‘Napoleonova cesta u Dalmaciji – doprinos francuske uprave u razvoju cestogradnje u Dalmaciji početkom 19. stoljeća’ naslov je gostujuće izložbe Državnog arhiva u Zadru koja je svoja vrata posjetiteljima otvorila u srijedu u Kneževu dvoru. Njeni autori – viši arhivist Denis Martinović i arhivistica Karolina Ražov, nastojali su ovim pokazati kako je francuska uprava na čelu s generalom Marmontom u Dalmaciji inicirala i realizirala izgradnju određenih dionica tzv. Napoleonove ceste koja je trebala prolaziti cijelom dužinom Ilirskih pokrajina, od Ljubljane do Dubrovnika i dalje prema jugu. S Martinovićem smo porazgovarali o njegovom istraživanju koje je njega i kolege vodilo od Zadra do dalekog Pariza. Izložba ostaje otvorena do 6. lipnja.
Tema gradnja prometnica itekako je aktualna. Zapravo dobar dio cesta koje danas koristimo već onda izgradili su Francuzi. Kako je ona tekla na našem području?
Do dolaska Francuza odnosno Francuskog Carstva, na područje nekadašnje mletačke Pokrajine Dalmacije, gotovo da nije bio poznat pojam ceste, kao jedne od osnovnih poveznica među narodima, transporta raznih roba i dobara, demografskih kretanja kao i mogućnosti putovanja u današnjem smislu, jer ih nije ni bilo. Iz vrlo jednostavnog razloga, Mletačka država nije smatrala potrebnim graditi bilo kakve ceste, osim onih koje su služile kao karavanski putevi, zbog nerazvijenog dalmatinskog zaleđa i blizine s Otomanskim Carstvom. U svih 400 i više godina vlasti i stalnih ratovanja s Turcima izgrađene su tek neke manje dionice cestovnih trasa oko većih gradova, Zadar, Split, Dubrovnik i to pred kraj 18. stoljeća. Francuska uprava u Dalmaciji i te kako je bila svjesna važnosti izgradnje i održavanja cesta iz ekonomskih razloga, ali i strateških, odnosno vojnih potreba. Napoleon je namjeravao izgraditi uzdužnu cestu kroz Dalmaciju i Albaniju prema Istanbulu, kako bi tim pravcem ugrozio i porazio Rusiju te došao do Moskve. Taj se plan nije ostvario, ali je zato ostavio traga na nekoliko etapa takozvane Napoleonove ceste u Dalmaciji. Ona počinje iznad Zadra i vodi prema Kninu, Šibeniku i Splitu, gdje bi se spajala s Biokovskom cestom iznad Makarske. Spojila bi se sa dijelom prema Dubrovniku kod Metkovića, a jednim odvojkom bila je izgrađena i etapa preko Poluotoka Pelješca.
U kojoj mjeri je u gradnji sudjelovalo lokalno stanovništvo?
Izgradnju cesta na području Dalmacije u razdoblju Francuske uprave možemo zahvaliti vizionarstvu maršala Augusta de Marmonta kao vojnog zapovjednika i Vicenza Dandola kao civilnog zapovjednika. Obojica su, u interesu Francuskog Carstva, kako na vojnom tako i na gospodarskom planu radili, svatko na svoj način, na povezanosti krajeva i gradova cestama. U izgradnji je, pored inženjera i francuske vojske, sudjelovalo i lokalno stanovništvo područja u kojoj je izgradnja cesta bila planirana. Lokalno stanovništvo bilo je glavni izvor radne snage. Doprinos stanovništva bio je prijeko potreban za gradnju i izuzimanje se nije toleriralo. Seljaci su odrađivali težak fizički posao u zamjenu za malo kruha, a građani su se proglasom pozivali na pripomoć.
Vjerujem da su iza Vas sati i sati provedeni u arhivima. Kako je Vaše istraživanje izgledalo?
