Lanterna na svjetioničarkoj kući na Otočiću Daksa je opet zasjala u svom čuvenom izdanju zahvaljujući državnoj tvrtki Plovput d.o.o., koja je krenula u obnovu napuštene i razrušene svjetioničarske zgrade u svrhu otvoranja muzeja ‘svih svjetionika na Jadranu’ – jedinstvenog na Jadranu. Izvođač radova je bila dubrovačka tvrtka Tonikom d.o.o..
Piše: inženjer građevine Mario Obuljen
Daksa 42°40′05″N 18°03′28″E najmanji je otočić iz skupine Elafitskih otoka kod Dubrovnika, udaljenosti svega 1M od Gruža, i prostire se na 5 ha. Na sjeverozapadnom rtu Dakse se nalazi svjetionik naziva ‘Otočić Daksa’. Svjetionik je izgrađen 1872. godine, a vodi se kao jedan od najmanjih hrvatskih svjetionika kojemu visina kule iznad krovišta, iznosi svega četiri metra. Kula svjetionika je osmerokutna, s kamenom profilacijom, pri vrhu se nalazi galerija s lanternom.
Svjetioničarskoj zgradi L-tlocrta je pripojena baza kule te svjetionik biva aktiviran 1903. na mjestu provizornog iz 1872. godine, a na žalost poslije svih stradanja biva napušten… 1969. godine je izvađena leća se te signalno svjetlo koje se izvorno nalazilo na svjetioničarskoj kuli poslije propadanja svjetionika premjestilo na metalnu kulu na obalu.
Prepušteno propadanju, ali ne i zaboravu! 2021. godine je započeta obnova svjetionika, a glavni inženjer je bio Mario Obuljen, imenovan od izvođača radova obnove, građevinske dubrovačke firme Tonikom d.o.o.
Radovi obnove su se izvodili sukladno ugovorenom troškovniku, predviđenom redoslijedu i tehnološkom slijedu radova. Sukladno projektu predviđeni su zahvati u nosivim djelovima konstrukcije objekta te su se radovi morali izvoditi pažljivo prema unaprijed predviđenoj tehnologiji, uz sve potrebne mjere sigurnosti za objekt i osoblje prisutno pri izvođenju.
Radi što manjeg utjecaja i mogućeg oštećenja građevinskih elemenata, radove uklanjanja (demontaže) je trebalo izvesti pažljivo, primjerenim građevinskih alatom i strukovnom znanju. Pod značajne radove na obnovi objekta svjetionika su izvedeni sljedeći radovi: pažljivo uklanjanje svih slojeva poda, demontaža naknadno postavljene obloge od opeke na unutarnjoj strani objekta, otvaranje izvornih otvora koji su bili zazidani, skidanje žbuke koja je bila grubo nabačena na kamene zidove objekta te sanacija kamenih zidova i vrhova objekta koji su bili dugotrajno izloženi kiši i propadanju. Nakon učvrščivanja objekta, demontaže, krenulo se u pažljivu izgradnju – od krovišta, podova, pregradnih zidova, drvene građe,otvora i sanacije lanterne… Te je u konačnici svjetioničarski objekt poprimio izvorno stanje koje nam svima može biti na ponos i zadaća za daljnje očuvanje.
Daksa
Stoljećima je bila okupljalište religioznih ljudi i redovnika iz cijele Europe koji su boravili u samostanu na Daksi, što ga je dao sagraditi Sabo Getaldić 1281. godine. Mir i tišina su odgovarali franjevcima koji su tu živjeli do dolaska Napoleonove vojske 1806. godine. Danas su od ovog samostana ostale samo ruševine. Uz samostan se nalazila crkvica Svetog Sabina, četverokatna kula koja je služila kao utvrda i zvonik.
Na Daksi se mogu vidjeti i ostatci kapelica, takozvanih oratorija, također i jedinstvenog križnog puta na Daksi što nam dokazuje da to nije samo jedan od ‘otočića u nizu’… Otok su za vrijeme korizme masovno posjećivali građani Dubrovnika, Zatona, Vrbice, Lozice i Gruža, tako da je križni put s postajama u vidu kapelice bio značajan za cijelu okolicu Dakse i tako sve do dolaska Napoleona, kada vojska počinje graditi utvrde i nastambe za svoj smještaj.
Nakon što su se izmijenile francuska i austrijska vojska, uništivši sakralne objekte na otoku, Daksu je kupio poljski knez Aleksander Poninski i na prilično opustošenom otoku počeo saditi borove, lovorike, limunova stabla, čemprese. Obnovio je čak i samostan opremivši ga vrijednom i starom bibliotekom s više od 4000 knjiga i 200 manuskripta.
Nažalost, Prvi i Drugi svjetski rat onemogućili su i taj pokušaj da se otoku vrati ugled i značenje. Na otoku se koncem Drugog svjetskog rata, u listopadu 1944. godine, dogodio veliki ratni zločin (pokolj na otoku Daksi). Među žrtvama je bio tadašnji gradonačelnik Dubrovnika Niko Koprivica, nekoliko svećenika, pa i padre Petar Perica, autor pjesama ‘Rajska Djevo, kraljice Hrvata’ i ‘Do nebesa nek’ se ori’. Tijela su ekshumirana tek 2009. godine, a DNK analizom utvrđen je identitet 18 osoba od ukupno 53 žrtve.
