Šesto izdanje popularnog međunarodnog Midsummer Scene festivala i ove godine zauzelo je tvrđavu Lovrjenac. Ovoga puta centralna izvedba je Shakespeareova predstava Romeo i Julija. Jedna od glavnih producentica i osnivačica festivala Darija Mikulandra Žanetić s DuListom je podijelila svoja iskustva na festivalu, kao i izazove s kojima se susreću u organizaciji, izazovima koji ne smiju nikog uhvatiti nespremnog.
Šesto izdanje festivala je u tijeku. Možete li se osvrnuti na proteklih šest godina i napraviti jednu usporedbu kako je sve izgledalo kada ste tek počinjali i danas?
Šest godina je prošlo, a kao da je jučer nastala ideja za festivalom i jednom hrvatskom produkcijom na engleskom jeziku predstave ‘San Ivanjske noći’. Nakon festivala primijetili smo odlične reakcije na naš sedmodnevni program pa smo tako već drugu godinu odlučili da festival treba trajati punih petnaest dana. Tada smo napravili predstavu ‘Na tri kralja’. Treću i četvrtu godinu smo radili ponovno ‘San ivanjske noći’ a potom i Hamleta, koji je na Lovrjenac doveo posebnu žensku ulogu samog Hamleta. Posebnu pažnju privukla je predstava ‘Na tri kralja’ koja je u Beču gostovala čak 40 dana i na Bermudskom festivalu.
Možete li nam reći više o tome kako se dogodila Vaša suradnja s Filipom Krenusom?
Suradnja s Filipom dogodila se sasvim slučajno. Naša produkcijska kuća dugo je razmišljala o nekom međunarodnom dramskom projektu. Spojila nas je Romana Vlašić iz Turističke zajednice, jer je saznala da on ima iste želje. Na prvu smo kliknuli i shvatili da krećemo u taj projekt. To je vrlo važno jer ako odmah ne ‘kliknete’ s nekim s kime ulazite u tako veliki projekt teško da ćete ga i ostvariti. Filip Krenus je čovjek u kojeg smo od početka imali puno povjerenje i koji se brine za cijeli dio posla koji se odvija u Londonu.
Ove godine centralna izvedba je predstava Romeo i Julija. Budući su baš djela Shakespearea uvijek u centru Midsummer Scene Festivala kako ste se odlučili baš za nju, vjerojatno najpoznatiju tragediju?
Ta predstava je ove godine na festivalu jer je sigurno jedna od top tri predstave koje smo oduvijek željeli napraviti. Iz samog naziva Midsummer Scene jasno je kako su sadržaji festivala zapravo scene mladog ljeta, odnosno početkom ljeta se i odvija festival. Ljudima u tim ljetnim danima ne treba davati teško štivo, budući da gledaju predstave na engleskom jeziku i većina njih je tu na odmoru. Komedije uglavnom bolje prolaze, ali ove godine smo se ipak odlučili za tragediju koja je prepoznatljiva svugdje u svijetu, ljudi je vole, a i relevantna je za brojne situacije i danas u svijetu. Odluka da odaberemo Shakespearea kao centralnu produkciju je ipak pragmatična, jer radi se o festivalu koji privlači najviše strane goste i njegov sadržaj mora biti prepoznatljiv publici.
Koje izazove postavlja ovaj tip međunarodnog festivala?
Jako je puno izazova za ovaj tip festivala. Financijske izazove ne treba naglašavati, sponzori nisu uvijek stabilni, a najveću potporu imamo ipak od Grada Dubrovnika, turističke zajednice, ali i brojnih hotelijera koji nam izlaze u susret. Poseban je izazov raditi sa strancima. Oni jesu profesionalci, ali ipak su to ljudi drugog govornog područja i kulture s kojima morate u kratkom roku puno toga napraviti. Otvorena pozornica Lovrjenca je priča za sebe. Jedne godine dijelimo deke da publici ne bude hladno, dok druge godine dijelimo moskare i usred smo toplinskog vala.
Možete li s nama podijeliti kako je surađivati s engleskim ansamblom glumaca koji u relativno kratkom roku postavlja predstavu?
Oni su divni i nevjerojatno pristojni. Sva komunikacija s njima je uvijek ‘Please, thank you, hello’ i jako su profesionalni. Nitko od njih nema stalan posao i oni žive od projekta do projekta na kojem provode pet do šest tjedana. Oni su borci koji neprestano rade na sebi. To se posebno primijeti kada u ansamblu imate starije i mlađe glumce, a među njima nema razlike. Svi jednako rano dolaze, uvježbavaju koreografije, zagrijavaju glas… Jednostavno ne prestaju vježbati sebe i svoje vještine. Znaju da moraju raditi na sebi jer je konkurencija u Londonu nemilosrdna.
Ove godine dogodila se i manja nezgoda s glumicom. Kako se nosite s takvim nenadanim izazovima produkcije?
Istina, na kraju prvog čina dogodila se prava nesreća. Naša glumica koja igra Lady Capulet u sceni je oplakivala tijelo Tibalta. Na prvi pogled činilo se kao da scena ide kako treba, no ubrzo je glumica počela u suzama uzvikivati ‘My leg!, My leg!’ i shvatili smo da nešto nije uredu. Odmah smo tražili doktora i prekinuli predstavu i to je bilo zapravo jako strašno, poput nekog filma gdje ne možete vjerovati da se to događa. Odveli smo je odmah u bolnicu i saznali najgore, ona nije navinula gležanj već ga je slomila i morala je na operaciju. Kako festival ne bi propao odmah smo stali kontaktirati glumice u Londonu i unutar 24 sata smo je doveli u Dubrovnik. To je bila prava sreća jer je zamjena bila glumica koja jednostavno briljira na sceni. Nismo spavali dva dana i bilo je jako stresno, no na sreću uspjeli smo zadržati hladnu glavu i riješiti situaciju.
U čemu leži budućnost Midsummera, može li on prijeći ‘granice’ Dubrovnika i možda imati i svoju turneju?
Budućnost Midsummera ovisi koliko ćemo biti sposobni plasirati naše produkcije. Iako već putujemo i predstavljamo Dubrovnik, nadamo se nekim većim stvarima. Postoje interesi za našu predstavu i iz Njemačke i Austrije no to je sve još uvijek samo u pregovorima. Ono što će sigurno ‘preći granice’ je predstava Uncle Maroje Re-examined pod redateljskom palicom Paola Tišljarića. Ona putuje u Gdansk na festival Shakespearea. Jako smo sretni što imamo priliku našeg Držića prikazati svijetu.