je poslati kamo god je htio. Odlučio je ostaviti me na Boninovu. A onda te 2015., baš na Spasovdan, došao je u moj ured i rekao mi da je sve posložio, a da mu je ostala neriješena Mokošica. Tada sam mu odgovorio da ću ja u Mokošicu. Ostao je zatečen mojom spremnošću da pođem u Mokošicu. Gospodin me je trebao u Mokošici koja mi je prirasla srcu, kao i druge župe u kojima sam prije djelovao. Moje je načelo nastojati vršiti svoje poslanje onako kako najbolje znam i mogu. Svećenik u jednoj župi upućen je na ljude, vjernike, kao što su i oni upućeni na svoga svećenika. Neki te dobro upoznaju jer im je stalo do svećenika. Neki ostanu po strani, niti ih upoznaš niti te upoznaju. Svome nasljedniku ću ostaviti tolike drage ljude, dobre i praktične vjernike. Mnogi su spremni podržati i aktivno sudjelovati u životu župne zajednice. Tu su pjevači, čitači, ministranti, vrijedni članovi i podupiratelji župnog Caritasa. Toliko je aktivizma bilo, pogotovo do pojave takozvanog Covida-19. Ali to djelovanje je bilo plodonosno i korisno za sve nas u Mokošici. Je li bilo i manje sretnih momenata… Ima ih svugdje. Ima ih u našim obiteljima, susjedstvima i sve do međunarodnih odnosa pa prema tome normalno je da ih ima i u župnim zajednicama. Savršenoga nema. A mi smo pozvani učiniti sa svoje strane što učiniti možemo, kako bi Crkva Kristova rasla, jačala se i sazrijevala. Od svoga nasljednika ne mogu ništa očekivati, jer bih na taj način ograničavao njegovu slobodu djelovanja. Svatko treba imati slobodu djelovanja u okvirima Evanđelja i nauka svete Crkve. Već sada u svoje ime i u ime župljana Mokošice (Sustjepana, Petrova sela i Pobrežja) izražavam dobrodošlicu don Mariu.

Uskoro bi se trebala dogoditi promocija zbornika župe Presvetog Spasitelja, sudjelovali ste u njegovom stvaranju. Što donosi i obuhvaća zbornik?
Župa Presvetoga Spasitelja u Mokošici u travnju 1769. odcijepila se od župe Velike Gospe u Rožatu, tako da smo 2019. proslavili 250. godišnjicu postojanja. Smatrao samo potrebnim o toj visokoj obljetnici prirediti zbornik radova. Svoju ideju sam podijelio s dr. Slavicom Stojan, našom župljankom, koja ju je podržala. Ali uz podršku, dala je i veliki obol u stvaranju toga, za Mokošicu, važnoga djela. Predstavljanje Zbornika će biti, s Božjom pomoći, 25. svibnja u Mokošici. To je treći dan trodnevnice, uoči samog župnog patrona. Zbornik obuhvaća transkripciju i prijevod Matrikule bratstva Sv. Spasa u Mokošici. Isto tako je obrađena i Matrikula bratstva u Sustjepanu. Povijesne okolnosti osnutka i života župe Mokošica. Svakodnevni život žitelja Župe. Umjetnička dobra u Župi, kao i liturgijsko posuđe i misno ruho. Doseljavanje i naseljavanje u Mokošici. Svećenici koji su službovali u Mokošici. Fototeka župe i još mnogo drugih tema.

Svi se sjećamo 2015. i izložbe Vaše kolekcije umjetničkih djela koja je nosila naziv ‘Iz župnikove kolekcije’. Jeste li i dalje strastveni kolekcionar umjetnina? Je li se kolekcija povećala od kada ste je posljednji put predstavili javnosti?
Župa sv. Petra na Boninovu 2015. godine je slavila 50. obljetnicu svoga postojanja. Koliko se sjećam, organizirali smo bogat program, obilježavajući tu okruglu obljetnicu. Tako smo došli na ideju da se predstavi javnosti i dio umjetnina iz moje skromne zbirke. Savjetovao sam se sa stručnim osobama kao što su mr. Božena Popić Kurtela i dr. Denis Vokić. Oni su odabrali što bi se moglo izložiti u velikoj župnoj dvorani. Ta je izložba bila jako lijepo posjećena i prihvaćena od vjernika župe sv. Petra na Boninovu i drugih. Ne bih rekao za sebe da sam strastveni kolekcionar. Radije bih rekao da sam čovjek koji voli lijepo, oku ugodno. I kada se nađem pred takvim djelom, onda ga nastojim kupiti. Neke sam umjetnine kupio iz straha da ne odu iz Hrvatske. Od 2015. pa do danas, kupio sam i neke nove umjetnine, a neke sam i dobio.

Pročitajte još

JOŠ JEDAN IZDAVAČKI POTHVAT DULISTA Željan Konsuo u novoj knjizi otkriva nepoznate detalje i intrige dubrovačkog nogometa

Dulist

‘SVAKA DONACIJA JE VAŽNA’ Župa sv. Mihajla moli pomoć u pokrivanju troškova za pet novih kreveta za potrebite

Dulist

Potres magnitude 4,8 ‘zatresao’ BiH, osjetio se i na dubrovačkom području

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija