Ulicama moga Grada

Davne butige i trgovci iz Lučarice

boris lucarica 03

Upravo na dan kad smo prije 23 godine, 19. svibnja 1991., puni ponosa i hrabrosti odlučili biti samostalna država, imali smo izbore. Koji nam dohode jednom u četiri godišta. Birali smo novu gradsku i županijsku vlast. Naravno, i lokalne općinske načelnike.

U ova bremenita vremena „u kojem svi oglušiše, pa se nema kome pripovijedat“ kako napisa Marin Vidra Držić, kada „danas u tren postaje sutra, a ono jučer se olako zaboravlja“, sjetimo se tog ponosa, prkosa i tog jedinstva od prije 23 godine. Danas, kad smo tu gdje smo; nesigurni, poniženi, bezvoljni, od tog ponosa i prkosa nije ostalo ništa. I baš taj dan, ove nedjelje u jutarnjim satima, netko na ulazu s Pila na desnu ruku Svetog Vlaha zakačio golf lopticu. Kao poruka, simbol svega onoga što nam neizbježno dolazi. I čemu se više ne možemo suprotstaviti. Nemamo više ni snage, ni volje, ni prkosa ni ponosa.

Prva pitura u prahu

Nakon gospara Lukše Beritića i davne povijesti ovog dijela Grada, vratimo se u nešto manje davnu povijest, još jednom u ovom điru uz gospođu Nadu Skatolini i njene „Pripovijesti o Gradu“, u kojima se prisjeća butiga prvog dijela dvadesetog stoljeća u ulici Lučarica.
Zapravo, tamo gdje smo već spomenuli neke butige i vlasnike im, prije skoro pa stotinjak godina spominju se druga, još starija imena. I sve su u onom drugom dijelu ulice Lučarice, kad se presiječe Zuzorina i prođe ispod onog volta dalje prema Stradunu.
Preko puta jedan drugom, dvadesetih godina prošlog stoljeća butige su držala dva brata Bajčetić. Tamo gdje je danas konoba koja spaja dvije ulice i kroz koju se može proći iz Lučarice do Zeljarice, butigu je nekad vodio Ivo Greguš, a od njega je preuzeo jedan od braće Bajčetić i tu držao butigu komestibile. Skoro pa točno preko puta mu, butigu koju mi mlađi još pamtimo po gosparu Marčelu Dileu i pucama koje je tamo prodavao, prije je vodio drugi brat Bajčetić sa svojom ženom, kao butigu od drogerije. Gospođa Nada posebno se ipak sjeća tihog, skladnog i radišnog trgovca Iva Greguša koji je među prvima u Gradu prodavao pituru u prahu, puno prije je počela raditi Tvornica boja i lakova u Gružu, znana nam „Dubravka“.
Ta bi se pitura u prahu „kuhala u tećici u vodi na fornjelu, a miješala štapićem“. Prodavao je i penila, četke, bruškine, laneno ulje, terpentin, glas – papir i piture svih „mogućih kolura u prahu“.
Ma, prodavao je u to malo kvadrata sve za pituravanje, ali i sve za tadašnje dubrovačke slikare.

Roba na glasu!

Gospara Greguša valjda pamti tek još koje starije čeljade Grada, kao što još malo tko pamti i sitnu malu ženu slaba vida Anu „Lučaricu“, koja je tamo gdje je danas zlatara u Lučarici, držala „malašnu, tmušastu butižicu, bez funjestara, bez eletrike“, a u kojoj je prodavala bombone, mjendule bruštulane, krokante, lizalice, karamele i razne „dječje radosti“ tadašnje djece Grada, a danas gospođama i gosparima „treće dobi“. Iza Ane „Lučarice“ butigu je preuzeo Đuro Obradović, sve je obnovio, opiturao, uveo eletriku, te prodavao suhomesnatu robu. I na samom kraju Lučarice, kad se već skoro pa izađe do Orlanda, butigu od robe na metre držao je gospar Ivo Kukuljica tih godina kojih se spominje u svojoj knjizi gospođa Nada. Prisjetivši se i kako se od tog materijala mogla činit muška košulja, ženska bluza, fini lincuni, „sve nepoderivo, čudesne vrste, boje stalne“. I pojasnivši nam kako je taj materijal bio „proizvod češke fabrike, onda na glasu“. Zapravo, svi ti meštri, trgovci, pravi gospari, te sve te njihove butige raznih ponuda i usluga kojih je tada bilo u jednoj ulici više nego danas u cijelom Gradu, bili su tada „na glasu“. Kad se išlo do njih „po nešto“, znao si da ćeš naići na pristojnost i kupiti kvalitetu. Sve ono što se danas rijetko nalazi. Danas, kad su češku robu i stare butige zamijenili kineska bofl roba i suvenirnice, kad Gradom kao bakule lutaju turisti s kruzera, sve ono što je i ne tako davno bilo naše, postaje nekog drugog, a mi to mirno i bezvoljno tek gledamo.

 

Pročitajte još

NA STRADUNU Na kraju ovoga đira ulicama našeg Grada

Boris Njavro

ULICAMA MOGA GRADA Na Paskovoj poljani, naokolo fontane

Boris Njavro

ULICAMA MOGA GRADA Nikad nikome nemoj natjerati suzu!

Boris Njavro