Dan kada svi, nekim čudom, postanemo dobra čeljad!

„Zapravo, bila je velika privilegija živjeti kao Zarokaš!“ zapisao je u svojim sjećanjima Srđan Gjivoje, onaj kojeg pamtimo iz sjajnog dueta Buco & Srđan, kao i po puno tog vezano za dubrovačku glazbu. I on je bio Rokaš, živio je na placeti.

Zapisat će i kako su tu placetu Iza Roka obilježili punoća života velikog broja čeljadi koja je nekad tu živjela, zatim stalna dječja igra te oko desetak malih butiga i obrtnika, raznih zanatlija. Stalni zvukovi meštara dok rade miješali su se sa dječjom bukom od jutra do mraka u svakodnevnom životu Iza Roka.
 
DJEČJI ŠKERCI SA ZVONOM
 
Nešto malo iza Drugog svjetskog rata prestale su se održavati redovne svete mise i ostale crkvene službe u crkvi Svetog Roka, središtu placete po kojoj je i dobila ime. Otvarala bi se tek ponekad, obično za vjeronauk. U sjećanju starijih Rokaša još su slike sa svecima na zidu koje bi im puštale časne sestre sa dijapozitiva. Prisjetili su se i kako bi znali ponekad potegnut konop od zvona, te zvonjavom razbudit popodnevne ure za odmora starijih, koji bi ih nakon tog dječjeg škerca korili i govorili im kako je to grijeh i nešto što se nikako ne smije činit! Badava su im govorili, tek kad je netko taj konop zauvijek sklonio, zvono se više nije čulo. Znao se dogodit i neki koncert nekih davnih godina, ali odavno crkva je potpuno zatvorena. I oronula. Zaboravljena i propala. Njeni zidovi se odvajaju od poda, na sramotu svih nas.
 

Konačnim zatvaranjem crkve, njena su vrata postala barica za na glava ili na viktorije, a ulazni kameni pižul mjesto gdje bi se igralo na poklape sličicama, na frnja il' na puca, ali i odmaralo, pričalo… Naravno, bilo je i onih igara u kojima se trebalo trčat iz sve snage, gori – doli preko placete; na hitanja, na žmurice, na žandara i lupeža, između dvije vatre, pa i care – precare koliko je sati il' tan – tan. I sve te igre izmišljala su djeca s placete. Unatoč buci, vici i dernjavi, nekadašnji klinci, a danas ostarjeli gospari, u svojim sjećanjima ne sjećaju se da ih je ikad netko zalio vodom ili tjerao s placete i iz igre.  
 
Skrivanje u Magazinu
 
Nekad davno, davno, kako već bajke počinju, a u našoj priči sjećanja starih Rokaša, mjesto skrivanja klinaca bio je veliki, ogromni Magazin! Baš tako su zvali to mjesto preko puta crkve. Bila je tu i neka velika barka, sklonjena a koju godinama nitko nije popravljao, te neka ruševna kuća, sa velikim zidovima, preko kojih se moglo popet gore, jer ta ruševina je imala i nešto kao nadstrešnicu. Sve je bilo tako veliko i tajnovito, il' se tako činilo tadašnjih klincima, djeci Iza Roka. I idealno za skrivanje od velikih. Od tog Magazina kasnije je napravljeno ljetno kino Jadran.   

 
Ipak jedna od najvažnijih igara, uz nogomet i puce, bila je – rat sa Svetom Marijom! Bio je ratova i s drugim kvartovima, al' kad bi se najavio rat sa Svetomarijašima, doma se nije ni moglo, a ni smjelo ostat! Zapravo, kažu sjećanja, oni nisu imali dobar teren i htjeli su osvojiti placetu da bi tu igrali! Svaki kvart imao je svog vođu u svoje doba, tako su Rokaši imali svog legendarnog Cara od Iza Roka, a to je bio Željko Roca! Kažu pomalo mistična figura, oko koje bi se svi okupljali. Izrađivao je mačeve za svoje vojnike, birao svoje vitezove, organizirao turnire mačevanja. Rezao bi slike iz stripova, lijepio ih u trake i to vrtio uz svoju priču okupljenima, pa je čak učinio i mali teatar, neke svoje dječje predstave, sa malom binom i gledalištem. Bio je vođa i u ratovima. Jednom je čak sam zarobio vođu Svetomarijaša, doveo ga vezanog Iza Roka i držao pritvorenog do objeda, kad su oba morala doma.
 
Kolenda od vrata do vrata
 
Naravno, posebna priča su kolendavanja. Išlo bi se od vrata do vrata, uz „Dobarveče mi kucamo, Badnje večer čestitamo! Došli smo vas kolendati, Vašem dvoru hvale dati…“ Nitko ne bi osto' doma, svi bi išli jedni u drugih.
Dočekasmo tako i Božić s pričom i sjećanjima o Rokašima. Najljepši dan u godini. Dan kad zaista nekim čudom baš svi postanemo dobra čeljad, kad želimo svima dobro. Zdravlja, posebno. I sreće u ovom životu. A prije nego što krenete tražiti sreću, provjerite, možda ste već sretan čovjek. Jer sreća je nešto neupadljivo, obično i malo, pa je za mnoge nevidljiva! Svako dobro Vam za Božić!
 
 
PRILOZI:
Uz dobre želje za Božić; budite u novoj kao Chuck Norris, odlučni i hrabri!
O placeti Iza Roka pisali su mnogi, pa i "Sobodna" i gospar Mato Jerinić, uz sjajnu fotku na žalost pokojnog ali zauvijek velikog fotografa Mila Kovača
Dno zida zaboravljene i godinama zatvorene crkve Svetog Roka odvaja se od kamenog tla, na našu sramotu