Iskreno, ne znam jesam li ja izabrao kemiju ili je ona izabrala mene. Grad ne daje baš nešto poticaja za bavljenje znanošću i jako se malo pojedinaca odluči za studiranje prirodnih znanosti. Ali, mogu reći da se ljubav dogodila na satovima kemije u sedmom razredu, kad sam uspio ‘skontati’ nešto što je sad možda teško i studentima i općenito ljudima kad promišljaju o kemiji – uspio sam nekako razdvojiti taj makroskopski svijet kojeg opažamo od onoga koji je na submikroskopskoj razini – počinje svoj zanimljiv ‘kemijski’, ali i životni put od Dubrovnika, pa preko Milana do Zagreba, doc. dr. sc. Ivica Đilović koji predaje na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, na preddiplomskim i diplomskim studijima, kao i na sveučilišnom poslijediplomskom doktorskom studiju.
Nositelj je brojnih predmeta, od Opće kemije, Bioanorganske kemije pa sve do Rentgenske strukturne analize, član je Hrvatskog kemijskog društva i Hrvatske kristalografske zajednice, a rezultate svojih dosadašnjih istraživanja objavio je u 30 znanstvenih radova i predstavio s 28 posterskih ili usmenih priopćenja na međunarodnim i domaćim znanstvenim skupovima. Jedna trećina znanstvenih radova objavljena je u časopisima koji pripadaju prvoj kvartili najvrsnijih radova u polju Kemija. Mogli bismo o prof. Điloviću još nekoliko brojeva DuLista popuniti, a baš za ovaj broj, odlučili smo krenuti od samog početka, onog prvog kemijskog ‘klika’.
Učenje uz pokuse
-Svi znamo da se svijet sastoji od atoma i molekula, ali ih nikad nitko nije niti će ih (direktno) vidjeti. Ne postoji mikroskop koji će prodrijeti tako duboko u samu strukturu tvari I za to je potrebno apstraktnije razmišljati. Lampica se upalila u sedmom razredu i to je prepoznala moja profesorica Vedrana Bebić na čemu sam joj iznimno zahvalan. Ona me je u principu usmjerila u kemiju i uvela u svijet natjecanja. Zatim je uslijedila Gimnazija gdje sam se profilirao i konačno usmjerio ka prirodoslovnim predmetima. Iako sam volio i druge stvari! – ističe prof. Đilović koji se trudi, kaže nam, na takav način kemiju prenijeti i svojim studentima, uz predavanja i pokuse kao temelj predavanja, a sve kao otvaranje novih pitanja…
-Kažu da u mozgu nema ničeg što nije prije bilo zapisano u osjetilima. Učenje kemije uz pokuse je najzanimljivije. U predavanjima se trudim, kad god je to moguće, napraviti pokus, dati neki podražaj. Opažanja te vode do pitanja, pitanja do odgovora ili do novog pitanja. Taj način te uči i o životu samom, jer rješavanje problema počinje postavljanjem pitanja. Želja za odgovorom te mora proganjati, moraš imati strast, jer ako nema strasti, svaki posao je dosadan i uzaludan… Ključna je inicijativa i to pokušavam pokazati svojim studentima. Nakon što sam riješiš problem koji te muči, osjećaš se odlično. U kemiji to znači zakoračiti u svijet apstrakcije, svijet za koji naš svakodnevni jezik nije dostatan i ‘vidjeti’ stvari koje nije moguće osjetiti – ističe.
Spominje i različitost predavanja i studiranja danas i nekad, kao i utjecaj popularnih sitcoma, društvenih mreža na znanost, odnosno stvara li to – kontraefekt.
-Moram se ograditi – ne gledam takve serije, niti sam aktivan na društvenim mrežama, možda jednog dana… Društvene mreže imaju i svoje dobre strane. Primjerice, Twitter je dobar za kemiju, za znanstvenike, radi komunikacije. Prije si morao tražiti znanost, a sad te informacije bombardiraju. Svaka društvena mreža zapravo je osobni portal na kojem biraš što ćeš primati i biti selektivan, pitanje je osobnog izbora. Mladi su izrazito fokusirani na društvene mreže i možda je to put do njihovog srca, odnosno možda bih bio puno uspješniji kad bih bio tu – jer ako nešto nije bilo na Facebooku, nije se niti dogodilo (šala). Taj dio mijenja neke stvari koje su odrednice klasičnog studija i današnjim studentima mreže omogućuju jednostavniji protok informacija. Ne tako davno si, na primjer, ujutro trebao s jednog kraja Zagreba doći na drugi samo da bi vidio kad je ispit. Kako sve te informacije filtrirati i kako razviti kritički stav? To je stvar u kojoj obrazovanje može značajno pomoći – ističe, dodavši kako ‘banalizirajući znanost, forenzičke serije nerijetko daju lošu predodžbu o tome čime se znanost bavi te se tim načinom više rugaju znanosti nego što doprinose njezinoj promociji’.