Svake godine, 25. listopada, pred spomen obilježje i zajedničku grobnicu polažu se vijenci u znak pijeteta dok je u novouređenoj Svjetioničarskoj kući planirano ostaviti jednu uređenu prostoriju za Udrugu Daksa 1944./45.
Unatoč ljepotama Dakse i blizini Dubrovnika, u proteklih dvadesetak godina bilo je nekoliko neuspjelih pokušaja prodaje otoka, najprije za šest milijuna dolara, a prema posljednjim objavama, za dva milijuna eura. Nezainteresiranost kupaca se često povezuje s mučnom poviješću, pa se Daksu zna nazivati ukletim ili otokom duhova. Ne zaboravimo da su privatni posjednici obvezni županiji i Gradu Dubrovniku ponuditi pravo prvotkupa, a zanimljivi su ti povijesni zapisi o stotinama hodočasnika koji bi doveslali do Dakse, koja je bila omiljeno izletište, nešto poput Lokruma, a danas, nažalost, tako divan otok nadomak grada posve je pust. Grad bi, ako bude mogućnosti trebao otkupiti Daksu.
Dok je svjetioničarska zgrada konačno obnovljena ostale značajne, kulturne građevine bivaju devastirane i prepuštene propadanju te ostaju tužna slika otoka, otoka sa zanimljivom prošlošću i na samom pomorskom ulazu u glavnu luku nam Grada Dubrovnika.
2022. godina je godina kada se obilježava 150 godina od prvog svjetla na svjetioniku Daksa. Prvih 30 godina Dakse (tada je to još svjetionik bez kule) je priča o svjetioničarskoj obitelji Kustrić, a u nastavku prenosimo pismo kojim se svjetioničarka Eudoksija obraća Pomorskoj vlasti u Trstu, te se stječe dojam da joj je sestra preminula od turberkoloze; no tek se iz pregleda izvještaja Lučke ispostave Gruž uviđa što Eudoksija točno misli kada riječju grozna opisuje smrt svoje sestre.
Život na škoju bio je prožet svakojakim nevoljama i nesrećama, no sve to nije bilo ništa dok se prije godinu dana nije teško razboljela sestra Ana, koja nas je nakon ogromnih troškova tijekom neuspješnog liječenja 24. siječnja zauvijek napustila. Njena grozna smrt od tuberkoloze je obitelj dovela do krajnjeg očaja, te se i Petar koji je bio vječno lošeg zdravlja razboli i nakon kraće liječničke intervencije i on umre pet dana nakon sestre.
Ne mogu riječima opisati stanje očaja i jada u kojemu sam se naprasno našla.
Pored svega morat ću otići sa svjetionika, što znači da sam se našla praktički na ulici bez prihoda sa troškovima zbrinjavanja tijela svojih bližnjih. Zato molim Pomorsku Vladu da mi pomogne u financiranju troškova dva pristojna pogreba, dva lijesa, kao i troškove barke i barkariola koji će prevesti preminule do Lapada. Podsjećam da je moja obitelj, odnosno otac, majka i brat služili časno više godina na lanterni, te ih svakako treba časno ispratiti. Molim i za bratovu posljednju plaću, iako je preminuo dva dana prije kraja mjeseca.
Eudoksija Kustić,
svjetioničarka,
Daksa 30. 1. 1901.
Pismo iz 1901. godine Eudoksije Kustić je ostavština koja dočaruje koliko je bio traumatičan i težak život na svjetioniku. Priča je člana svjetioničarske obitelji Kustić koja je živjela na svjetioniku Daksa dok je objekt svjetionika bio bez kule prvih trideset godina s s tim da se po tom Svjetioničarskoj zgradi pripaja baza kule te svega nakon dvije godine od pisma, točnije 1903. godine se aktivira današnje ‘izdanje’. Po tom se u arhivima o svjetioničarima ističe svjetioničar Krsto Obuljen koji je bio svjetioničar 1920-ih godina.
150 godina od prvog svjetla na svjetioniku Daksa, napokon je na ponos svih nas objekt obnovljen i zasjao u punom sjaju te u nadi da će svojim sjajom svu mračnu prošlost osloboditi, a svijetlo lanterne da će osvijetliti sve najbolje i najljepše u svakom posjetitelju koji voli život, voli prirodu, kulturnu baštinu, upotpunjen ugođaj Dakse okružene plavetnilom mora, popraćen mirom i tišinom, u težnji za većim spoznajama.
Dijelovi teksta o svjetioniku, kao i samo pismo Eudoksije Kustić, preuzeti su iz knjige autora Vedrana Trgovčića ‘Svjetioničarski libar mali’ u nakladi ‘Galiola – Pharology Virtual Museum’. Knjiga čitatelja vodi kroz svjetioničko vrijeme i prostor na našoj obali.