Dani feste našeg parca

Pomislih, kud ćeš u Župu, kad iz Župe u ove dane svi dohode u Grad! I ne samo iz Župe, već odasvud; iz Primorja, Konavala, Mljeta, Elafita i Hercegovine. Jer, dani su festa pred nama kad ćemo festižat, svečano slaviti dan sveca i zaštitnika Grada, Svetog Vlaha. Zaštitnik i parac, onaj koji s visoka u društvu golubova gleda s mnogih mjesta, tvrđava i ulaza na nas sve koji u njemu živimo i u njega navraćamo.

Sveti Vlaho, drugdje znan i kao Blaž, dobrostivi je prijatelj, zaštitnik stare Republike i vječnog Grada, odvjetnik kod Boga, a obranitelj na zemlji. Ne samo da nas brani, on nas sigurno i obrani. Zna se da je rođen u Sebasti, nekad zvanoj Mala Armenia, današnji Sivas u Turskoj. Bio je liječnik, biskup, mučenik. Učinio je i čudo, ozdravio dijete kojem je zapela riblja kost u grlu, te u štovanju sveca imamo i obred grličanja. Početkom 20. stoljeća u njegovoj Armeniji Turci počiniše veliki pokolj, jedan od najstrašnijih u povijesti. Gotovo su uništili narod kojem je pripadao, pobivši ih po nekim spisima čak milijun i po! I danas tamo imamo grob s imenom Bogas Eviasy, a u stvari – novo ime za našeg parca.
 
BRADATI STARAC
 
Naravno, čeljad u Gradu priču – legendu o svom parcu zna. Il', bar bi je trebali svi znati. Od početka; vrijeme događanja 972. godina, pa o onim brodovima Mletačkim i želji – prevari da kao prenoće unutar zidina, a zapravo ga osvoje. Pa o dum Stojku, plovanu crkve Sv. Stjepana, tada središnje crkve Grada, koja je odavno zapuštena i pod lokotom na vrhu Stuline, na našu sramotu. I o snu u kojem dum Stojku se ukaza bradati starac, upravo Sveti Vlaho s vojnicima i upozori ga na prevaru Mletaka.
 

On svoje ukazanje ispriča Senatu, oni ga poslušaše i tako spasiše Grad. Od tada Grad ima svog zaštitnika koji je sveprisutan, štuje ga i slavi svetkovinom koja je pred nama, trećeg dana u veljači. Još 1190. godine objavljeno je kako tri dana prije i tri dana poslije blagdana Svetog Vlaha u Gradu vlada sloboda, kad i oni koji su iz njega prognani mogu u njega navratiti. Od tad su trajale feste, sve dok Francuz Marmont  ne ukinu Republiku upravo pred parčev blagdan. Ni austrijske vlasti nisu gledale lijepo na parčeve svetkovine, kao ni Kraljevina Jugoslavija. Tek 1939. u vrijeme Banovine skupilo se u Gradu mnoštvo svijeta. Neki od sijedih sjetit će se dolaska bana Šubašića i nadbiskupa Stepinca, te kako nikad nije bilo više puka u procesiji. Zahvaljujući našim starijim čitateljima evo i nekih slika tog vremena. Iza onog rata dođe nova vlast, koja festu pusti prve tri godine, ali su iza relikvija, umjesto svećenika prvo išli vojnici s petokrakama. Slijedećih godina puk je unatoč svemu ipak slavio svog zaštitnika, a devedesete opet dođe mnogo puka i vratiše se neki stari običaji, a onda je u ratnim godinama Sveti Vlaho kroz molitve i pjesme sačuvao svoj Grad, spasio ga i obranio od svih koji mu nisu željeli dobro. Kako stvari stoje, njegova nam pomoć, čini se, opet i te kako treba.
 
FESTA JE SAMO NAŠA
 
Dakle u danima smo feste našem parcu! A to „festa“ je samo naša riječ! Svi rječnici u masi riječi nude i riječ festa, ali i dodatak : vidi pod fešta! A upravo je velika i bitna razlika u toj jednoj kvačici iznad slova „s“ koja cijelu priču mijenja. I te kako, jer za stare gospare čak je i grijeh neko slavlje, svečanost i obilježavanje sveca nazvati „fešta“! Ovdje u Gradu uvijek i jedino je – festa, koliko god rječnici pojašnjavali to na svoj način. A ti isti rječnici dalje nastavljaju, te kažu kako je riječ fešta došla iz talijanske riječi festa! Pojašnjenje te tako velike razlike u tek jednom slovu, kvačici maloj tek, od velike važnosti nalazimo u utjecaju Venecije na Dalmaciju, ali ne i na Dubrovnik. I dok je do Splita i Dalmacije došao utjecaj mletačkog dijalekta zahvaljujući njihovoj vlasti nad tim krajem, dijalekt u kojem se često slovo „s“ pretvara u slovo „š“, kao primjerice riječ signore u dalmatinsko šjor, stari Dubrovčani su se okrenuli Toskani i tamošnjem jeziku i dijalektu. Tako je direktno talijanska riječ festa došla do nas, a to je praznik, blagdan, svetkovina, veselje. To je svečanost na dan sveca, zaštitnika nekog mjesta i grada. Potpuno pravilo preuzeta riječ iz talijanskog jezika. Dakle, nije pristojno kad lektori iz Zagreba i Splita vrše teror na tekstovima koje dobivaju iz Grada, jer oni ne shvaćaju kako se ovdje u Gradu kaže festa Svetog Vlaha, a ne fešta svetog Vlahe. Stoga ne ljutite se na ovdašnje novinare i pisce…
I riječ festanjuo je došla iz talijanštine i iz njihove riječi festaiolo što bi značilo osobu koja je priređivač neke zabave, brine se oko nje, on je svečanosnik. U nas su to dvije osobe koje u Gradu imaju veliku čast da sudjeluju u festi Svetog Vlaha. Dakle, ulazimo u dane feste… godinama najljepše dane ovog Grada. A onda konačno do Župe, za nastavak đira…