Prirodoslovlje je jako kompetitivno
Posao profesora nije transfer znanja, također nam je istaknuo profesor Đilović i dodao kako je njegov zadatak u studentima potaknuti želju da nešto sami nauče i da do nečeg sami dođu. Ostalo je njihovo vlastito ulaganje u osobni razvoj.
-Onome tko to ne osvijesti svako će predavanje biti dosadno i naporno. Ne želim da studenti na ispitima ponavljaju moje riječi jer je to klasični egotrip. Slušati sebe mogu kad hoću. Želim čuti njihovu verziju, kritiku, osjetiti njihov napredak, a do toga mogu doći samo ako kod njih izazovem rekaciju, pobudim želju. Prirodoslovlje je jako kompetitivno i konkurencija ne čeka. Rijetke su situacije u kojima možeš biti originalan, vidjeti nešto što netko nikad nije, no rasporediti i posložiti sve kockice pravi je izazov. Zato studente treba pripremati da znaju, hoće i mogu vidjeti veze koje nikad dosad nitko nije vidio. Moraju biti spremni jer će samo tako moći prepoznati priliku – ističe dalje.
Upravo i on sam odlučio se usavršavati na post doc studiju u Milanu. I o tome nam je rekao par riječi.
-Zanimljivo je koliko je dubrovačkih znanstvenika kroz povijest prošlo kroz Milano. Nakon što sam doktorirao logičan izbor bio je ići na post doc. Htio sam probati nešto novo, napraviti iskorak u karijeri i upravo to sam dobio na Sveučilištu u Milanu. S jedne strane, pritisak je puno manji, ali započinješ jedan novi ciklus, slobodniji, ali i odgovorniji. Sve do obrane doktorata je vremenski ograničeno, pritisak i očekivanja su veliki jer su doktorati iz eksperimentalnih prirodnih znanosti, ne želim uvrijediti druge, najmanje izvjesni. Oni su kockanje sa stvarima koje ne možeš u potpunosti kontrolirati. Nekad pokus jednostavno ne ide. Ali kad se otključa i krene – to je taj dio prirodnih znanosti, što nema predviđanja, ali kad se sve s(p)retno riješi – osjećaj je odličan. Uostalom, kad biste nešto mogli predvidjeti, zašto biste uopće istraživali? – iskreno će profesor Đilović.
-Dakle, nakon doktorata, htio sam naučiti nove stvari i tako me put doveo do Milana. Profesionalno je bilo vrlo intenzivno i kompetitivno, a neke stvari su me oduševile, od organizacije i načina rješavanja problema do konstantnih razgovora i međusobnog poticanja. Svi smo bilo posvećeni glavnom cilju (objasniti djelovanje jednog antibiotika). Neke sam stvari tamo vidio prvi put i divno je što puno toga možeš napraviti na dnevnoj bazi za što bi u nas morao čekati po mjesec i više dana. ‘Znam, hoću, mogu’ – sve je stvar u tebi samome – ako želiš nešto, uspjet ćeš, pogotovo ako postoje ljudi koji te podržavaju. Takva je situacija trenutno i u laboratoriju u Zagrebu, a nisam siguran da je tako i svugdje – napominje.
Za kraj smo ga zamolili da nam komentira situaciju u hrvatskoj znanosti danas.
-Definitivno nam nedostaje novac, iako on u prirodnim znanostima nije sve. Najvažnija je ideja. U tom smislu su znanost i umjetnost jako bliski jer su problemi i zadaci koji nas intrigiraju slični. Ideja, želja i rad koji tjera naprijed je nešto što ti treba za uspjeh. Naravno, novac, nažalost je tako, ne bi škodio u svakom dijelu našeg društva. Ono što nam zamjeram je više problem mentaliteta, na većini Fakulteta i Instituta manjka motivacije. Zašto se uspavati i ne tražiti i raditi bolje, jače? Svi možemo i moramo više i bolje – zaključuje prof. Đilović.
DVA POZIVA
Odlična ideja na pomolu
Puno je stvari kojih bih htio dati svome Gradu, ali jednostavno ne mogu sve sam. Želio bih istražiti kakvom su se sve kemijom bavili naši stari apotekari, kako su pripremali osnovne kemikalije, koliko su bili informirani, odnosno gdje su bili u odnosu na ostatak svijeta… Volio bih održati i pokoje znanstveno-popularno predavanje uz pokuse… Ujedno, iskoristio bih priliku da pozovem sve zainteresirane učenike da posjete Dan i noć PMF-a u Zagrebu koji će se održati 13. travnja 2018. godine – rekao nam je prof. Đilović.