Istraživački kao i arhivski rad, na gradivu koje se odnosi na izgradnju Napoleonove ceste u Dalmaciji, vrlo je specifično i predmet je ne samo istraživanja u fondovima i zbirkama Državnog arhiva u Zadru nego se proširio na istraživačke radove kolega, povjesničara i arhivista u Pazinu, Ljubljani, Parizu i Zagrebu. Susretali smo se s raznim pisanim izvorima i statističkim podatcima kao i korespondencijom između Ureda za graditeljstvo, Vlade za Dalmaciju i uprava u Zadru, Dubrovniku, Splitu, Ljubljani i ministarstava u Parizu. Arhivsko gradivo je uglavnom pisano talijanskim i francuskim jezikom. Radeći na sređivanju obiteljskog fonda Pecota susretao sam se s brojnim dokumentima koji su se odnosili na Pietra Pecotu. Naime, Pietro Pecota potječe iz obitelji iz zadarskog zaleđa, školovao se na zadarskom liceju, centralnoj školi, gdje stječe zvanje inženjera. U njegovim osobnim dokumentima nalazili su se razni projekti, nacrti, službena korespondencija s glavnim inženjerom Zavoreom. Spajanjem dokumenata iz obiteljskog fonda dokumentima iz fonda Intendence Pokrajine Dalmacije i kartografske zbirke počelo je slaganje ove slagalice o doprinosu Francuske uprave u razvoju cestogradnje u Dalmaciji.
Iz arhivskih spisa mogu se iščitati i načini održavanja cesta te kako je provođen nadzor.
Korišteno gradivo i dostupni kartografski prilozi s korespondencijom između ureda za graditeljstvo o tijeku izgradnje, donose uvid u načine kako su se pojedine trase ceste održavale prema točno propisanim pravilima. Određeno je da su za održavanje istih nadležni seoski glavari, kao i inspekcijske službe pojedinih ureda. Koliko je o svemu tome ovisila financijska podrška iz Pariza, od ministarstva financija, nije zanemariv podatak. Onda kao i danas, nije ništa novo, da je bio stalan nedostatak novčanih sredstava, kako za samu izgradnju, tako i za održavanje. Brojni su dopisi upravo ing. Pietra Pecote, kao i francuskih vojnih i civilnih upravitelja za Dubrovnik, upućeni u Pariz s molbama da se osigura kakva-takva financijska podrška. Naravno da je to bio Sizifov posao i zbog stalnog ratovanja Napoleona diljem Europe, a i doima se da je odlaskom maršala Marmonta sve nekako stalo. Napori domaćih inženjera bili su svakako odlučni da se posao oko spajanja trase od Karlobaga do Kotora održi i spoji sve u jednu cestu. Nažalost, to se nije dogodilo. Ali, moramo biti osviješteni u spoznaji da je upravo Francuska uprava u Dalmaciji započela s nemjerljivim promjenama kako u gospodarstvu, trgovini, prosvjećivanje stanovništva, upravi, pravosuđu, zdravstvu i izgradnji cesta, kao ni jedna druga do tada. Dovoljno je znati da ni nasljednica uprave u Dalmaciji, Austro-Ugarska Monarhija, nije značajno tijekom 19. stoljeća napredovala na bilo kojem navedenom području. Dalmacija je i dalje ostala pokrajina na kraju carstva, gotovo ‘egzotična’ destinacija.
Sigurno ste tijekom istraživanja naišli na brojne zanimljivosti koje nisu sasvim poznate općoj javnosti. Izdvojite nam neke.
