Don Frano Čivljak: Poziv se rađa u obitelji, a roditelji usađuju sjeme vjere u djecu

Don Frano Čivljak, svećenik i misionar, postao je župni­kom u katedralnoj župi sv. Nikole u gradu Lezhë na sjeverozapadu Alba­nije. Rođeni Dubrovčanin od 2005. godine djeluje u ovoj zemlji, navješću­jući evanđelje i radosnu vijest ljudima. U Albaniju je stigao kao mladić, sa svo­jih dvadeset godina. Tada je djelovao kao bogoslov, da bi se u 2013. godini zaredio.
— Djelujem u jednoj stvarnosti koja se u katoličkoj crkvi zove Neokateku­menski put. Kad sam započeo svoj sve­ćenički put, postavljeno nam je pitanje: ‘Jeste li spremni ići bilo gdje u svijetu?’. Mene je tada ‘dopala’ – Albanija. Tu sam skoro pola svoga života i mogu reći da sam se naviknuo. Osjećam se kao doma, ljudi su dobri, bliski i gosto­ljubivi te se s njima može normalno komunicirati. Vidim se tu – rekao je don Frano.

‘Dobro pamtim taj datum’
Inače, više od 80 posto stanovnika u Lezhëu su katolici.
— To je veliki broj s obzirom da su Albanci najvećim dijelom pripadnici islamske vjere. Cijela Albanija ima oko
20 posto kršćana, od čega je 10 posto katolika, a 10 posto je pravoslavaca koji su većinom na jugu. Što se tiče međureligijskog dijaloga, on postoji i jako je dobar, što je rekao i papa Fra20 posto kršćana, od čega je 10 posto njo – dodao je. Lezhë se inače nalazi nedaleko od Skadra i Tirane, glavnog grada kojeg je prije dvije godine pogo­dio jaki potres. ­
— Bio je to 26. studenog 2019. godine. Dobro pamtim taj datum. Nikad nisam nešto takvo doživio. Pristiglo je dosta pomoći iz cijelog svijeta. Nije bilo lako, posebno u nekim dijelovima Albanije koji su bili jako uništeni. Dosta je ljudi ostalo bez svojih domova. S druge strane, tu je bio prisutan i psihološki aspekt. Tijekom idućih mjesec dana, budio bih se svaku noć, a svaka trešnja budila je strah – kazao je. Kao i cijeli svijet, pandemija koronavirusa ‘pogo­dila’ je i Albaniju. Epidemiološka situ­acija u njegovom gradu je, kako kaže, dobra te nema puno ljudi u bolnicama.
— Nije na snazi puno mjera, no postoji policijski sat koji traje od 23 sata do 6 sati ujutro.

‘Izazovi za državu, ali i za crkvu’
Kao što je i naveo, kao svećeniku mu je glavno poslanje približiti ljude Isusu Kristu, ne samo svojim riječima, već i svojim životom. Uz to, dio njegova poslanja je služenje putem darivanja i pomaganje potrebitima. Nedavno se pismom obratio dubrovačkom Cari­tasu za pomoć stanovnicima grada Lezhë. Nije trebalo puno da se svi ljudi dobrog srca, posebno osnovnoškolci, uključe u akciju. Šleper s čak 24 palete hrane i higijenskih potrepština stigao je sredinom studenog u Albaniju.
— Zahvalan sam Caritasu i svima koji su pomogli, posebno osnovnoškol­cima. Imamo cijelu sobu punu hrane. Pitao sam posebno za pelene za odra­sle jer imamo dosta starijih i onih mla­đih bolesnih koji su u potrebi. Odlučili smo sve podijeliti tijekom blagdana. Siromaštvo je itekako prisutno u Alba­niji. Često je velika potreba za hranom kao i za nekim osnovnim stvarima. Crkva kao uvijek djeluje karitativno i ne pita za vjeru i ne pomaže samo vjer­nicima, nego svima koji su u potrebi. Susrećem se sa situacijama gdje ljudi svaki dan dolaze u crkvu i traže pomoć. Nedavno je došao čovjek u četrdesetim godinama, plačući te je tražio posao – dodao je. Upravo u Albaniji postoji veliki problem emigracije. Navodi da dosta stanovnika, posebno mladih, napušta zemlju jer se teško pronalazi posao.
— To su izazovi za državu, ali i za crkvu – naglašava. No, unatrag 16 godina, koliko don Frano djeluje u Albaniji, došlo je do određenih pomaka.
— Vide se velike razlike u državi koja je trenutno u traniziciji. Kad sam došao, iz Lezhëa do aerodroma mi je trebalo dva sata. Sada je potrebno 40 minuta. Ceste su puno bolje. Što se tiče standarda, sigurno je viši i druk­čija je situacija nego što je bila prije. No, treba i dalje raditi na poboljšanju standarda koji je i dalje daleko od stan­darda Hrvatske, kao i Europske unije. Korupcija je veliki problem – istaknuo je don Frano. Prisjeća se s nama da mu je na počecima života u Albaniji, jezik bio veliki problem.
— Nisam znao jezik, iako vučem kori­jene s Kosova, odakle potječe moj otac.

‘Jako volim more’
Nedostaje mu Grad, kao i obitelj. Ljeto je vrijeme kada dolazi u Dubrovnik kako bi se odmorio.
— Jako volim more, kupanje i vaterpolo. Inače sam igrao u mlađim kategorijama Juga, u generaciji Bušlje i Dobuda. Nekad me uhvati nostalgija za Gradom, ali nisam daleko – zaklju­čio je don Frano.

U CRKVI OD DJETINJSTVA
Upisao građevinu pa dobio poziv
— Već sam kao dijete bio prisutan u Crkvi, u svojoj župi Sv. Mihajla, bio sam i ministrant. U Crkvi sam poslije preko Neokatekumenskog Puta doživio i osobni susret s Isusom Kristom. Kroz slušanje riječi, navještaja Božje ljubavi, preko zajedništva s braćom i boljeg upoznavanja Krista i Crkve, počeo sam i razmišljati o pozivu. U tome su mi puno pomogli susreti mladih s Papom. Bog mi je govorio preko tih susreta. Nije sve išlo po loju, nego – malo pomalo. Počeo sam ići na susrete za mladiće koji osjećaju pozive sve do 2005. godine. Inače, bio sam počeo studirati građevinu u Zagrebu. No, nakon dvije godine sam odustao jer sam vidio da me Bog poziva i ispalo je dobro (smijeh). Moja je obitelj bila zadovoljna, kao i svi ostali. Smatram da je u cijelom tom procesu bitna obi­telj. Poziv se rađa u obitelji, a roditelji su ti koji usađuju sjeme vjere u djecu – rekao je don Frano.