Svjedočanstva medicinskih sestara, tehničara i drugog osoblja sačinjavala su program trećeg po redu simpozija ‘Da se ne zaborave devedesete – Dubrovnik 2018.’ u subotu u prostorima Sveučilišta u Dubrovniku.
– Danas se nalazimo u prostorima naše stare bolnice koju još uvijek tako od milja zovemo, a u kojoj je danas Sveučilište u Dubrovniku, gdje nas je i zatekao rat 1991. godine. Sami vidite da su prostori sada lijepi i preuređeni, ali svakako nisu bili adekvatni za boravak ni osoblja, a kamoli bolesnika i ranjenika. Samim tim morali smo se preseliti u nedovršene prostore nove bolnice – svoje iskustvo iznijela je Perica Klokoč, predsjednica HUMS-a Opće bolnice Dubrovnik.
– Grad i prije rata, a i dan danas poslije rata živi od turizma. Grad koji je pod zaštitom UNESCO-a, gdje smo svi mi to ljeto 91. godine živjeli pod uvjerenjem da će nas UNESCO i zaštititi. Mislili smo nikome neće pasti na pamet baciti ikakvu bombu, a kamoli raketirati grad. 91. u ljeto su nam dolazili prognanici iz Vukovara, ali nitko od nas nije ni zamislio da bi se nama to moglo dogoditi. U osmom mjesecu smo dobili ratni raspored, i svima nam je to bilo smiješno, bili smo daleko od kuća, u okolnim krajevima. Moj ratni raspored je bio u Cavtatu, a svi smo se pitali ako počne rat tko će nas do tamo prevesti? Međutim kada je krenuo listopad, bili smo okruženi, i ja do Cavtata nikad nisam uspjela doći, a jedva sam uspjela doći i do stare bolnice na radno mjesto. Unutar par sati smo ostali bez struje i vode, i to stanje je potrajalo 100 dana – nastavila je Klokoč.
Iskustva je podijelio i Mirsad Džanović, glavni fizioterapeut na Odjelu za fizikalnu medicinu i terapiju Opće bolnice Dubrovnik.
– Mokošica je prigradsko naselje smješteno u uvali Rijeke dubrovačke. Broji desetak tisuća stanovnika, mahom mlađe generacije. Rano ujutro, 1. listopada 1991. probudile su ih detonacije. Nismo mogli vjerovati da je rat, nestalo je vode i struje, prekinute su telefonske veze, kao i javni gradski prijevoz. Što učiniti? – rekao je Džanović.
Posebno teško bilo je trudnicama, a o situaciji na brodskom prijevozu iz Dubrovnika kojim su putovale i buduće majke govorila je Smiljana Kresić.
– Kako na brodu nema ni instrumenata niti materijala za obavljanje poroda predlažem da se gospođa Konsuo iskrca ispred Dubrovnika ispred kojeg ponovno plovimo vraćajući se iz Zelenike. Europski pregovarači koji su također napuštali Dubrovnik su se tada ukrcali na brod. Molili smo da njihovim gliserom nju vratimo u Dubrovnik u rodilište, ali smo odbijeni. Gliser je doveo promatrače na brod, ali se vratio bez trudnice. Zapovjedniku su zaprijetili napadom na brod. Udaljavamo se od Dubrovnika, a sada je već izvjesno da ćemo porod morati obaviti na brodu. Jedan od časnika me vodi do ormara u kojem drže nešto medicinskog materijala. Tu nalazim male sterilne komprese , veliku sterilnu gazu, nesterilne rukavice, i male škare koje šaljem u kuhinju na sterilizaciju. Molim osoblje za što više plahti i ručnika, a u kabini je i doktorica Čale koja mi pomaže. 15. studenog 1991. u 8 i 55, službeno stižemo do ponte od Pelješca. Rađa se muško čedo, koje odmah kreće u plač, kupam ga i umatam u plahte jer pelena nema. Rodio se mali Hrvoje Konsuo – rekla je Kresić publici koja joj je uzvratila glasnim pljeskom.
Samo neka su to iskustava medicinskog osoblja koje je tada radilo na području ratom pogođenog Dubrovnika, i to tijekom najveće agresije krajem 1991. godine.