Tijekom rada na postavu izložbe, izboru izloženih eksponata i izradi pratećeg kataloga, nailazili smo na interesantne podatke o kartografiji i izradi kartografskih priloga na pojedinim trasama ceste. Ti kartografski prilozi, koji su i izloženi, vrlo su precizno i slikovito dočaravali, ne samo krajolik kroz koji je cesta prolazila, nego su za to vrijeme bili prava rijetkost. Izrađeni su rukom i to su zaslužni mahom naši inženjeri i graditelji, što je potrebno naglasiti. Franjevačka provincija u Dalmaciji bila je vrlo utjecajna među stanovništvom što je Marmont uočio i sve učinio da pridobije franjevce na svoju stranu zbog mira u pokrajini. Prolazeći dalmatinskim krajevima, Marmont je redovito odsjedao u franjevačkim samostanima. Zbog te velike prisnosti generalni providur Vicenzo Dandolo ga prijavljuje potkralju Eugeneu de Beauharnaisu, koji je vijest o Marmontovoj popularnosti u pokrajini prenio Napoleonu. Kako ne bi pao u nemilost i smirio napetost stvorenu između sebe i cara Napoleona, general Marmont Franjevačkoj provinciji i samostanu na Visovcu darovao je portret cara 1808. Portret cara, tj. njegova reprodukcija, danas se nalazi u postavu izložbe.
Kolika je inače svijest stanovništva o ovom izuzetnom spomeniku tadašnjeg vremena i kulture?
Koliko je domaća javnost upoznata s navedenom činjenicom ne možemo sa sigurnošću odgovoriti, ali je istina da se radi o izuzetnom spomeniku ondašnjeg vremena, što možemo samo potvrdno odgovoriti. Ipak je dionica ceste iznad Brela, uvrštena u popis zaštićenih kulturnih dobara Republike Hrvatske 2017. godine. Na fotografijama koje su dio izloženih eksponata vidi se preciznost isklesanog kamena i način slaganja u jednu cjelinu pa moramo ostati zadivljeni i biti ponosni na to što je suradnja domicilnog stanovništva i inženjera Francuskog Carstva, uspjela stvoriti. Ništa manje nije bio zahtjevan ni dio oko cesta prema Dubrovniku, gdje je izgrađeno nekoliko kamenih mostova preko Neretve.
Nije neskromno utvrditi da se doista radi o spomenicima, visoke vrijednosti, koje treba adekvatno zaštititi i dati im pravu valorizaciju u ponudi naše kulturne baštine. Ne smije se dopustiti da se ono što se je u kratkom roku stvorilo samo radom ruku i neznatnim primitivnim alatom, zapusti i zaboravi. Danas i Francuska država pokazuje interes za takva djela, što nam dodatno daje nadu da će se i ta vrsta spomeničke baštine doista sačuvati. Kada je izložba postavljena u Francuskom institutu u Zagrebu, dobili smo dojam da su Veleposlanstvo RF, i djelatnici Veleposlanstva, bili iznenađeni brojem prikupljenih izvora, kao i izloženih kartografskih i foto-priloga. Takva zainteresiranost daje nam nadu da će se sačuvati i održavati ono što je prije više od dva stoljeća izgrađeno u svrhu povezivanja i stjecanje znanja o drugima, njihovoj kulturi, nasljeđu i običajima jer su ceste, spona koja ne samo povezuje, nego i obogaćuje naše znanje o drugima na svim gospodarskim, kulturnim i društvenim razinama.
Od ‘starih’ Francuza možemo štošta naučiti kako graditi i upravljati javnim dobrima.
Od velike Francuske revolucije, svijet se definitivno promijenio, ne samo u idejama koje je iznjedrila ta revolucija, nego i u temeljima nekih važnih kvaliteta u svakodnevnom životu običnog čovjeka i uređene civilizirane države. Od filozofske misli do uređenog pravnog sustava, gdje su svi postali jednaki pred zakonom, nemjerljive su, pa čak kad i danas na njih gledamo s određenim otklonom, ali demokracija je na djelu počela upravo u Francuskoj i pobjedom demokracije nad autokratizmom i vladavinom elite. Ideje koje su tada počele ulaziti na ‘velika vrata’ diljem Europe i svijeta, nezaustavljivo su pokrenule buđenje nacionalnih svijesti, ali i pripadnosti posebnim vrijednostima od kulture do znanosti. Republika Francuska zato i ove godine obilježava 200 godina od smrti generala i cara Napoleona I, koji je 5. svibnja umro u zatočeništvu na otoku Sv. Helena u 52. godini života.
Foto: Državni arhiv u Zadru
Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista, 5. svibnja 2021.